Idiot, ja

 

Toliko puta u životu sam mogla biti pametnija, imati nešto, bolje zaraditi, bolje živjeti.

Danas se nekako prisjećam svih idiotarija koje sam napravila, a koje su me koštale svega.

1. KARIN GORNJI

2012. Zaposlim se kao konobarica u restoranu 'Dalmacija' i 'Plavi Jadran', birtije od istog gazde.

Dalmacija. Radim ko kreten dvije smjene, jedna popodne, druga ujutro. Nakon par tjedana kaže šef da moram na 5 slobodnih dana jer ima previše radnika (inače se radi svaki dan) i da sebi i kćeri - koja se sa mnom isto tamo zaposlila - kupim crnih hlača i bijelih majica. Potrošim na to 1000 kuna, iako plaću još nisam dobila, vratim se nakon tih 5 dana, lovim šefa da kaže u kojem restoranu i kad počinjem raditi, napokon mi kaže. U jeku sezone, 7. mjesec, opljačkaju mi kasu dvojica bandita, gomilu novaca. Kaže da mi neće dati otkaz jer mi vjeruje, policija je bila, uzalud. Nakon 2 dana pošalje me raditi kod debele babe na plaži. Usput, dogovor je bio: 3.500 kuna plaća, stan, hrana i odjeća za rad osigurani. 

Stan. Odem kod babe na plažu, ona ljubomorna, podla, podmukla, podmeće iza leđa, ljubomorna na svaku lipu bakšiša koju smo zaradili. Jedan dan me zove sad bivši šef, daje mi 1400 kuna plaće. Odbio mi je pokradeno i platio onih 5 dana. Skinula sam 12 kila.

Ostavio me da budem u toj kući, kao, uslugu. A kod babe nitko nije htio raditi, jedino sam ja ostala čvrsta pa sam radila svaki dan od 9-10 do 01 iza ponoći. Vlasnik te ruine na plaži, koja nije imala ni hladnu vodu, govorio je kako će me 'pošteno platiti' jer se trudim, dobro radim, radim i na terasi i fast food-u...

Dok mi jednog dana nije pukao film i izderala sm se na prokletu babu i otišla sa šanka.

Nikad mi nije platila apsolutno ništa. Dabogda joj falilo za lijekove.

A ono što sam mogla, fino uzeti barem sto kuna dnevno i nitko ne bi primijetio.

A ja, poštena budala.

2. CRES

Zaposlena kao šankerica. Navodno. Jer su me već ujutro tjerali da perem tri terase, pa - zašto nisam očistila WC; konobar koji je radio sa mnom očekivao je da trčim prije njega donositi kruh i ostalo, bio nezadovoljan. Uostalom, moje radno mjesto bi trebalo biti na šanku, zar ne?

Tako je nakon 4 dana šef rekao - 'Popodne si slobodna, imaš sutra u 10 trajekt za Zadar'. Mislite da mi je platio išta? Jok. U Zadar sam stigla u 2 ujutro; trajekt nije vozio zbog groznog nevremena, bila sam mokra do gaća, pukle su mi obje cipele, prepolovio se džon. Pakao. Put sam platila tamo i natrag oko 800 kuna, došla u Zadar švorc.

Što se tiče dogovora koji je trebao važiti, marenda i ručak, smještaj, 10.000 kn plaća. Svako jutro smo dobivali šnitu kruha i šunku za pizzu, nekad šnitu sira. Pitala sam kuhare zar ćemo cijelo ljeto samo to jesti? Čula me šefica, važno izjavila da nemam šta s njima razgovarati i ako mi se ne sviđa nek si kupim nešto drugo, da nije ona tu zbog radnika nego gostiju. U Cresu ima tri ulice i jedan dućan u koji nikako nisam mogla stići jer je bio otvoren dok sam radila. Krasni muž i žena.

3. VIROVITICA

Hotel, konobarim u restoranu, na šanku i na terasama. Dan grada. Izvadili su barem sto stolova, u centru grada smo, koncerti, kokteli, peku se prasci, pizze, sve moguće. Trčim iz jednog dijela u drugi, pa treći, pa sama izmišljam koktele vani, nema vremena ni za vodu ni WC. I tu, trebala sam uzeti svaki dan, a mogla sam, barem 200 kuna, nitko ne bi primijetio. ALI. Poštena budala. Jednom u ponoć upada porezna i financijska inspekcija, ja mrtva hladna ne vadim svoj novčanik, u njemu oko 4000 kn, još ih poslužujem i smiješim se... Nakon svega pošteno dajem novce šefu. Koji nije ni primijetio da je novčanik kod mene netaknut. Idiot, ja. Baš idiot. Za taj pakleni tjedan platio mi je 800 kuna. Sruge je zvao nasamo i dao im (DAO!) po 200 kuna za trud zbog paklenog tjedna. Meni i kolegici ništa.

