Jučer je sipalo iz mene kao da pišem novinski članak.
Pa dugujem malo objašnjenja.
1. NAIVKA
Nevjerojatno je da žena od 50 godina pada na lijepe riječi. Kao, razumna, osviještena, realna, zna razlikovati istinu od laži, rođena bistra, flegmatik, ne vjeruje u neke velike ljubavi, ne vjeruje pričama.
Kako je moguće tako oslijepiti?
Jedan dio odgovora znam: živim s nezakonitim skoro pet godina; uvijek se koristio vojničkim izražavanjem "ja bih to - to - to - to i to"; "ti nemaš prioritete; kad bi mi se neki vojnik tako ponašao, ja bih ga...."; "nemaš logike, tebe nikad ne bih uzeo u postrojbu" uz gomilu "ja, ja, ja ja ja i ja".
Zbog takvog stava i riječi ja sam se povlačila u sebe, u svoju sobu. Nije mi bilo lako, često sam patila. Osjećala sam se kao da ništa ne vrijedim, ništa ne uradim kako treba, čak i da pogrešno razmišljam. Stvorila sam svoj zazidani svijet u koji nitko nije imao pristup.
Imam psa, Drageca, obožavam ga. Jednog dana, mazeći ga, sijevnulo mi je u glavi "Pa i ja trebam ljubav i nježnost!" A nisam je imala. Nisam je mogla tražiti, niti dobiti. Niti razumijevanje. Živjela sam besciljnim životom, uz gomilu financijskih, zdravstvenih, psihičkih problema.
Kad se pojavio X sa lijepim riječima, slušanjem, razumijevanjem i podrškom, osjetila sam se živom, prihvaćenom, primijećenom. Sasvim sam ignorirala pomisao kako su to samo tra-la-la riječi, ignorirala sam stvari koje su mi smetale, prihvatila glumljenu ljubav i naivno joj se prepustila.
Zatim, došao je dan kad sam vidjela da puno laže i ostalima, da se pretvara da ne pamti, da je izjavio da bi zagrlio bivšu da je sretne na ulici, da prešućuje važne stvari nama ostalima ispred nosa.
Tad sam rekla - STOP - rekla mu da sve te kofere iz prošlosti stalno nosi sa sobom, da ih se nikad neće riješiti, da još voli bivšu pa ne može govoriti i meni i njoj 'volim te' jer samo je jedna istina.
Uz još tisuću problema koje je imao, uzmakla sam, pomislila da sam bila dovoljno naivna i da to više neću ponoviti.
No.
Nakon nekoliko tjedana promijenila se priča. Gotov je sa prošlošću, iskreno voli samo mene, poruke ljubavi danonoćno, zaboravimo što je bilo, treba me, ljubi, voli, obožava. Zauvijek, dakako.
I opet - naivka omekšala. Sluša priče o budućnosti, prosidbu, planove za ljeto....o sretnom i smirenom životu dvoje odraslih pametnih ljudi koji se smireno slažu u većini stvari, bez trzavica i svađa...
Naivna, naivna do bola; ignoriram gomilu stvari koje u meni vrište 'nemoj!'...pričamo priče iz mladosti, s fakulteta, posla, o svemu.... Lijepo mi je! Netko me doživljava kao osobu! Topim se!
Sjedim doma u sobi i važem, važem.... Ostati u sigurnoj zoni komfora, ostati živjeti robotski život zazidana, bez osjećaja, bez uzbuđenja....nije baš da mi se odlazi, plačem zbog psa - psa koji mi pruža beskrajnu i bezuvjetnu ljubav, ne želim da bude nesretan.... Ili, što ako mi je ovo početak novog, sretnijeg života, ispunjenog razumijevanjem i ljubavlju? Što gubim ako ostanem? Što gubim ako odem? Dobivam li od ičega išta?
I ovdje negdje, u jednom trenutku, izjavljujem "Jebeš sve, idem za ljubavlju!"
Spakiram se, subota navečer, odem.
2. Mr X
Mjesecima je davio sve oko sebe pričama što mu je napravila bivša, sve zlo i naopako. Ponavlja se. Ponavlja se opet. Ponavlja s stoput. Kad sam ga sretala, pokušavala sam mu pomoći da sagleda stvari s drugih strana, da se sabere, da prestane svima govoriti tako ružne i vulgarne stvari o njoj. Da misli na sebe, da bude dostojanstven na poslu. Da prestane mrziti, jer mržnja radi samo protiv njega.
