mirna zimska večer

Pao je mrak, samo čekam da dođe neko pristojno vrijeme za spavanje. Dragec, kućni ljubimac koji ne ide na baterije od 1,5 V, nego treba dobar, jak akumulator, opušteno spava na mom krevetu. Povremeno digne glavu, zijevne, nešto promrmlja, malo se poliže i opet spusti glavurdu na moj skupi anatomski jastuk. On je plava njemačka doga, čiste plave plemenite krvi, s više predaka na popisu nego što ja znam ukupno svojih (a znam do bake i djeda, čak i djevojačko prezime jedne bake!) i taj plemeniti gospodin, naravno, bira samo najbolje za svoje veličanstveno tijelo. Kad sam kupovala taj jastuk, ili skupe nadmadrace, nisam imala u planu sve to prepustiti jednom šašavcu veličine teleta, teškog 80-tak kila, dužem od dva metra i sa leđima u visini mog struka. No, šta je, tu je, fina guzica bira samo najfinije za sebe.

Tako, čitam nešto na internetu, kad ta veličanstvena guzica ispusti golemi plinoviti nečujni oblak; suze mi krenu, oči me zapeku. Otvorim brzo prozor, napravi se nova ozonska rupa, ostavim ga u spokojnom snu i pobjegnem u boravak, dok još mogu imalo disati. Pobogu, šta je taj pas jeo?!
Više nemam živog cvijeća u sobi; pored Dragog bi i kaktusu iglice otpale! Nije to neka pudlica koja može prdnut kad hoće a da nitko niti ne primijeti; ovakav veličanstveni primjerak veličanstveno i prdi. Ubojica! Nemilosrdni, tihi ubojica iz zasjede!

U boravku, Shrek na trosjedu, vukodlaci na tv-u. Kaže - ajd mi namaži lakat onim gelom. Čovječe, oslijepila sam, onaj tamo je odvalio pola neba, još mi samo mentol i eukaliptus nedostaju za trajnu sljepoću! Plačem! Došla sam malo disati! Taj tren zagrmi televizor, pojave se reklame, Shrek stane psovati sve tv urednike i oglašivače i tehničare i kompjutere i majstore koji namjerno pojačavaju ton reklama. Stiša.

Sjedim na fotelji, dolazim k sebi polako, kad svaki čas čujem "cmiiii"...."cmiiii"..."cmiiiii"... Pogledavam prema vratima misleći da je pas pred njima i da želi ući. Dignem se, otvorim vrata, - psa nema, spava u sobi. Tad shvatim što je - "Pa to ti škripiš dok dišeš! Cviliš! Ja stalno čujem psa, a ono tvoj zaštopani nos!!" Kaže on - "Ma to mi iz pluća, a i zaboravio sam kupiti kapi za nos".

Počne me hvatati sve jači smijeh; kao prvo, zaboravio je kupiti kapi za oči, ne za nos. Drugo, jučer je išao u obližnji grad po dvije stvari: svinjsku nogicu i benzin. Donio je kekse, naranče, kruh, Nutellu,  pseće konzerve...Zaboravio je samo nogicu. I benzin. Pa je danas išao opet, donio je svinjsku nogicu, litru i pol coca cole; zaboravio benzin. Sutra će.

Začuju se škriputava vrata susjeda, nečiji koraci, zatim "tup, tres, bum" i jedno "wuiaaaooooo!!" Šta sad ovi rade, cijepaju drva, loptaju se, dobacuju si daske u mraku?? Tu mi već smijeh postaje nezaustavljiv! Onaj prdi, ovaj škripi, ovi se razbijaju... Izađe i susjed Fućkalo s druge strane - naravno, fućka. Zalaje kujica s kraja ulice, zalaje pas s drugog kraja, naravno, Dragec se mora upustiti u nadlajavanje, pustim ga van.... Treći susjed ulazi u dvorište četvrtog, kojeg nema doma, ogleda se, popiša mu se pored kuće, opali gromovito... Mačke vrište negdje...

Mirna večer, kažem, svakodnevica.

Sve to - u pola sata.
Dragec sad mirne duše spava u drugoj sobi.

Ali, to nije sve! Shrek je popio cijelu bocu coca cole, litru i pol; najeo se svega i svačega, postao protočni bojler. Svako malo je u kupaonici. Čujem "prrrrrr.....prrrr.....prrrrrr..."
Rekoh - "Jesi li ti uzeo to na kredit??"
- "Šta to??"
- "Pa, prdiš na rate!"
- "Ne smijem odjednom sve, pregorit će mi i hlače i sve ostalo!"
- "Ode auspuh, ha?"

Čekam da dođe pas sa suzama u očima.
Od smijeha.

o identitetima

Nekad davno sam mislila da su svi ljudi isti. Da imaju razum, da najprije razmisle pa zatim odgovore, da osjećaju. Mislila sam da su kao ja, da predviđaju što će druga osoba govoriti, da se trude da razumiju što netko hoće reći, da znaju saslušati, Da imaju predosjećaje koji nikad ne varaju. Intuiciju. Da su ljudi.
Nije mi bilo jasno zašto imaju potrebu da toliko govore, da gledaju i komentiraju i sude o nečijem izgledu, postupcima; da neprekidno govore što su drugi trebali napraviti jer bi im bilo pametnije..
Nije mi bila jasna potreba za ogovaranjem, tračanjem. Nisam razumjela dvoličnost niti predrasude.
Još u vrtiću sam znala točno reći što mislim; umjesto razgovora doživljavala sam ismijavanje.
Još tada sam shvaćala da nešto nije u redu.