Nisam li idiot? Totalno nesnalažljiva po pitanju novaca i svog truda i vremena.

4. KAŠTEL NOVI

2009.-2011. Tri godine radim za kretena s jednom kolegicom u birtiji 'Papalina'. Kad sam izračunala, moj radni sat je bio 10 kuna. 3000 kn svaki mjesec, bez slobodnog dana, ako uzmeš slobodan da, svaki takav dan po 100 kuna manje na plaći. Vrijeđao nas je, taj Marko, maltretirao, prigovarao, a spadale smo s nogu. Ta birtija je bila teška psihijatrija. Ne da nije bilo bakšiša, nego su dolazili 'imam samo 10,5 kuna, mogu li dobiti pivo?' koje je koštalo 12 kuna tada. Prve godine plaća mi je trajala do 16. u mjesecu. Zadnje godine do trećeg. Nikad nije dizao plaću, trebale smo ga zvati da dođe kuhati kad dođu gosti, on je tako grozno psovao da takve stvari ne mogu ni napisati. Bila sam podstanarka, s kćeri koja se školovala u Splitu, najamninom od 1500 kn, režijama još oko 600, a trebalo je i nekad jesti.

A ja, idiot, radi pošteno i po 15 sati dnevno. Koga briga.

5.  INTERNET SVINJARIJA

Sram me je reći kako sam nasjela na internetsku prijevaru. No, jesam. Binary options. 

Obratila mi se 'firma' BinaryBook i nagovorila me da uplatim 250 eura. Jesam. Tip mi je slao slike i podatke kako je tih 250 eura uvećao na 5000, bio jebeno uvjerljiv, a ja naivna nasjela. Nagovorio me da svoj oročeni novac od prodaje kuće uložim, postanem VIP partner... Joj, ta priča je trajala od maja 2015. do kraja 2016. Razni manageri su se mijenjali, preuzimali moj račun. Jedan, zadnji, bio je poseban. Taj me zvao usred noći da mi pjeva, tako smo bili zaljubljeni, govorio da će doći iz Londona, pisao mailove, podigao moj 'račun' na 120 tisuća eura i krajem 2016. rekao da uložim na zlato i tako sam ostala na 11 €. Onda sam doznala da se sve radilo iz Izraela. Pisala sam raznim odvjetnicima, neke su pohapsili i osudili u Marylandu u USA, još se traži glava glavnog lopova. Obratila sam se Ministarstvu pravde USA, FBI-ju, novinarima koji su radili na raskrinkavanju obmane svjetskih razmjera. Uglavnom, moj me idiotizam koštao 32000 €. Još možda postoji mali mrvičak nade, negdje u oblacima, da će jednog dana sjesti bar dio tog novca na moj račun. Puno je prošlo, jako duga priča.

A moj ljubljeni Roberto Ballini sa svojim lažnim imenom, čak me nazvao jednom na Viber i rekao mi djeliće istine, da ono što rade nije baš legalno, da mi je znati šta im sve šefovi rade, da mu to nije pravo ime, da nikome nije... Majstor sam za napraviti od 10 kuna jednu lipu. Idiot, ja.

Ima još gomila mojih poduhvata, a sve se svelo na to da sam švorc, bez kuće i novaca. Za svaku od ovih priča trebali bi mi dani, ovo je vrlo, vrlo ukratko sažeto.

Ako želite savjetnika za gubljenje, samo nazovite.

Da se sramim, sramim se. Da sam idiot, bogami jesam.

Ali u pokapanju sebe same sam majstor!

noć

Nije me bilo neko vrijeme (naravno, doktori, bolnice i te uobičajene stvari).
Vrijeme je za povratak.

Luda noć, jedna od mnogih, koje se sasvim sigurno i vama događaju.

Legnem umorna u krevet, sklopim oči, kad počne "Jel se čisti hobotnica? Kako? Kako se kuha?
Jel se salata od nje može praviti i sirova? Ne volim hobotnoce, osim ono jednom ispod peke, to je bilo fino. Cijela Italija je u karanteni. Bero nakon svega s kupusom hoće biti premijer. Nisam pokupila prašinu sa stropa u srednjoj sobi. U stvari, tamo nikad ni ne zalazim. Zašto ovaj moj
nezakoniti nema ni mikron smisla za humor? Pitali su me jel koristim šta protiv buha za psa-
Svašta, Dragi nije nikad imao buhe. Koristim samo kapi protiv krpelja. Oni dolaze u četvrtom mjesecu, a oni me pitaju kad kapam protiv buha. One godine sam cijeli dan vadila oči lignjama.
Kuhar i ja smo ih bacali na pločice i pjevali 'bacila je oko niz rijeku'.

