Ne znam zašto, ali laptop me stvarno povremeno mrzi iz dna duše!
Da znate samo kako se mučim s njim, patim, čupam kosu; glava boli, oči peku, srce puca!
Neki dan je odlučio da mi najnovija noćna mora postane kotačić na mišu.
Otvorim stranicu, počnem čitati, a on - otkazao poslušnost. Uopće ne obraća pažnju na mene. Krene, kao, tri retka po zadanom sistemu, i onda - IHAAAJ! - veselja: zadrhti, stranica potrči gore - dolje, ne staje; totalni histerični napad. Zatim preskoči dvije trećine teksta, stane na dnu pa se vrati na početak. Tu dobije vizualne halucinacije i trzaje baš kao da
gledam srednjovjekovni tremolo
neke violine ili kao da slušam Guns'n'Roses - 'Don't Cry' zadnjih par minuta, znate već - stvar koja nema krajjjjjjaajjjjjjajjjjjjajjjj... Stisnem enter da prestane; posluša me, ali - skrolanja i dalje nema.
Normalnog.
Ako otvorim facebook, pa pokušam čitati objave - mogu samo bespomoćno sjediti i gledati kako se sunovraćuje nekud u podzemlje ne znam čega, i stane valjda kad se umori.
Naporno, brate mili, do bola.
Dakle - ja odustajem.
"Uređaj radi ispravno" - kaže Mudri. Laže ko pas. (Isprika psima; tko li je samo izmislio ovu mudrost?!) NE radi. A jako dobro zna da smo si miš&ja
ovako već godinama. I sad me pod stare dane tjera da se učim na touchpad!! A sve je naopako! A sve je osjetljivo! Muko moja; smijte se koliko god vas je volja, ali ovo je ubitačno za mene. Ako hoću prema gore, moram pomicati pločicu
prema dolje. Ako hoću dolje, vrti pločicu prema gore. Ne pločicu, nego prste. I to dva prsta. Čim jedan prst maknem, nešto se otvori. Pogubim se maksimalno; kao da učim voziti neko svemirsko vozilo. Nema više kvačilo - kočnica - gas. Ma i automatik sam svladala od prve, bez kvačila, i to Merzedes M5, ali ovooo....
Eto. Moram se požalit. Moram. I - grrrrrr. Mučim se.
Ajd da i vas pitam - čim isključim laptop i poklopim, sjetim se što sam htjela pogledati.
Svaki put. Jesam li to samo ja ili je normalno raširena pojava?
I tako, sad mi je lakše. (lažem) Nedavno sam napravila uzbunu svom internet provideru; budući da ionako imam pretplatu na sve vrste problema sa telekomunikacijskim tvrtkama, to je postao ritual.
Još dok je kotačić na mišu bio normalan, mirne duše surfajući bez brige i pameti, odjednom - hop! -nema interneta! Brzo, dijagnostika sustava, mrežne veze, bla bla, Windowse pomagaj - interneta nema! Odmah na mobitel, korisnička služba, pljuni u šake, uvo, očisti jezk, ajmo.
Dobar dan, izmišljeni, meni nema interneta. Evo vam ime, broj telefona koji nemamo već godinama, imamo samo tv i internet koji često nemamo - koji se sad opet vrag desio?? Strpljivi Izmišljeni nešto radi, provjerava, kaže da je sve u redu. Ma kako može bit u redu kad ja nemam internet?? Pita on, ljubi ga baba, a jel vam televizor radi ispravno? Znate već da tv ne gledam, pa rekoh - samo časak da trknem u boravak pogledati.....
....kad tamo...
Nezakonitom se prispavalo. Pa je, umjesto da pruži desnu ruku i dohvati daljinski, ispružio lijevu ruku i sve skupa ištekao iz struje.
😂😂😂
Normalno da nemam internet!
Onda smo se Izmišljeni i ja lijepo ispričali, nasmijali, popričali o rodbini i ljetovanju, ispozdravljali do idućeg susreta - rekoh, toliko ratujem sa svima njima da si već šaljemo rođendanske čestitke koliko dugo se poznamo.
Koristim priliku da ga i ovim putem pozdravim ❤
Uspjela sam zaratiti i sa hp ekspresom. Pošiljka mase 318 g bit će uručena u srijedu do 10 ujutro. Bio je ponedjeljak. Platim ravno 56 kuna, ali, ajd, kažu da su profesionalni, pouzdani, savršeni, preživjet ću. Morgen malo, dakako. Pošiljka je bila jako bitna, ogromno iznenađenje, i njeno uručenje se dočekivalo na skajpu, sva logistika je u srijedu u 10 ujutro bila savršeno usklađena, svi na mjestima,
napetije od CSI Las Vegas.
Pošiljke nema.
10:50 prvi put zovem poštu. Pošiljka preuzeta u 8:00 u utorak, prevežena u Zadar. Zovem centalu hp Zagreb, sad će oni provjeriti gdje je, bla bla, sad ćemo vas povratno obavijestiti. Laž. Koriste onaj 072 broj koji se i-te-kako naplaćuje. Podne. Zovem hp Zadar, jedno 6 brojeva, jedna ljubazna teta kaže da je pošiljka došla u Zadar i da je otpremljena put Bjelovara. What?? Pa šaljem je u Viroviticu!
Pa tamo je valjda prvi veći prihvatni centar. Zovem Bjelovar, Viroviticu, Zagreb. Svaki put mi obećavaju povratnu informaciju. Osim onog tipa koji je rekao "a šta vam ja sad mogu, čekajte".
Usput tipkam mailove, prosječno jedan na sat, uredno dobivam 'no-reply odgovor' - hvala, javit ćemo vam se. Nikad. A moji mailovi sve ljući i ljući. A oni sve više šute!
Njihovo radno vrijeme je do 21:00 i zadnji mail šaljem u 20:45. Pošiljke nema.
U četvrtak ujutro je netko dostavio pošiljku bez prethodnog poziva. A ja sam dobila mail u kojem stoji da kod njih piše da je pošiljka uručena i da ako smatram da nije, nek pošaljem potražnicu pa će oni u roku 30 dana pogledati gdje je. Samo sam odgovorila: "Baš kao da pričam kineski s Mađarima. (ili obratno) Vrlo ste vjerodostojni."
Da ne mislite da ja samo ratujem okolo (ha, još nisam ni spomenula onih par tisuća što sitnijih, što krupnijih borbi i ratića), imala sam cijeli mjesec i veselih trenutaka.
Na primjer, dobila sam neku alergiju koja je izgledala kao da me ugrizao mutant komarac od tri tone koji je, jadan, na samrti od izgladnjelosti. Doktor je lijepo sročio "Gospođo draga, ja bih vas, lijepo, malo bocnuo...u guzu...to jest debelo meso..mislim, dao bih vam injekciju...ako ste za.." Mislim si, pikaj, bockaj, radi što te volja, samo - spašavaj!! Spasio.
Dobila sam duplu. Za nekoliko dana dvije. Jedna je bila nagradna. Za vjernost.
O ratu oko te alergije neki drugi put. Nažalost, opet sam u pravu. 😜
Ostajte mi veseli, život je igra.
