Idi na more. Zdravlje, morski zrak, plivanje....
Ostaneš živjeti na moru i, nekako, sve najgore susjede u životu povlačiš za sobom i završiš u mjestu koje drugačije ljude i nema.
Iz opće pristojnosti i obzira prema ovo malo preostalih dragih ljudi (svih dvoje-troje), ne dižem se u 4 ujutro da bih izbacila najjače zvučnike kroz prozor i pustila ili operu ili heavy metal ili jazz do daske (svi, naravno samo cajkare), ili turirala auto od 4 do 5, ili priključila kakav alarm, sirenu za uzbunu...Ili pjevala na sav glas (to, nažalost, više ni ne mogu, opseg glasovnih mogućnosti se s godinama smanjio)
Kažu, smiri se, strpi se malo, to je samo sezona... HA! Da bar!
Čovjek do mene, trajni susjed, jutros se prije 6 sjetio da grablja dvorište. Pod mojim prozorom. Dvorište je betonirano. Otamburao je čuvenu zelenu kantu za smeće i ispod je ostalo lišća. Onda trči brzo dovuć kantu natrag u dvorište, veže ju žicama, zagradi (ionako je dvorište stalno zatvoreno). Onda, ako ne i prije (što se češće dešava) kreće njegovo čuveno fućkanje. To nije pjesma, to nije melodija, to nema početak niti kraj, to je samo trajni krajnje iritantan zvuk koji izluđuje. Ne fućka samo dok spava. Nekad se i naglas raspravlja sa samim sobom. Ili tepa bivšoj ženi pod prozorom. Zatvorenim. Ili, ide cestom, mlati rukama i krevelji se i frflja djeci koju sretne. Djeca ga čudno gledaju. Histerično se smije.
Zatim, probudi se gladna 5-mjesečna beba s druge strane, naravno, plače. Najbolji dio je taj što ga stave van na stol. A mali ima junačko grlo (inače, jako draga beba i obožavam ga!) i onda i s ove strane galama. On viče svoje bla-gu-iii-aaaa, a mama mu vraća sve to isto, samo glasnije. Ta cika i vriska traje do recimo 8 sati.
Tad se diže deriščad preko puta. Dvije djevojčice. Jučer sam čula još jednu bebu. Ne vidim ih, ali, čuju se nadaleko. Svađa, vika, rat oko doručka, ručka, večere. Hoćeš-nećeš, znaš šta se jede. Znate ono kad malo dijete izmisli neku frazu (koja nema smisla)
Roditelji? - Nemoj! Pusti! Ne može! Sutra! ... Prošli vikend su dovukli neko štene.... Ajme, kuku i lele! Pusti ga; nemoj ga vuć; ne viči na njega; mali! mali! mali! dođi!....više ga nema.
Do njih je jedan koji vječno vreba iza lišća i prati tko dolazi, odlazi, tko kad, kud, s kime ide, kome će smjestit svinjariju... Kad netko dođe, ne stigne se ni raspakirati, ovaj je već kod njega, dođe, smeta, šta si mi donio, ja pa ja pa ja...nitko ga ne podnosi. Doslovno, nitko. Ljudi preko puta njega prodaju kuću jer ga se ne mogu riješiti. Drugi su to već napravili. Ovdje nema pravo pristupa, pa kad nema drugih, visi na ogradi kod Fućkala. Srećom, ne smije ni tamo u dvorište, kažu da je žena zabranila.
Pametno. Nju jedino jedva nekad vidim ili čujem, zatvori se i radi svoje.
A ovo Fućkalo je kupilo ne baš ispravan skuter. duže mu treba da ga upali nego da se vrati. Mislim da ga pali na kurblu, to lupa, krči, pa čekićem po njemu, pa tako dvadesetak puta na dan...Ne znam kud ide. Do trgovine imamo 3 minute.
Ali, to nije sve! Ako nazovete odmah... :)
Baba iza nas stalno kokodače- što ja neću doć na kavu. Da mi se hoće tračat s babama, odstranila bih pola mozga i ostala živjet u rodnom kraju. Njen muž naprosto htio prekoračit ogradu, (oni tipovi, 'ja došo') Dragec ga je zgrabio za rukav, pravi pas čuvar!! Nema ga više. Doduše, preskoči kod susjeda pa dreči preko kapije. Dok spavamo, naravno. Zove mog nezakonitog.
Legendarni Stipe iz prošlih priča nešto se gadno naljutio. Eto njega jedne nedjelje oko 8 ujutro - Šta?Vi još spavate? Šta bi trebalo, da se dižem u nedjelju u 6 i kuham kave, ne bi li netko navratio?! Malo morgen.
Šećer na kraju, nepozvani gosti iz Zagreba - došli. Doveli neko štene. Majka i sin. Dečko je tih, miran i pametan, a ona nije prestajala vrijeđat, urlat, svađat se...nisam htjela ni izlazit iz sobe. Tako vulgarno, ružno, nekulturno ponašanje još nisam vidjela. Nakon par dana nije se više moglo, izbacili smo je. Zauvijek. He, šta je napravila? Odvukla kofer do susjeda koje nisam ovdje spomenula, stvarno dragi ljudi, i naprosto se tamo utaborila. Jedva su je se riješili.
Moja draga susjeda, baka malog sa stola, proživljava sličan pakao. Pa se izvedemo nekud na par sati psihičkog odmora, lijepo se ispričamo bez tračanja, ismijemo se, i to nam daje snage za slijedećih par dana.
Razumijete da nemam snage pratiti ni vijesti, ni zemlju ni svijet..
Srećom tu je internet i ljudi s kojima mogu razgovarati, nasmijati se, tu su mi pravi prijatelji.
Sad se ne čuje Fućkalo, mali je maknut sa stola, na redu je deriščad preko puta, čujem.
Još koji sat galame oko odlaska na plažu, do koje ima isto tri minute, pa ću moći malo odspavati.
Kupujem mali stan na mirnom mjestu. Trebam samo wifi.
Nema komentara:
Objavi komentar