  Ubija me ovaj išijas. Ovaj put sam dobila samo tri injekcije Ketonala. Moram u banku, a ne znam kad ću stići. Stvarno sam dotukla auto sa svih strana. Kaže limar - bar 1000 kuna. Šta je ovaj sagradio stup nasred dvorišta?
Sve bih iskopala i posadila cvijeće i peršin. Daj šuti već jednom i spavaj. Hoću li se i noćas probuditi oko 3 i kuhat si kavu? Vjerojatno, ionako se budim po 5-6 puta. Oprala sam zavjese, sad mi je stalno
otvoren prozor. Hladno je, naravno. Šta mi cijeli dan svira u glavi 'High hopes'? Pustit ću si je sutra na Youtube sto puta. Bolje i to nego 'Mravci i komarci'. Kako to čovjeka izluđuje kad mu neka glupa stvar svira u glavi cijeli dan! Dobro, hoću li ikad zaspati?
 Dala mi je doktorica tablete koje, kako je rekla, uspavljuju. Lagala je. Nije. Prošli put kad sam ih uzimala, spavalo mi se cijeli dan. Zašto
onda ne spavam sad?

 Da se dignem i pojedem nešto? Neću, prije spavanja sam dokrajčila kutiju keksa. Zašto pas nije još došao k meni spavati? Kako sam zgodan kaktus posadila! Dragi mi je opet zapišao sve cvijeće vani.
A ja uporno sadim i sijem. Sad sam žedna. E neću se dići. Zašto dođu ovakve blesave noći kad ti mozak priča gluposti? Brblja i klepeće o svemu i svačemu.........."

Napokon mi je sinulo! Stavit ću slušalice s meditativnom muzikom u uši!!
Ovo rješenje je uspjelo. Nisam uspjela odslušati ni pola instrumentala, zaspala sam.

Od 3 do 5 sam pila kavu.




https://www.youtube.com/watch?v=7jMlFXouPk8

previše kilometara

I tako, sjedim opušteno i razmišljam o svom zdravlju koje je katastrofalno; gdje god da se pogledam, nešto ne valja. Pa rekoh nezakonitom:

- Ne valja mi diferencijal. Treba promijeniti letvu volana. Osovina mi je trula.
Pakne i diskovi su dovoljni možda za još jednu vožnju. Ne valja filter ulja, goriva i zraka.
Gume mi ispuštaju. Sjedala su istrošena. Slabo hvata gas. Kvačilo propada.
Ručnoj kočnici je pukla sajla. Auspuh tutnji. Pušta negdje ulje.
Šajba mi je mutna, ne vidi se dobro. Prokišnjava. Izgrebano sa svih strana.
Izudarano. Brisači su se istrošili. K vragu, treba mi generalka!

Kaže nezakoniti:

- Vratit ću te u trgovinu gdje sam te uzeo i zamijeniti za noviji model. Može i rabljeni, ali u boljem stanju.

Ja:
- A ne bi me poslao na servis??

On:

- Ne. Malo - malo pa ideš nešto popraviti pa te opet vrate strganu. Trebam nešto što vozi.

Ja:

- Misliš da je i previše kilometraže?

On:

- Definitivno. Treba te ili mijenjati ili prodati u otpad na kile. Kad već ne mogu u dijelove.

Ja:

- Misliš me udebljat?

On:

- Naravno. Moram i ja nešto zaraditi.

Ja:

- Istekao mi i tehnički i garancija i zastarjela godina proizvodnje?

Nezakoniti:

- Više nisi u voznom stanju.


I nastavi gledati u svoj tablet, vjerojatno pregledava oglase.

Ne znam jel za aute ili za žene.

mir i tišina

Tako, reče moja frendica, dođi k meni! Stan je prazan, ja ću biti s tatom u drugom gradu, imat ćeš mir i tišinu, nađi neki posao a doma izrađuj svoje umjetnine....

Zvuči primamljivo; pristanem.

Spakiram pun auto svega i svačega, mislila sam otići na mjesec dana da se malo odmorim od bolnice i depresije. No, nezakoniti je sve to krivo shvatio i zaključio da ga ostavljam i da odlazim zauvijek.
Pa kad je tako, natrpah i što mi treba i što mi ne treba, benzinska pumpa i pa-pa.

