Sve mi se čini da je sveopće ludilo koje je zahvatilo kako ovu državu, tako i cijeli svijet, tj. kako na nebu, tako i na zemlji, jel, našlo tajni prolaz u moje voljeno sklonište, mojih dragih 3x3 metra.
Moje utočište je odjednom - promijenilo ponašanje.
Počelo provoditi svoju volju.
Igrati igrice sa mnom.
Možete me probuditi usred noći i pitati gdje je bilo što od mojih stvari, ja točno znam.
Uredno i disciplinirano spremam dokumente, prazne papire, odvojeno slažem nalaze od ortopeda, kardiologa, sve je u svojim A4 košuljicama spremljeno u mape. Plaćeni računi odvojeni od neplaćenih. Svaka ladica ima svoje zašto i zato.
E, pa odjednom - nema. Nestalo.
Zapravo, počelo je prošle godine, kad sam zabunom zgužvala neke upute misleći da mi ne trebaju, pa sam ih spremila - točno znam! - ispod nečeg teškog i čvrstog da se izravnaju. Prošlo je podosta mjeseci - još ih ne mogu naći.
Nedavno sam skočila da uzmem ona dva stara albuma sa fotografijama, koji su stajali na polici s knjigama. E pa - nema ih. Tjednima.
Večeras sam tražila jedan dokument koji čuvam sa ostalim dokumentima slične vrste. Dva sata sam prekopavala mape, okretala svaki papir....NEMA.,
I inače tvrdim da sve elektronske naprave provode vlastitu volju i teror, ali ovo već postaje zaista sumnjivo; već sam se pomirila s tim da laptop, mobitel, tv itd. kad požele - prestanu raditi, i onda kad se čovjek pošteno iznervira i napsuje sve čega se može sjetiti, ovi prorade kao da se nikad ništa nije desilo. Imala sam danas jedan novi doživljaj s laptopom - kliknem na Google i dobijem obavijest da računalo nije spojeno na internet. Pregledam veze, sve spojeno, puni signal, nema ni zvjezdice ni iksa, naprosto sve je u redu, ali on tvrdi da nema internetske veze, pili me tako sat vremena - i onda prestane. Ništa se nije desilo, dijagnostika nije našla ništa, sve je u redu.
Smijala sam se svom nezakonitom kad je pričao da mu stalno nedostaju stvari; npr. ne može naći naočale tri dana, ja ih nađem sa četkicama za zube. Drugi put u hodniku na polici. Osobnu kartu u jakni koju je jednom prošle godine obukao. Tvrdila sam da je zaboravan.
I, prije pola sata sam mu se išla ispričati.
Ne tako davno, sjedila sam sama u boravku, kad je odjednom zazvonilo zvono, ono kućno što je jedan dio trebao biti na vratima u dvorište, a drugi negdje na zidu. To zvono sam kupila za male pare, i nikad nije radilo. Nema baterije. Nije u struji. Stoji bez veze, čekajući da ga se napokon baci.
I - ono meni pozvoni. A nisam luda, ne čujem neke glasove u glavi i te stvari.
Video koji sam gledala prije dva dana - ne mogu naći. Nema ga nigdje. U albumima su se slike pomiješale, tako da sam našla sebe pod nazivom 'patke', Drageca pod 'konji', kćer pod 'automobili' itd.
Kud i inače ratujem na više fronti odjednom (T-com. Optima, ovrhe, HEP, banke itd.) i taman kad pomislim da sam završila, otvori se nova. Mislim da ću imati opet post o telekomunikacijama, to me prati cijeli život, i još nije stalo!
Sve u svemu, ne preostaje mi ništa drugo doli zamoliti ove zajebante od duhova ili tko je već u pitanju, da mi ne sakrivaju fizičke predmete.
Već sam svašta izgubila i nadam se da će se pojaviti, ali ova šašava enigma me zakočila u trenutku za mene bitnom. Čak me pas dođe grliti i maziti i cviliti tj. tješiti, sruši me na krevet i legne preko mene; sad pretpostavljam da je htio reći da se ne smijem micati iz sobe.
Morala sam ovo izbaciti, i to javno; nadam se da će mi šaljivdžije vratiti bar neke stvari na vrijeme.
Pa neka zvone do mile volje, ne ljutim se.
Jeste li čuli, vragolani?
Hvala na slušanju i čitanju.
