Luđu godinu ne pamtim. Časna riječ.
Početkom godine smijali smo se bedastim izjavama raznih ljudi iz javnog života, - političarima, reklamama, izborima... tad se još moglo i zabaviti.
No, hrvatska stvarnost je pala puno dublje nego što je itko mogao ikad zamisliti, tako da smozaboravili mnoga imena; moja arhiva smiješnih naslova izgubila je smisao i - natjerani smo da od smijeha preko nevjerice dođemo do apatije.
Srećom, ostalo je ponešto razumnih ljudi koji uspijevaju naći smiješnu stranu stvarnosti; jest da je crni humor, ali - humor je humor.
Što se tiče svijeta, sve se svelo na rat, rat, rat, rat, rat i rat.
I rat gospođe Hilarious i gospodina Trumpavog. Naravno, rat se nastavlja, svatko ima četrdeset verzija istine, i, bogami, štono kažu "Columbo, jeb*em te blesavog, kud si zalutao?!", u pravu su.
Tu je bilo terorizma, ISIS-a, te se ovi vole, ovi mrze..i sad, ako me pitate - ja blagog pojma nemam tko protiv koga, zašto, tko s kim...ratuje u Siriji. Ono što razumijem je da civili stradavaju. Ali ne znam više od kog - čini mi se, od svih. Kad čitam vijesti, više ne znam tko su pobunjenici, tko su umjereni pobunjenici, te Turci onomad srušili ruski avion, te se Turci i Rusi dogovaraju, Siriju su bombardirali svi, i Turci i Rusi i Amerikanci i Francuzi i ISIS... ne znam tko nije; krivnja se prebacuje s jedne na drugu pa treću stranu.
Hvala, ne želim čuti objašnjenja, moja je jedina želja da to razaranje prestane. I, utopistički, da svak počne gledati svoja posla.
Osobno, tko god me htio nasamariti, uspio je. Dočekan širom raširenih ruku. Moja tradicionalna diploma: "Uporna ko konj te-i-te-godine" koju si hrabro dodjeljujem desetljećima, ove godine dobiva svečani dodatak: "Uporna ko konj i naivna ko zadnji idiot 2016.,počasna"
Jučer sam opet izašla iz bolnice. Strgana na sve strane, kakva jesam, objavili su mi potpunu nesposobnost za rad. Naknada? 500 kuna. Mjesečno. I to će početi stizati u veljači iduće godine.
Zašto?
Zato što sam svu papirologiju predala 12.08. 2015. A poziv za vještačenje sam dobila 10.10. 2016. Nakon samo 46 dana zvali su me da me upoznaju s rješenjem komisije. Pa sam 30.11.2016. bila na tom 'upoznavanju'. Pa su mi rekli da će mi to dostaviti poštom na kućnu adresu, a od slijedećeg mjeseca mi stižu novci. Danas, dana 23.12.2016. nazovem, jer nisam dobila nikakvo pisamce.
Ljubazna gospođa mi kaže da - zato što je prošlo puno vremena otkad sam predala zahtjev - morala je skupljati nove dokaze. Pa će mi to poslati početkom godine, tako da već u drugom mjesecu mogu očekivati jackpot.
Ima tu samo jedna sitnica: dijeli nas 12 kilometara, što je nepremostiva udaljenost za putovanje bilo kakvog papira. Svijet je opet vedar i nasmiješen.
Sad slijedi otvaranje nove fronte: prihoda nemam, raditi ne mogu. Dakle, moram tražiti invalidsku mirovinu. Što znači da me čeka nova dugotrajna avantura. S tim da imam upisano oko 11 godina radnog staža, jer sam bila prisiljena raditi na crno.
Čime se ono bavi Hrvatska Udruga Poslodavaca?
Oh, pogrešno pitanje. Ovdje nitko ne zna tko se čime bavi.
Da ne bi bilo ozbiljno, mislite da su ovo problemi?
Imali smo u bolnici pušionu, onu jednu veliku kupaonicu gdje smo se družili (mi zločesti i nedisciplinirani pacijenti, jel). I tako, gledam docimera sa šavovima na glavi, širokim ovratnikom oko vrata, mislim si - ovaj mora da se razbio u prometnoj nezgodi. Pa pitam - što je s tobom?
Kaže: Uuuuu, što me bolila noga!
????
Okej, noga, ali zašto ti je zakrpana glava?
- Pa išao sam u bolnicu da mi pogledaju nogu pa sam mislio da ću lako preskočit bolničku ogradu ali ta noga me zeznula i - pao na glavu. Sve puno lišća, nitko ne nailazi, ne znam koliko sam dugo čekao...
Na to nismo mogli ostati ozbiljni. Svrdlali ga, bušili, prekrojavali, ravnali pršljenove...
- Ideš u bolnicu sa bolnom, otečenom nogom i ne znaš ući kroz vrata??
- I, jesi dao da ti pogledaju nogu?
- Jok, prestala me bolit!
Nema komentara:
Objavi komentar