Dolazim u 300 km udaljen grad, izgubim se u njemu 126 puta, i napokon - stižem na pravu adresu.
Frendica me dočeka sva uzbuđena - tu je moja soba, ostalo je sve tvoje, imaš boravak, kuhinju, kupaonicu, hodnik, radi što god hoćeš, kreči, ruši, lijepi slike na zid, možeš ovdje ostati doživotno!

Divota! Oduvijek sam željela živjeti sama, u miru i tišini. Prvo sam se nekoliko dana prihvatila čišćenja i spremanja, razmještavanja namještaja. Još dok sam bila pri čišćenju kuhinje,
evo nje doma. Zvat ćemo je Bu.

"Ne mogu ja sa starim, stalno se svađamo, on mi nudi da radim s nekim ljudima, čuvam svinje, konje i ovce negdje u šumi; moram si naći neki posao ovdje i raditi"
OK, mislim si, obje ćemo tražiti posao, ona misli u nekom drugom gradu, ja ću ostati ovdje, dok smo zajedno ima svaka svoj prostor i neće biti problema.

No!

Kako je Bu došla, tako je Bu sjela u stari kauč u mojoj sobi i više se nije dizala. Pustila je korijenje na njemu. Napravila udubinu da si je morala podmetnut u nju stare jastuke da ne spava u rupi.
Tamo je bila danju, noću, spavala, ležala - nije se odljepljivala.

Bilo je zabavno. Bu je jako glasna i jako puno priča i jako puno voli psine. Na primjer, legnem spavati u 23 sata, odjednom ona viče: - Jadranka, ajmo pit kavu, 5 je sati, ajd se digni, idemo razgovarat! Ja se dižem, JA kuham kavu, sjednem u fotelju s druge strane stola. Pričamo, zezamo se, kuham drugu kavu, dalje razgovaramo, kuham treću kavu, četvrtu; gledam van kroz prozor - nikako da svane! Tad se uključi mobitel i pokaže 2:40. Bu je mene digla malo poslije ponoći, slagala da je 5 ujutro, a što je najbolje, ja sam se digla i čudila se zadovoljno kako sam se dobro naspavala! Ni sat i pol!!! Bu je - naravno - urlala od smijeha, uz ono 'jesam te!'. Ali na nju se ne može naljutiti.

Tako su prolazili dani, buka od njenog glasa, buka od njene muzike. Kažem joj - a ono 'imat ćeš mir i tišinu'...kad će to? Očito nikad.

No ja sam jako prilagodljiva pa mi je sve to postalo normalno.

Kuhale smo ručak, večeru. Kad nije naručila pizzu. Štednjak je bio na struju. Tako smo jednog dana odlučile ručati tortelline. Zakuham vodu na brzinu u kuhalu, istresem u lonac, ona uključi štednjak, za čas je to gotovo, ona će dovršiti. I tako, sjednemo, pričamo, pušimo, gledamo u te tortelline, oni nekako tihi; kaže Bu - slaba je struja, sad svi u zgradi kuhaju. Hm. Sjedimo tako dalje, vrijeme prolazi, tortellini sve tužniji, nema zvuka krčkanja vode, čudno. Kaže ona, možda će prije na malo slabijoj struuji i okrene prekidač. Prođe još pola sata, tortellini umrli. Kad ona skoči: - Koja sam ja budala!! Stavila sam prekidač na 1 umjesto na 6! - nastao je urnebes. Mogle smo do sutra čekati da se to skuha; ali pošto je nama sve zabavno, brzo nam je prošlo tih sat i pol od onih 15 minuta koliko treba da se tortellini skuhaju i pojedu. Bili su gotovi za tren.

Kad nismo bile doma, išle smo praviti dokumente, obilazile šaltere, morale smo -  što ona, što ja -  napraviti puno papirnatog posla. Ja sam se još zaposlila u nekom restoranu u kuhinji, prala suđe itd, Bu je vegetirala na kauču, raspoloženje nam je počelo opadati. Prvo je mene uhvatila gadna depresija. Pa smo počele plakati na smjenu. Kako je uhvatilo mene, zakvačilo je i nju.

Pa sam ja plakala za svojim psom. Pa je ona plakala za svojom mamom. Pa sam ja plakala za svojom mamom. Pa je ona plakala što ne može dobiti maminu mirovinu. Pa sam ja plakala što sam dobila otkaz. Pa je ona plakala što ne može dobiti socijalu jer ima stan. Pa sam ja plakala jer su mi nudili socijalu 480 kuna. Pa je ona plakala jer je morala na sud jer je prošle godine galamila u zgradi i prijetila susjedu. Pa sam ja plakala što nemam više novaca. Pa je ona plakala jer je život bez perspektive. Pa sam ja tulila što mi je život promašen. Pa smo tulile jer smo -  tulile. Danju i noću. Svakodnevno.

