Valjalo bi poći leći, tvoja majka u snu laje.....
Dakle, gotovo sam zaboravila što se sve izdogađalo prošle godine. bilo je toliko događaja i doživljaja da se nije stiglo pisati.
Pa sam se odlučila prisjetiti.
Ono u prvom i drugom mjesecu sa misterom X je završilo tragično po njega; našao si je totalno munjenu djevojku upola mlađu od njega koja je preživjela udarac u glavu i nije joj sve na broju.
Iako nema završenu srednju školu, zaposlio ju je kao medicinsku sestru. Jer je i on munjen kao struja. Uglavnom, pacijenti su ga htjeli linčovati, pokupili svoje kartone tj što je ostalo od njih, jer je 'zaručnica', kako se sama predstavljala, izbrisala 70% kartona, dijelila ljudima lijekove koji su joj se svidjeli po naslovu, urlala na pacijente, zaključavala ih u čekaonici, živi cirkus. Prijavljivali smo ih kojekakvim institucijama, komori, ministarstvu, bla bla, dok jednog dana nisu došli, zatvorili ordinaciju, nju odveli u ludaru na Ugljan, njega u istražni zatvor. Onda on izađe iz zatvora, vadi je iz ludare, pa po starom, pa ona opet na Ugljanu, pa ju opet izvlači.... Načulo se kako se stalno svađaju, no žele se vjenčati, rekao mi je tip kojeg su zvali za kuma. Jadan, ne zna kako da se izvuče. :)
Treći mjesec je bio rezerviran za ortopeda, jer mi je rame otkazalo. Odmah sam se naručila za UZV; zvali su me da dođem ove godine krajem prvog mjeseca, već sam došla na red. Međutim, bila sam u Virovitici, pa mi je termin propao. Magnetska rezonanca je pokazala lom tetive iznutra, ortoped mi je dao blokadu i već 5 dana čekam da to proradi. Sam je rekao 'ovo je malo glupa injekcija, proradit će za par dana'. Plus nekakve ciste u ramenu i još 120 latinskih naziva napisanih samo da bi me zbunili.
U četvrtom mjesecu mi je došla prijateljica iz Njemačke, šašava kao i ja, provodile smo dane blesirajući se i odmarajući se na plaži. Dvije pedeset-i-kusur-godišnjakinje su isprobale sve tobogane, ljuljačke, dječje vidikovce i sve što se moglo isprobati.Kratko je trajalo, jer je jedna od onih koje su pobjegle u Njemačku trbuhom za kruhom i vratila se rintati negdje u Alpe.
Zatim je došlo ljeto. To jest, prvo vikendaši, pa se štemalo, brusilo, pililo po mozgu, rezale daske, popravljali krovovi i ograde, urlalo; naravno da su poveli deriščad da uživaju u vrištanju, galami i ljepotama na plaži i najdražoj akivnosti - dovođenja mene na rub ubilačkog nagona.
No, pošto sam, jel, pristojna, to se sve nakupljalo u meni i polako sam šizila šuteći.
Evo i turista. Još uvijek ne znam zašto dolaze ovamo. Nema ničega. Malo ljekovitog blata na koje nitko ne odlazi jer je ko mazut pa se ne da oprati. Jedan lunapark. 7-8 kafića. Dvije drlogane koje prodaju kinesku plastiku i kupaće kostime po pariškim cijenama. Na plaži čovjek na čovjeku, more malo veće od olimpijskog bazena. Ostat će mi vječna misterija.
Osmi mjesec, vrućine. Pas i ja spavali smo na otvorenom, na terasi kuće, palili spirale protiv komaraca i uživali u zvjezdanom nebu. Da, novi susjedi su napravili terasu maltene nama u dvorištu pa je njihovo svjetlo i galama ubijalo svaku ljepotu noći do ne znam kojih doba. No, na kraju, uživali smo.
Krajem osmog bila sam na rubu živaca od sve galame, otišla kod psihijatra i rekla da ću nekog ubit ili ću ubit sebe i nek me smjesti u mirno okruženje. Ljubazna doktorica je sv sredila i poslala me na odmor na Rab. Inače, psihijatrijska bolnica, ali što se tamo može odmoriti, to nema cijenu! Samo smijeh i zezanje, neke zanimljive grupice, kave su nam prštale od veselja. Dizali smo se u 6 jer se kava pila od 6 do 7. Nebrojeno puta je cimerica (bilo nas je 3) skočila u 2-3-4 ujutro i dreknula 'ajmo pušit i pit kavu!!!! I mi smo pušile i pile kavu u kupaoni na podu. Plesalo se smijalo sa sestrama; nije bilo dječurlije, samo bezbroj mačaka. Ostala sam do 15.11.2018. Ostala bih još, ali rekli su mi da mi je dosta.
Vratila sam se doma i pala u debelu depresiju. Zakačila sam se s nezakonitim, spakirala i otišla u Rijeku kod bivše cimerice. Kaže ona: dođi k meni, nema nikog u stanu, sama sam, imat ćeš mir i tišinu. Ljudi moji, ona je zasjela na kauč i nije se odlijepila od njega do kraja godine. I tu smo pile kave i kave u koja doba noći; ona je neprekidno pričala, pa plakala, pa puštala muziku... bemti, rekoh, a gdje je taj mir i tišina???
Jebiga, ostala sam švorc i bez posla (o policiji ću drugi put, raznim prijavama, nevjerojatnim lažima itd) pa sam se vratila nezakonitom. Najviše mi je nedostajao Dragec, prolila sam more suza zbog njega. Sad smo opet nerazdvojni.
Ostala sam u Rijeci do 15.1.2019. Morat ću se vratiti na sud, život je lud, a ja sam jedini svjedok.
Ona je opet na Rabu, samo joj više nije tako zabavno kao onda s nama. Baš smo bili dobra ekipa.
U ludnici su bili najnormalniji ljudi.
Tako, prošla sam svašta i obećajem da vas neću više ostavljati tako dugo.
Pusa.
Nema komentara:
Objavi komentar