U osnovnoj školi nisam htjela prihvatiti glumu djevojčica, ciku i vrisku, navlačenje za pletenice. Jasno sam rekla dečkima - ako se hoćete igrati, igrat ćemo se kao ljudi, bez glumatanja i podmetanja.
I, prihvatili su me. Igrali smo nogomet, košarku, rasli zajedno. Djevojčice su od malih nogu sanjarile o vjenčanju, govorile o haljinama, "tom velikom danu", bez da su uopće znale da za to treba i druga strana; to me nije zanimalo, znala sam da želim živjeti sama.

Jer, odavno sam prestala ispitivati - sve odgovore sam nalazila u knjigama, enciklopedijama, knjižnica mi je bila dom. Nikad nisam puno govorila - sve se može razjasniti u nekoliko jasnih rečenica. Uvod, zaplet, zaključak. Kraj. Jasno.

Mislila sam da je problem u meni, i kako su godine prolazile, mislila sam da baš i nisam normalna po mjerilima ovog svijeta, da moj svijet stoji iskrivljeno, nekako nakoso. I sve sam više šutjela. I osjećala da nešto nije u redu. U 35-oj godini sam naišla na izvrsnu knjigu koja me probudila i objasnila zašto nismo svi isti. Tad je naišlo još nekoliko knjiga i ja sam živnula! Normalna sam, reagiram otprilike kao četvrtina čovječanstva, još je stari dobri Hipokrat objasnio podosta o karakterima. Podigla sam glavu i krenula svojim putem.

No, sad malo unatrag. Kad je počeo rat, odjednom su nastale drukčije podjele među ljudima.
Kod mene, tj. kod roditelja u kući, nikad nitko nije postavljao ikakva pitanja o nacionalnosti, vjeri, gledalo se kako živjeti i imati dobre prijatelje. Nisam znala koje sam nacionalnosti, niti mi to išta znači, u crkvu nisam išla jer me nije zanimalo oduzimanje vremena za zaglupljivanje, znam da sam to razumjela. Da je besmisleno, lažno, nemoguće - viđala sam bakine molitvenike, čitala priče - i odbacila to. Što se tiče rata, u kojem je nacionalnost bila najbitnija, nastali su prvi problemi, problemi "trpanja u kutije".

Ja sam čovjek. Ljudsko biće. Imam mane, vrline, osobnost, stavove. Ljudska vrsta je jedina "kutija" s kojom ću se složiti. Mene ne određuje nacionalnost, vjera, regionalno porijeklo, zvanje, zanimanje, škola. To što sam ženskog spola i što sam majka, to me također ne određuje kao osobu. Ni to što sam bijele kože, ni to što živim u Europi. Ja sam ljudsko biće. Meni je to dovoljno. Stanovnica Zemlje.

Problem je, naravno - što svi nismo isti. Pa doživljavam napade!
Radila sam za jednim šankom; došao je čovjek i prvo pitanje mu je bilo: Jesi li ti katolkinja?
Molim? Zašto? Čemu to pitanje? Kad sam rekla da to nije njegova stvar, da je došao u kafić na piće, uvrijedio se, nabacao par psovki i otišao.
Ako kažem da nisam vjernik, odmah počinje: A šta si? Komunist?? Ti vrijeđaš moju vjeru!
Čime to? Time što te ne diram i ne ispitujem gluposti?
Jesi li u HDZ-u? Ne? Pa ti si onda komunist i glupi ljevičar!!
Jesi u SDP-u? Nisi? Znači tvoji su oni fašisti? Jel ti deda bio ustaša?
Šta ti smeta spomen ploča u Jasenovcu? Pa ti nisi nikad učila povijest! Nije ni čudo da nisi završila faks kad si glupa i ništa ne znaš!
Itd itd itd itd itd.....

Nakon što shvatiš da nitko sebe ne vidi kao čovjeka, već kao pripadnika neke stranke, vjere, samo svog spola ili nacionalnosti - vidiš koliko se ljudi boje sami sebe. Kako nisu u stanju provesti neko vrijeme sami sa sobom. Razmišljati van okvira svoje kutije. Nemaju svoje ja, nemaju mišljenje ni o čemu dok ga netko iz kutije ne izrekne. Kukavice, ljušture, zombiji.

Pa se pitam, hoće li na samrtnoj postelji jedan npr Sanader, Vidošević, ili recimo Bush, Hillary, Trump ili Netanyahu, pomisliti "baš sam bio dobar političar, tolike ljude sam uspio upropastiti!"
Hoće li se muškarci iz Saudijske Arabije ponositi brojem odrubljenih glava; "bio sam sjajan bezdušni Allahov poslušnik!"
Hoće li ginekolog koji za vrijeme radnog vremena 'priziva savjest' i ne radi abortuse, a kad radno vrijeme završi i zaboravi na savjest pa ih debelo naplaćuje, hoće li pred smrt zaključiti "baš sam ponosan što sam bio dvolični ginekološki gad"?
Hoće li general Čermak završiti s mišlju "baš sam bio pravi Hrvatina"
Hoće li moj stari pomisliti "bio sam super muškarac, pijanac i sjajno sam upropastio nekoliko života"?

Malo ih je koji odu časno, kao ljudi s integritetom, koje pamtimo po ljudskosti!
Premalo.
Žalosno.


I sve manje sam sigurna da je ostalo dovoljno nade za spas ljudskosti.