Malo po malo, smirio se i, kaže, zavolio me. Da sam ga izvukla. Da sam provela psihoterapiju nad njim. Da se smirio. Onda, da me prati od prvog dana kad me ugledao i poželio da budem njegova (prije 4 godine). Nije mogao, bio je u vezi. S onom kurvetinom, kaže, koja ga je iskorištavala samo za seks i krala mu novce. Kaže. Tužila ga je za ovo, za ono, itd, stalno mora na sud zbog nje. Pobacila je u 5. mjesecu trudnoće, on joj želi sve najgore, uključujući smrt, jer tvrdi da je sama probila vodenjak. Ne zna reći ni koje godine se to desilo, ni koliko su dugo bili zajedno, ni kad su se zadnji put vidjeli, ništa ne zna i ne pamti. Prvo što me zasmetalo bio je njegovo ponavljanje jedne te iste priče, svaki dan. Drugo, zaboravnost. Treće, o sebi stalno govori u trećem licu, ko Milan Bandić. Četvrto, ne drži nimalo do sebe. Nema presvlačenja, nema brijanja, nema pranja kose, nema tuširanja. Peto, zapušten i neuredan stan. Šesto, tvrdi da je internet za glupe i neškolovane i da je to jedno obično smeće. Sedmo, čuva stare magazine i bilješke starije od desetljeća, iako je na poslu sve u kompjuteru - on kompjuterima ne vjeruje.
Kad sam otišla k njemu - miriši, obrijan, sve lijepe riječi, hoćeš ovo, hoćeš ono.... Ajd izaberi neko piće da proslavimo što smo konačno zajedno, za novi početak. Te subote smo do 3-4 u noći pijuckali neko slatkasto piće, razgovarali, sjedili u dvosjedu. Pusa, laku noć.
Nedjelja. Odlazim kod nezakonitog spakirati još neke stvari. X dolazi po mene kasno navečer. Dolazimo u stan, pali tv, prispava mu se, zaspi, ja ostanem gledati krimi serije do neka doba, odem spavati. Osmo što mi smeta, čim progleda, pali tv, i to ovih običnih 6 programa na kojima se nema što vidjeti. Ponedjeljak, radi ujutro, dignem se u 6, skuham kavu, iz vica mu je dam u krevet, ode na posao. Poslije podne ja zaspim, on uz tv i mobitel. Opet pričamo u dvosjedu uz ono slatko piće, on odjednom ode spavati. Ja malo uz krimiće i kad mi je dosadilo, popijem tablete za spavanje i zaspim.
Spavamo do 11:30. Jedna kava i poslijepodnevna smjena, utorak je. Vraća se oko pola devet. Klasika, tv, dvosjed, pričanje. Približava se ponoć, moj rođendan. Šuti, mrmlja, šuti. Pitam - što je?
"Ti si lažna. Izabrala si pogrešnog čovjeka. Ali plan ti neće uspjeti. Ti mene ne voliš kao što ja volim tebe. U tebi nema nimalo topline. Hladna si, bezosjećajna. Proračunata. Ja znam čitati ljude, ja sam školovan čovjek. A ti si misli gdje si pogriješila. A pogriješila si jako. Ali ja sam te pročitao. Zatvorena si, introvertna, s tobom nikad čovjek ne zna na čemu je. Stalno lažeš. Ravnodušna si, indolentna. Navikla si na zlo. Nisi nikad iskrena. Ne znaš voljeti i ne znaš šta je iskrenost. ........."
Obuče pidžamu, ugasi svjetlo. "Ja idem spavati a ti kako hoćeš"
Što reći na ovo? Napad i vrijeđanje iz čistog mira. Što da sad mislim, osim o svojoj naivnosti?
Što mu se desilo? Zašto? Kojim povodom?? Zar ima granični poremećaj osobnosti? Bipolarni afektivni poremećaj? Sumanutost? U svakom slučaju, nestabilna ličnost.
Kad sam oko 5 legla u krevet, stao je cmoljiti "Koji sam ja idiot, htio sam te provocirati, budala, iskušati tvoju snagu, a šta sam napravio, shvatio svoju slabost, oprosti, ja sam ovakav, onakav, oprosti, koja sam ja budala, oprosti, i to ženi bez koje ne mogu živjeti, i to još na njen rođendan, koji sam ja kreten, bla bla bla bla...."
Ja sam na krajnjem rubu kreveta pod dvostrukom količinom tableta za spavanje.
On ujutro radi. "Ti samo spavaj, nemoj ništa raditi, samo se odmaraj, oprosti mi, donijet ću ručak, bla bla bla..." Dođe s posla, ni tratinčica, ni sretan rođendan. Ručamo, skuham kavu, dvosjed.