Bilo mi je dosta svega, besposlice, besparice, zime, tuljenja.
Pa se vratim nezakonitom. shvatio je da je krivo protumačio neke stvari.

Sad sam opet tu, sa svojim psom, ne odljepljujemo se jedno od drugog, s nezakonitim je sve OK, promijenili smo auto, sad ćemo opet.

Tako sam, dakle, imala mjesec i pol mira i tišine.

Bu je uhvatila još jača depresija pa je u bolnici na liječenju. Pozvala sam je k sebi kad izađe.
Kaže da će doći.
Imat će mir i tišinu.

o pokojnoj 2018.

Valjalo bi poći leći, tvoja majka u snu laje.....

Dakle, gotovo sam zaboravila što se sve izdogađalo prošle godine. bilo je toliko događaja i doživljaja da se nije stiglo pisati.
Pa sam se odlučila prisjetiti.

Ono u prvom i drugom mjesecu sa misterom X je završilo tragično po njega; našao si je totalno munjenu djevojku upola mlađu od njega koja je preživjela udarac u glavu i nije joj sve na broju.
Iako nema završenu srednju školu, zaposlio ju je kao medicinsku sestru. Jer je i on munjen kao struja. Uglavnom, pacijenti su ga htjeli linčovati, pokupili svoje kartone tj što je ostalo od njih, jer je 'zaručnica', kako se sama predstavljala, izbrisala 70% kartona, dijelila ljudima lijekove koji su joj se svidjeli po naslovu, urlala na pacijente, zaključavala ih u čekaonici, živi cirkus. Prijavljivali smo ih kojekakvim institucijama, komori, ministarstvu, bla bla, dok jednog dana nisu došli, zatvorili ordinaciju, nju odveli u ludaru na Ugljan, njega u istražni zatvor. Onda on izađe iz zatvora, vadi je iz ludare, pa po starom, pa ona opet na Ugljanu, pa ju opet izvlači.... Načulo se kako se stalno svađaju, no žele se vjenčati, rekao mi je tip kojeg su zvali za kuma. Jadan, ne zna kako da se izvuče. :)

Treći mjesec je bio rezerviran za ortopeda, jer mi je rame otkazalo. Odmah sam se naručila za UZV; zvali su me da dođem ove godine krajem prvog mjeseca, već sam došla na red. Međutim, bila sam u Virovitici, pa mi je termin propao. Magnetska rezonanca je pokazala lom tetive iznutra, ortoped mi je dao blokadu i već 5 dana čekam da to proradi. Sam je rekao 'ovo je malo glupa injekcija, proradit će za par dana'. Plus nekakve ciste u ramenu i još 120 latinskih naziva napisanih samo da bi me zbunili.

U četvrtom mjesecu mi je došla prijateljica iz Njemačke, šašava kao i ja, provodile smo dane blesirajući se i odmarajući se na plaži. Dvije pedeset-i-kusur-godišnjakinje su isprobale sve tobogane, ljuljačke, dječje vidikovce i sve što se moglo isprobati.Kratko je trajalo, jer je jedna od onih koje su pobjegle u Njemačku trbuhom za kruhom i vratila se rintati negdje u Alpe.

Zatim je došlo ljeto. To jest, prvo vikendaši, pa se štemalo, brusilo, pililo po mozgu, rezale daske, popravljali krovovi i ograde, urlalo; naravno da su poveli deriščad da uživaju u vrištanju, galami i ljepotama na plaži i najdražoj akivnosti - dovođenja mene na rub ubilačkog nagona.
No, pošto sam, jel, pristojna, to se sve nakupljalo u meni i polako sam šizila šuteći.

Evo i turista. Još uvijek ne znam zašto dolaze ovamo. Nema ničega. Malo ljekovitog blata na koje nitko ne odlazi jer je ko mazut pa se ne da oprati. Jedan lunapark. 7-8 kafića. Dvije drlogane koje prodaju kinesku plastiku i kupaće kostime po pariškim cijenama. Na plaži čovjek na čovjeku, more malo veće od olimpijskog bazena. Ostat će mi vječna misterija.

