minsko polje

Tako, jednu noć idem spavati u 4, da bih se iduću digla u 3.
Vremena za razmišljanje koliko voliš. Analizu, prisjećanja, izmišljanja.

Privodi se godina kraju, a ja samo otvaram nove ratne fronte; nikako da se ijedna zatvori.

Operirala sam koljeno treći put; na povratku kući prišije mi policija prekršajnu prijavu jer sam sa dvije noge i dvije štake stala na mjesto za invalide. Na 10 minuta. Podne.
Piši žalbu, naravno.

Odbila me komisija za invalidsku mirovinu, s nekim nebuloznim 'objašnjenjem' -
Iako ste potpuno nesposobni za rad, nema prepreka da idete raditi.
Ista komisija nađe u medicinskoj dokumentaciji razloge za potpunu nesposobnost za rad,  i razlog da moje zdravstveno stanje nije baš toliko trajno da bih bila nesposobna za rad.
Ja baš i ne razumijem; i to sad? -
Piši žalbu, naravno.

S tim da za 11 mjeseci moram doći ponovno na procjenu radne sposobnosti.
Sve, naravno, s novim papirima i nalazima.

Sjetilo me, T-com pošalje "krivu" uplatnicu s iznosom za 6 mjeseci unaprijed; kažu:- Oprostite, zabuna, ali iduću ratu ćete platiti tek u 11 mjesecu. Zatim stigne opomena s prijetnjom ovrhe da to nešto nije plaćeno 6 mjeseci. Plati.

Neki dan, raspoložena, odoh pročavrljati s nezakonitim. Zasjela k njemu u boravak.
U jednom trenutku upitam:
- Jesam li ja tebi zanimljiva osoba?
Kaže: - Pa tamo si u sobi, a druge su bile samo za seks.
Koji odgovor.
- Pa, šta ti misliš o meni? Jel me primjećuješ, doživljavaš?
Kaže: - Ja nemam mišljenje. samo gledam tko će mi šta napravit pa da smislim kako se osvetiti.
Opa.
Rekoh - Ja ti nisam prijetnja.
On: - Ne znam.
Ja:- Jel primjećuješ šta radim, moje radove, što radim po kući?
On: - A šta bi ti htjela, da skakućem okolo i vičem 'Joj, kako si ovo dobro napravila, joj, ovo ti je super'; šta ja znam šta ti radiš, ne vidim ništa.
- Pa ni ne tražim to, samo pitam primjećuješ li me?
On:- Ti si tamo u sobi, ja sam u boravku, šta te imam primjećivat?
Ja: - 4 godine, i više, ovdje sam s tobom dan i noć, pa valjda si me bar malo upoznao za to vrijeme?
On: - Ma da, kad se zbroji što ručamo zajedno i tu i tamo popričamo, nismo zajedno ni godinu i pol. Šta me tu analiziraš i ispituješ???
Ja:- Razgovaram s tobom.
On:- Razgovor je šta ćemo raditi popodne, šta ćemo kuhati; ja ni ne znam šta ću kad popijem ovu kavu.
Wow.
Rekoh:- Mogu li onda zaključiti da ti je svejedno jesam li tu ja ili bilo koja druga?
On:- Koja je tu sa mnom, pod mojoj je zaštitom dok je tu. ako misliš da ti je negdje drugdje bolje,slobodno idi.
Ja:- Dakle, kolega..
On:- Mi nismo kolege, nismo zajedno radili
Ja:- Dobro, cimeru..
On: - Nismo mi cimeri, ne dijelimo režije
Ja: - Onda, sustanaru..
On: - Nismo ni sustanari, nismo ni u vezi jer ne spavamo zajedno, ja sam tu, ti si tamo..
Ja: - Odavno smo riješili da ti voliš tv, ja ne volim, pa radim nešto u sobi
On.- Šta se stalno vraćaš na prošlost??

Itd.
Pojela govno.
Shvatila koliko sam mu bitna. Nula.

Još sam rekla:
- Znaš, ovo je stvarno ponižavajuće za mene.
- Ma da, a šta bi ti htjela? Ja sam svoje ponose odavno odradio. više mi ne treba.

Malo surovo i gadno, a budući da su mi sve fronte u punom pogonu, nemam kud.

Radi, nesposobna za rad, kronične boleštine koje idu samo na gore, novci koji mi još nisu vraćeni, policija koja mi puše za vratom, facebook koji mi napada mamu za sve što mi lajka, kćer na fakultetu s tonom problema, sud u jednoj ne-europskoj zemlji, licemjerne babe koje odjednom brinu "kako je njeno koljeno?" nakon što me izbace iz stana bez razloga i objašnjenja, susjedstvo koje ogovara i samo čeka da napravi neki rat...


Život je zanimljiva igra.
Na minskom polju barem postoje oznake.

Neki dan smo razmještali namještaj u mojoj sobi. Stalno ostavljam komade lubanje po ormarima koji nikad nisu bili tu.
I to me sjetilo na davnog prijatelja koji je prespavao kod mene; digao se usred noći i zaletio u zid. Zatim u prozor. Pa u krevet. Pa je pipajući došao do ormara. Nosom. Napokon je zaurlao:
- Pa gdje se, dovraga, ovdje izlazi van???


Zbilja, gdje se, dovraga, ovdje izlazi van?