Odjednom opet broji točkice na zidu. Šta je sad? "X nije dobar čovjek" Pitam- zašto to govori i što ga je potaklo sinoć da me onako ubije. "Ti. Tvoj pogled. Ti činiš da ja postanem bezobrazan i zao. U tvojoj pojavi sve tjera na zlo. Podla si. Pokvarena. Podmukla. Ja jesam dobar čovjek, najbolji, najpametniji, najzgodniji, najškolovaniji. A u kuću sam pustio jednu...nedostojnu mene. Mogla si imati situiranog, školovanog, pametnog čovjeka, ali, ne. Samo gledaš da napraviš zlo. Krajnje si bezobrazna i dvolična. A ja sam te pročitao. Neće ti uspjeti............"
Rekoh - nakon ovoga nema nikakvog smisla da ostanemo zajedno; hoćeš li me ti odvesti ili da zovem nezakonitog da dođe po mene? "To si ti rekla. Mogu te i ja odvesti, ali ne na 2-3 puta".
Sretan mi rođendan. Skidam s drugog kata kofere, vreće, kutije...sve sama. On s balkona daljinskim otključava auto. Spakiram sve i još čekam 10 minuta da se udostoji sići i odvesti me.
Jedino što sam rekla da si s tom diplomom može dupe obrisat i kad položi ljudskost ima pravo govoriti. Pukla bih da sam to prešutjela.
Današnja novost - pomirio se s bivšom. Dao joj je novaca, ona se hoće udati za njega. Sretno im bilo.
3. NEZAKONITI
Nezakoniti je ispao u svemu ovome jedino razumno biće. Iako se prema meni ponašao vojnički. Govorio mi je da X nije u redu. Da ne ispadnem naivna budala. Kad je prvi put rekao "Pa reci i ti njemu da ga voliš" trebala sam dodati 'kao prijatelja'. Nisam. On je više puta rekao "Idi, pomogni čovjeku, vidiš da propada" Jesam. Ali to je odvelo u krivi smjer. Svako njegovo "ne nasjedaj na prazne riječi" sam trebala poslušati. Ali tad je još bio odrješit, vojničina, narednik. A ja tvrdoglava i naivna. Jednu večer, prije 'preseljenja' sam ostala kasno navečer razgovarati s X-om pa mi se nije dalo ići doma, prespavala sam tamo. "Drugi muškarac bi ti rekao idi gdje si i spavala", ali on nije htio. Jer je bio fer. Kad sam odlučila otići, bio je strašno ljut. Izvikao mi je sve i svašta, što je trebalo i što nije trebalo. Ja, blesava, nisam shvaćala razlog zbog kojeg mi on donosi cvijeće, bere po livadi, 'krade' kod susjeda. Jer je tvrdio da u njemu nema osjećaja, da je samo jednom u životu volio, kad mu je bilo 18 godina i tad se razočarao i odlučio nikad više ne voljeti. Zaključila sam da me ne voli, ne treba, da mu ništa ne značim. (razlozi zbog kojih sam se i zatvorila).Bilo je nemoguće da to shvatim kao izraz ljubavi. Bez priče, donio sam ti cvijeće. Da nisam bila tako tužna, shvatila bih da mogu biti najsretnija žena na svijetu.
Kad sam otišla, nastala je promjena. Neka viša sila mu je dala do znanja da treba postati običan čovjek, da je dosta vojevanja, da mi treba oprostiti i da ću mu se vratiti. I sijevnulo je kroz njega "pa ja je volim!" Provodila sam puno vremena s njim dok sam 'pakirala stvari', ispričao mi se, potpuno se promijenio, izbacio sav narednički ton, postao je čovjek koji priznaje da ima osjećaje i s kojim se može razgovarati. Rekao je i sebi i Dragom "vratit će nam se ona". Čak je i pas shvatio.
Rekao je da su mi vrata otvorena kad god zatreba, kad se želim vratiti. Povukao je sve ružne riječi koje mi je onda izvikao. Samo želi da mi bude dobro i da ne dopustim nikom da od mene pravi budalu. Nije mu bilo do jela, do spavanja, ni do čega.
Četiri dana me nije bilo. Dočekao me raširenih ruku, sretan. Sada smo bliži nego ikad prije u ovih pet godina. Smijemo se. Zajedno smo. Razgovaramo otvoreno i iskreno, bez skrivanja. Više se ne zatvaram. Pomažemo jedno drugom. Kad vidim cvijeće, znam i zašto je tu. Kad zaspi, legnem pored njega, osjećam se sigurnom i sretnom. Dobila sam i prsten. Dobila sam sve.
Nakon ovoliko vremena, lijepih i nepodnošljivo tužnih i ružnih trenutaka, došao je tren da kažem:
Ovo je prava ljubav.