Osmi mjesec, vrućine. Pas i ja spavali smo na otvorenom, na terasi kuće, palili spirale protiv komaraca i uživali u zvjezdanom nebu. Da, novi susjedi su napravili terasu maltene nama u dvorištu pa je njihovo svjetlo i galama ubijalo svaku ljepotu noći do ne znam kojih doba. No, na kraju, uživali smo.

Krajem osmog bila sam na rubu živaca od sve galame, otišla kod psihijatra i rekla da ću nekog ubit ili ću ubit sebe i nek me smjesti u mirno okruženje. Ljubazna doktorica je sv sredila i poslala me na odmor na Rab. Inače, psihijatrijska bolnica, ali što se tamo može odmoriti, to nema cijenu! Samo smijeh i zezanje, neke zanimljive grupice, kave su nam prštale od veselja. Dizali smo se u 6 jer se kava pila od 6 do 7. Nebrojeno puta je cimerica (bilo nas je 3) skočila u 2-3-4 ujutro i dreknula 'ajmo pušit i pit kavu!!!! I mi smo pušile i pile kavu u kupaoni na podu. Plesalo se smijalo sa sestrama; nije bilo dječurlije, samo bezbroj mačaka. Ostala sam do 15.11.2018. Ostala bih još, ali rekli su mi da mi je dosta.

Vratila sam se doma i pala u debelu depresiju. Zakačila sam se s nezakonitim, spakirala i otišla u Rijeku kod bivše cimerice. Kaže ona: dođi k meni, nema nikog u stanu, sama sam, imat ćeš mir i tišinu. Ljudi moji, ona je zasjela na kauč i nije se odlijepila od njega do kraja godine. I tu smo pile kave i kave u koja doba noći; ona je neprekidno pričala, pa plakala, pa puštala muziku... bemti, rekoh, a gdje je taj mir i tišina???

Jebiga, ostala sam švorc i bez posla (o policiji ću drugi put, raznim prijavama, nevjerojatnim lažima itd) pa sam se vratila nezakonitom. Najviše mi je nedostajao Dragec, prolila sam more suza zbog njega. Sad smo opet nerazdvojni.

Ostala sam u Rijeci do 15.1.2019. Morat ću se vratiti na sud, život je lud, a ja sam jedini svjedok.
Ona je opet na Rabu, samo joj više nije tako zabavno kao onda s nama. Baš smo bili dobra ekipa.
U ludnici su bili najnormalniji ljudi.

Tako, prošla sam svašta i obećajem da vas neću više ostavljati tako dugo.

Pusa.

prvoaprilski

Je, smiješno je kad te prave ludim i glupim luđi od tebe.

Samo ako imaš dobre živce. Srećom, time sam prilično obdarena.

Čitali ste već koje su me sve moguće i nemoguće boli, bolesti i operacije nadahnule

na izljeve smijeha. Budući da odbijam ostati ozbiljna u tim stvarima,

napisat ću ih bez točnog redoslijeda.

- tri operacije koljena (otpadaju komadi kosti, uništavaju sve što stignu i slijedi mi   parcijalna proteza)

- drugo koljeno je u ne baš početnom stadiju gonartroze; čeka se da pukne kost

- kiretaža za koju nikad nisam dobila objašnjenje zašto mi je napravljena, i to naživo

- tri godine liječenja duboke venske tromboze

- zahvat na srcu, prženje strujom zločeste arterije koja je dovodila do tahikardija,   SVPT

- odstranjenje tumora na dojci

- hernije diska vratne kralježnice, C4 - C5 i C5 - C6

- lumboishijalgija, kronična

- konizacija; promjene na stanicama grlića maternice ukazivale su na pojavu raka

- depresivno - anksiozni povratni poremećaj, oduvijek i zauvijek

- što sam zaboravila, sjetit ću se sutra

Proglasi me komisija potpuno nesposobnom za rad.

Dakle, jednostavno - ako nisam sposobna, molim invalidsku mirovinu.

Ta komisija kaže da iako sam nesposobna za rad, odbija moj zahtjev, pa nek idem radit.

Pišem žalbu, šalju je u Zagreb. Nakon 4-5 mjeseci stiže nova odbijenica - 

iako sam nesposobna, nisam priložila dokaze o liječenju kralježnice pa nek idem radit.

I nek se žalim sudu.

Super, ne rade mi noge, ne rade mi ruke, ne radi mi glava, ali to nije prepreka.

Može, gospodo, nađite mi posao koji mogu raditi!

U međuvremenu, dobijem strašnu urtikariju, alergiju na lijek - psihijatrica mi je umjesto kapsula napisala tablete. Čim sam to shvatila i tražila nazad kapsule, još se izvoljela derati na mene da to nije moguće, jer je isti sastav lijeka. Cvrc.

