Kažu da se suprotnosti privlače.
Što se mene tiče, to je točno samo u slučaju magneta, dok u međuljudskim odnosima, taj zakon pada u vodu.
Konkretno, govorim o odnosu dviju osoba suprotnog spola. Karakterno ne moraju biti isti (tu dolazi do uspostavljanja ravnoteže i lakšem rješavanju problema kad ima više pogleda na stvar)
ali, ako stavovi u bitnim životnim stvarima nisu skladni, slični i zajednički, tu nema budućnosti.
Pod važne stvari mislim na odnos prema financijama, odgoju, planiranju budućnosti itd.
Sretala sam i poznavala mnoge parove u kojima je jedno htjelo štedjeti, a drugo je spiskalo plaću u jednom danu; jedno je govorilo djetetu "može" a drugo "ne može"; jedno je htjelo velegrad, drugo seoski mir...itd - naravno, svi su se razišli.
E, sad, nisam htjela ulaziti u analize, svatko razuman će shvatiti odnose među ljudima,
samo ako se malo potrudi proviriti izvan granica svog ega. Znamo da neki nemaju te granice i to njihovo Ja, Ja, Ja i samo Ja će potjerati svakog u blizini. (Osim mazohista, jel.) Ne kaže se bez veze "Kad bi neki pali s visine svog ega na visinu svoje inteligencije, ubili bi se"
Nekad davno, a bogami i sad, prva stvar koju sam na čovjeku pogledala bile su - cipele.
Ti ćeš meni u mokasinama?! U sandalama i čarapama?! Adio, više se nikad nećemo sresti!!
Ili, hodaš okolo u kineskim abibas trenirkama svakodnevno?! I još u natikačama?! Gumenim?!!Kroksama??!! Koja je to planeta?
Voliš cajke?! Zbogom zauvijek, pa ti slobodno pričaj da sam čudakinja koja sluša nekakvo "tandrkanje" koje se zove jazz, tj. đez, i one manijake što rokaju rock.
To su naprosto nespojive stvari i tu se nema što razgovarati. Odao si sve; jasno je da ti je IQ sibirski zaleđen, tvoje socijalne sposobnosti su vezane uz šank, i vjerojatno bi umro da kupiš jedne hlače umjesto nekoliko piva. Točka.
A pazi sad ovo: kako smo se uskladili nas dvoje. :)
(malo je potrajalo, ali, isplatilo se)
On kolerik, ja flegmatik - savršeno.
Ja kažem: Prokleta deriščad, stalno vrište i urlaju!!! On kaže: Dječica se igraju.
Ja mrzim televiziju, njemu je tv stalno uključen.
Ja se volim smijati do iznemoglosti, on nema smisla za humor.
On neprekidno govori, ja volim tišinu.
On hoće prioritete - hoću i ja, samo što se on ljuti što moji nisu njegovi.
Neprekidno odgovara na nepostavljena pitanja. Ja pitam samo kad nešto ne znam.
On tvrdi da zna sve, ja znam da ništa ne znam.
I mora dokazivati da je uvijek u pravu, čak i kad nitko ne misli da nije.
Ja nemam potrebu dokazivati ništa.
Poprilično je paranoičan. Ja sam poprilično depresivno-anksiozna.
Prati sve dnevnike, vijesti, političke emisije, izjave, press konferencije...
Ja ne znam tko je tko; danas sam u prolazu vidjela nekog političara i pitala - "Jel to Hugo?"
I, na kraju, ovako:
Kad čujem deriščad i lude susjede, stavim slušalice.
On u boravku gleda tv, ja u sobi za laptopom.
Što se smijeha tiče, internet i facebook imaju materijala za 24 sata smijanja.
Kad ga hoću prekinuti u govorancijama, kažem "Odem razgovarati s nekim pametnim" i
odem u sobu. Isto je i sa odgovorima na nepostavljena pitanja, tvrdnje i dokazivanja o
koječemu - mislim, ostanem ja slušati pristojnih 30-45 sekundi prije nego odem.
Kad kažem: "Pusti me na miru dok mi ne bude bolje" tj kad me uhvati teža depresivna
epizoda, počeo je shvaćati da on nije tome uzrok. Čak mi je i cvijeće ubrao!
O politici ne razgovaram, čuvam živce. Čak je za onog tipa rekao: "Gle, stvarno Hugo!"
I nasmijali smo se.
Ima jedna sitnica koja nas oboje drži u smijehu već tjednima.
U hodniku, između dvoja vrata, imali smo veliko ogledalo. Nabavili smo psa;
kako vrijeme prolazi, pas sve više i jače maše repom; bojali smo se da se pas ne poreže na oštre rubove, koji su već počeli pucati, i napokon jednog dana maknuli smo to ogledalo.
Jel možete zamisliti glup osjećaj kad stojite pred zidom i ne razumijete što se događa?
Prvo je on izletio iz sobe i stao pred zid. Stoji tako minutu-dvije, pa vikne: "A jebemti,
pa nema ogledala!!" Onda sam sebe našla kako buljim u zid. Koji glup osjećaj, smijala sam se pola dana! Pa on, pa ja, pa on, pa ja.....svakodnevno!! Ogledala nema tjednima, možda i više od mjesec dana, a mi se još nismo navikli, i uporno se pri svakom prolasku zabuljimo u zid.
I svaki put opsujemo, nasmijemo se, i svaki put kažemo da moramo nabaviti novo
ogledalo.
S okvirom.
PS: danas je 1.8.2016. i tek sad vidim da OVO nije objavljeno. Hm.
