Netko je maknuo nulu iz mojih 50 godina!
Istina, dok sam bila mala, uvijek se našao zidić ili bilo kakva prepreka u visini mojih potkoljenica, i uvijek je sve to čekalo samo da naiđem i zapnem. Stalno su mi te kosti bile kvrgave i pune šljiva, ali tko gleda kud hoda kad je tako mlad.
Dakle.
Hodam okolo puna ogrebotina, masnica, sasušene krvi, kao da šetam kroz divlje kupine triput dnevno! Nezakoniti mi je rekao: "Nemoj ići nikud; kad te ljudi vide pitat će - šta ovaj radi toj ženi?"
Navigacija mi se poremetila, razmišljam dal da kupim bijeli štap ili hodalicu.
Danas ujutro sam rekla: "Nema me, ne traži da išta radim, ne izlazim iz sobe"
Kaže - "OK, kad si trknuta u glavu"
I jesam.
Sinoć, nakon tuširanja, ostavim vrata kupaonice otvorena, da se osuši pod. Ugasim svjetlo. Za pola sata idem po nešto u kupaonu, u mraku; svjetlo se pali lijevo od vrata. Naravno, vrata se otvaraju na lijevo. Naravno da sam zaboravila da su vrata otvorena.
I - KRES!!!! Čvrga na čelu iznad lijevog oka, bolno lice i natekla brada.
Smijem se, ne psujem - pa zaboga ako zadnjih par mjeseci nisam navikla na sve te tragikomedije, neću nikad.
Par dana prije toga, isto mjesto, vrata otvorena, držim ih desnom rukom a iza vrata je veš mašina, nešto tamo tražim i - ostavim cijeli nos na vratima. Ljudi, kako to boli! A kako sam precizno baš cijeli nos naciljala naljepit na to tvrdo drvo! I još si pridržala vrata!!
Dalje. Čelenkom sam tako kresnula u napu da sam je uključila na trojku; nisam taj tren stigla skopčat šta to zuji. I inače, četvrtina lubanje mi je ostala na toj napi. Namještena na pravoj visini, majke sam joj se napsovala tijekom godina, i njoj i njenim tvrdim, oštrim rubovima.
Sezona je, stigli prijatelji na ljetovanje. Zašto da idem do njih na kavu kroz vrata, okolo, kad mogu lijepo prekoračiti ogradu.
Aha.
Beton, kamen, stepenica, cigla...Sve je to moje, i sve je to ostavilo uspomenu na meni. Najnovija krvava ogrebotina čak ima četvrtasti oblik. Dio je već ljubičast, napreduje.
Dragec doga digne šapu, ne stignem je uhvatiti rukom, eto dvije autoceste na oba koljena. Znate, oštre su mu pandže iako je nježan i pažljiv. Malo krvave ljubavi.
Nedavno nosim kantu punu vode, bilo je skoro 10 litara, s plemenitom namjerom da zalijem cvijeće. Samo ta jedna stepenica bila je dovoljna da poletim. Oba skočna zgloba, oba koljena, lakat i dlan poderani, krvavi. Susjed gleda i u tom dugotrajnom događaju stigne pitati "Kaj to delaš??" I ja stignem i odgovoriti - "Pa padam, vidiš!" Hoćete li mi vjerovati da sam uspjela sačuvati punu kantu vode i da se ni kap nije prolila?
Porijeklo mnogobrojnih dokaza o udarcima, ogrebotinama, šljivama niti ne znam. Samo se stvaraju.
Mali prst na nozi je nepogrešivi detektor tvrdih ćoškova, funkcionira naprosto savršeno.
Da, ovaj stol ima jednu ladicu s desne strane; ima tu i moje glave i nogu i pričepljenih prstiju.
Život me naučio da prozore otvaram samo na kipu. Jer širom otvoren prozor nepogrešivo nalazi glavu. A TE boli mi je dosta.
Prije sam živjela u potkrovlju. Tvrde kose grede posvuda. Naučila sam se šuljati pognuta po stanu. Učenje je bilo bolno.
Kao i konoba u kojoj sam radila nekad; imala je u sredini komin, ložila se vatrica, niski stolčići za ugodno druženje. Ugrađena ventilacija i visina onog 'krovića' metar i 60. Debele tvrde grede, taman smještene da nikad ne zaboraviš gdje si bio. Koliko puta se desilo da čovjek lijepo sjedi uz vatricu, završi s pićem, digne se da krene i još se brže skljoka natrag na stolicu. Naravno da zaboraviš da ti je dvaest kubika drveta nad glavom i ne možeš promašiti. I tamo mi je dobar postotak lubanje ostao.
Još sam dobro i normalna, srećom i prirodno sam udarena, pa je ovo samo kvalitetna nadogradnja.
I pričam ja tako danas svoje dogodovštine, završim razgovor, dižem se sa stolice i sama sebi stanem na palac i skoro popunim sobu.
Kao što kažu - nahrani svinje i NIŠTA ne diraj i ne radi.
