Bila sam večeras kod susjede na kavi. Kaže: sutra krečim. Gledam, bijeli zidovi, lijepi, čisti..... Pitam - zašto? Kaže da je ružno.
A ja sam zapela nogom za kalendar obješen iznad laptopa, srušila ga, pa gledam sa čuđenjem - bijeli pravokutnik. Hm, a okolo smeđi zidovi.
Pa se sjetim - soba je prije tri godine okrečena u bijelo. :)
Jesam li napomenula da pušim?
Uostalom, mrzim bijele zidove. I, da, vrijeme je da se okreči.
Ovih dana.
A ja cijelo vrijeme čekam ljeto, i odjednom shvatim da je ljeto prošlo. Bez mene.
Neki dan je nezakoniti premjestio zidni sat na drugi zid. Još se nisam oporavila od buljenja u prazan zid gdje je bilo ogledalo, a sad sam dobila novi komad zida za iznenađenje. Navike su grozna stvar.
Ja sam navikla na promjene prebivališta svakih par godina, nešto rjeđe u zadnje vrijeme. Prije je bilo i par puta mjesečno. Sad, je li to navika ili izbjegavanje navika? Više nisam sigurna je li ovo 28. ili 29. adresa na koju sam prenosila svoje pinklece; također, nisam nikad sigurna da ih neće biti još. Nikad ne reci nikad, i nikad ne reci nikad više. Polako, dan po dan.
Onda, u nedjelju su opet bili izbori. Nikako da razum uđe u naviku ovom narodu. Zamolila bih novu Vladu, u kojem god sastavu bila, da donese Zakon o obaveznom izlasku na glasanje. S primjerenom novčanom kaznom za kršenje tog Zakona.
To ne bi trebao biti problem, uzevši u obzir da je donesen zakon o tome da se u mirovinu može ići sa 100 godina i to samo ako dokažeš da si živ. Ovjereno kod javnog bilježnika. Uz obavezan rodni list, ne stariji od 6 mjeseci, naravno.
Usputni primjer, prije nekoliko godina Poštanska banka je od mene tražila da donesem pismeni dokaz da sam mama svojoj kćeri. Časna riječ!
Kao što sam morala vaditi "Rodni list za samce". Nisam ni znala da to postoji. A to je trebalo dati za zdravstveno dopunsko osiguranje.
Kao i što sam nekoliko godina nakon razvoda braka morala tražiti od bivšeg muža neku dozvolu, ovjerenu kod javnog bilježnika, da kćer može živjeti sa mnom na drugoj adresi. Iako je on već imao treću ženu i novo dijete.
Ili, kad pitate u Centru za socijalnu skrb možete li dobiti neki papir da možete uzeti hranu u pučkoj kuhinji. Ne možete. Zašto? Zato što ne primate novčanu naknadu. Znači, ako nemaš ništa, ništa ne možeš ni dobiti.
Ili, nedavno je moju susjedu posjetila policija u svom šarenom autu da joj naplati kaznu što joj je istekla osobna iskaznica. Uz zapisnik "Zatečena u prometu bez valjane osobne iskaznice".
Vjerodostojno, nema šta.
Imam još toga, o, da. Ali, neću više. Danas.
Danas ukratko. Čekam jedan telefonski poziv.
Sve u svemu, u ovoj sveopćoj ludnici, još sam i dovoljno normalna.
Zato imam malo dobrih prijatelja.
A što se tiče ovog malog mjesta, opet je bila na redu epizoda s kantama za smeće.
Jer su odlučili odvoziti ponedjeljkom, srijedom i petkom, a ne ponedjeljkom i četvrtkom.
Pa je punih i praznih kanti bilo svakodnevno. :)
Sad kad je sezona gotova, vraća se i vozni red kamiona.
Ponedjeljkom i četvrtkom.
Što me podsjetilo na današnje (umalo!) iznenađenje, šok i nevjericu. Naime, susjed koji uspije jednom tjedno napuniti septičku jamu, dozvao je zeleni kamion-cisternu na redovno pražnjenje. Nakon 4-5 minuta kamion je zašutio! Zanijemila sam - zar je moguće da je tako brzo gotovo? Da nije napunio jamu do čepa? I on i žena?!!
Uh! Tad se kamion upalio opet i nastavio raditi još desetak minuta. Odahnula sam.
Kad si seronja, seronja si. Ne možeš odjednom postati manji seronja.
Ne samo on, naravno.