To je bilo u 8.-9. mjesecu 2017.

Tražila sam uputnicu i dobila termin za pregled - 8.3.2018. Za tren oka!

Nema veze što ljudi umiru od raznih alergija, što ostanu trajne posljedice.

I tako, sjedim u čekaonici 8.3. i pitam se kog vraga radim ovdje, jer se ta alergija

povukla kad sam dobila natrag kapsule, prije pola godine.

Pita doktorica u čemu je problem. Osjećam se glupo. Dobijem odgovor da sam bila

u pravu, da je to bilo zbog promjene lijeka. Onda sam morala izmišljati, tj prisjećati se

koje sve probleme imam s kožom. Nakon velebnog pregleda u trajanju 2 minute,

izlazim s preporukom da si kupim neku kremu.

Opet u međuvremenu, zaboli me lakat i rame. Pa sve jače i jače. Kad više nije bilo za izdržati,bivši doktor mi opali blokadu u lakat. Pa nakon par dana jednu u rame sa stražnje strane,pa za dva dana jednu sa bočne strane. I jedan Tramal u gluteus maximus (i nije nešto maximus). 

Promijenim doktora jer mi je rekao da bolovi koje osjećam, stezanje u grudnom košu,

nemogućnost disanja, rasturanje u cijelom abdomenu - u trajanju od 6 mjeseci - da mi je to zbog - PROPUHA. I da mi je krv u urinu koja uporno postoji duže od godinu i pol, vjerojatno znak neke upale, i neka pijem 5-6 litara vode dnevno. I zato što je rekao da su bolovi u ramenu i laktu posljedica hernija diska cervikalne kralježnice.

Idi liječi brđane rakijom.

Moja nova doktorica, nakon što sam se potužila na neopisivu bol u ramenu, prvo se

šokirala: - Tko vam je dao lidokain? Vaš liječnik opće prakse????

Ae.

Pošalje me k ortopedu, jer je jasno da ta bol nema veze sa DH.

Ovaj put nisam službeno tražila termin, nego sam ortopedu (ovako smo si, nakon

svih pregleda i operacije) poslala mail s pitanjem kad mogu doći. Za tri dana.

Pregledao, napravio RTG, početna artroza ramena, i taman kad je odlučio dati mi

blokadu, ja sam rekla da sam dobila nešto prije dva mjeseca. Naravno, šokirao se.

- TKO ti je dao blokadu?? LOM???? Pa zar ne zna da ne smije???

Zna, ali tvrdi da je najpametniji i najbolji, jebiga.

Nisam dobila blokadu, jer se ne smije davati tako često. potiče pogoršavanje.

Nek idem kod fizijatra i na UZV, koristim led, neke tablete i ljeti neka plivam prsno.

A nakon terapija ćemo dogovoriti operaciju.

Luda sam za općim anestezijama. Ovisnik!

Uzmem uputnice, doktorica me sama naruči kod fizijatrice za tri dana, a za UZV

ramena pošaljem u bolnicu mail - molim termin.

Pazi odgovor:

"Upisani ste na listu čekanja u siječnju 2019, a tada nazovite da dobijete termin."

Deset mjeseci. Nazovem privatnika - dođite sutra u 12, cijena je 200 kuna. Riješeno.

Fizijatrica. Jako ugodna, ljubazna, temeljito me pregledala. Pogledala snimku RTG-a,pretpostavlja da mi ti artrozni komadi deru rameni mišić. Sa svakim pokretom.

Kad je čula za lidokain i pitala - ON?? - samo je rekla da je za njega najbolje da zatvori ordinaciju i odseli, toliko joj pacijenata s njegovim nebulozama dolazi.

Prepiše mi terapiju (led i UZV), usput se čudi kako je ortopedu palo uopće na pamet

da idem plivat??? Zbog vratne kralježnice bih trebala leđno. Kad ne bi bilo strganog

ramena. Nema plivanja, nema mahanja rukama. -Što se vas i plivanja tiče, možete

otići na plažu, smočiti se u plićaku rukama i izaći van na Sunce.

I nek se javim kad završim terapije i donesem nalaz od UZV.

Sva sretna što sam uspjela sve ovo srediti u par dana, odem se upisati za terapije.

E, pa, doći ću na red za mjesec, mjesec i pol.

A baš sam se ponadala.....

Idući dan obavim UZV i usput nosim nalaze svojoj doktorici, da upiše i da mi da lijekove.

Usput pitam - što znači to s nalaza UZV "mali izljev u ramenu". Kaže ona - Pojma nemam što je on pod tim mislio. Valjda krv.

Da, prije dva mjeseca naručila sam se kod oftalmologa.
Termin je 3.8.2018. Ljeto.

Tako, potpuno nesposobna za rad, ali ne tako nesposobna da ne bih radila,

mirujem doma po naređenju doktora koji mi je napravio UZV. (Rekao je: strogo

mirovanje!) (I još je rekao - manje-više, rame je OK, samo što će i dalje boljeti)

Ukočenog vrata, nepokretne ruke, škljocavih koljena, razmišljam...

Moram u 10. mjesecu ponovno na procjenu radne sposobnosti.

Kako pišu ti zakoni i neki članci, bla bla, za pola godine ću vjerojatno biti sposobna

za ritmičku gimnastiku, biatlon, alpsko i nordijsko skijanje, kompletnu obuku za

komandosa, te se već sa sigurnošću može reći da će me proglasiti potpuno

sposobnom za rad.

Trulog tijela i vesele duše, pozdravljam vas - samo hrabro!

umor i sram

Mislila sam da je proljetni umor u pitanju.
Puno posla, puno slobodnog vremena, a volje - nimalo.

Umor je druge prirode.

Umorna sam od ove tragikomične države, minimalno komične, maksimalno tragične.
Grize me umor, bijeda, laž, golema količina stvari, pojava, događaja i ispada na koje
ne mogu utjecati. Ni sama, niti s ljudima koji su isto tako umorni.

Umorna sam od laži serviranih u medijima
Ustaša, fašista, prekrajanja povijesti
Drugog svjetskog rata koji nikako da prestane
Tzv. dijaspore koja je iskvarena do srži
I vlade koja joj daje pravo glasa
A žive još za NDH
Dijaspore koja ostaje tamo gdje je, a ima pravo određivati kakvo zlo
će nametnuti ovdje, gdje nikad neće doći i platiti porez

Umorna sam od crkve, popova, biskupa, pape,
Vatikanskih ugovora koji su daleko od Ustava
a zapravo drže vlast, nameću ljudima mišljenja i stavove
Umorna sam od roditelja koji se žustro protive nametanju kršćanskih dogmi
A onda upišu djecu na vjeronauk
Jer se boje što će okolina reći

Umorna sam od protivnika ratifikacije Istanbulske konvencije
Koji je nisu pročitali dalje od drugog reda
Izvrnuli svaku riječ, izmislili nepojmljive laži
Jer žene, drugotne štrace, ima da šute, trpe batine i prijetnje
A da nasilnici ostanu i dalje nekažnjeni

Umorna sam od činjenice da su žene toliko diskriminirane
Rade za bijednu naknadu, potiho plaču znajući da su robovi
Često ostanu gladne da bi mogle djecu nahraniti
Ostaju bez posla ako su trudne
Ako imaju želju zatrudnjeti
Ako su mlade majke
A onda su prestare, odjednom

Sramim se predsjednice koja se blamira u svakom djeliću svijeta
I sebe i nas, hihotanjem i naslikavanjem, sramotnim izjavama
A kad dođe doma, u stanju je reći kako je
Puno napravila za ovu zemlju

Umorna sam od školstva koje vodi djecu još niže od roditelja, djedova i baka
Prema pećini
Koje uzima Bibliju kao relevantnu knjigu iz povijesti
I djecu ne uči životu, stvarnosti, zdravlju, toleranciji
Koje nema građanski odgoj
Koje proizvodi nove mlade nasilnike

Umorna sam od beskrajne birokracije i administracije
Šetanja od vrata do vrata
Izbjegavanja odgovornosti
Nerada i nebrige
Nedostatka ljudskosti
Rasprodaje države, njenih vrijednosti i ljepota
Nesposobnosti da se uvidi nečija izuzetnost i pamet
I istjerivanja takvih iz zemlje

Umorna sam od poticanja na glupost
Krađu
Povjerenstava
Ovrha
Ispodprosječnosti
Lažnih branitelja i lažnih invalida
Lažnih reklama nepouzdanih lijekova
Vijesti koje zamagljuju stvarnost i objavljuju
Nebitne priloge
S nebitnim gostima
Kulinarskih emisija za gladan narod
Big Brothera i gomile sličnih nebuloza
Samo da se skrene pogled na
Bitno

Umorna sam od neizlazaka na izbore
I na prosvjede
Jer, mase ima, samo što sjedi doma i misli
'Moj glas neće ništa promijeniti'
Nije istina

Umorna sam od još mnogih stvari

Umorna sam i sramim se zemlje u kojoj živim
A nemam kamo



Kiša i dalje pada. Proljetna.