biram, biram....pa ne biram....

Uzela sam si malo truda i prevrnula Google da vidim što se to zapravo dešava.
Opet izbori, ovaj put za saborske zastupnike, stranke, premijera.
Budući da nemam živaca to gledati na tv, rekoh- ajd da se malo informiram, ipak ću u nedjelju otići odraditi svoju građansku dužnost pa da vidim što me čeka.

Dakle, izgubila sam se. U ovoj državi svaki punoljetan stanovnik ima svoju stranku, a tako su maštoviti da im se kratice ne mogu zapamtiti. Zato mi je cijeli dan u glavi ona pjesma iz filma "Kosa", pa lagano pjevušim onaj dio "LSD, THC, SDP, HDZ, UIO, NLO....."

Pročitala sam i sve liste i stranke u svim izbornim jedinicama, a ona tzv. dijaspora- nedostaje bar milijun živih Kineza- ukratko im pokušamo objasniti o čemu se tu radi i tutnemo listiće.
Da bismo bili u ravnoteži sa ovima za koje kažu da je javna tajna da dovoze gomile autobusa na glasanje i plaćaju ih neke stranke da bi glasali za njih. Nisam vidjela, samo mi pričaju da se to radi.
Kao i podosta mrtvaca koji, eto, ustanu na jedan dan, da glasaju za svoju bolju budućnost. Pa se vrate. Kao i ovi što imaju dvojno državljanstvo pa trk u jednu pa u drugu zemlju, svaki se glas broji, jelte.
Dvaput.

Ovo JE zemlja apsurda. Da postoji itko tko je u stanju dovesti stvari u red, da svima bude sve jasno i dostupno, da zakoni ne budu više jednaki za sve, a ne za neke jednakiji, bilo bi puno lakše izabrati.

Listam tako, piše neka Odluka; ispod nje piše Odluka o izmjeni Odluke. Njome se poništava prva Odluka. Nakon rasprave i dvadeset i devet čitanja, kada više nitko ne zna o čemu se uopće radi.

Jedan simpatičan, nadasve, primjer, za koji znam da nisam jedina koji ga proživljava: Zbog raznih bolesti koje su se nakupile tijekom godina i sad sve došle na naplatu, u Zavodu za zapošljavanje su me proglasili nezapošljivom i poslali u Centar za socijalnu skrb. Da se razumijemo, radim štošta oduvijek, velikom većinom na crno- jer stalno netko nekog štiti i podmićuje itd- tako da u radnoj knjižici imam nešto manje od 11 (JEDANAEST!) godina radnog staža. Sad će mi 49.Dakle, penziju neću doživjeti, raditi ne mogu, a simpatičan zakon kaže da ne daje socijalnu pomoć dok je osoba na liječenju. HA. Ne samo ja, nego ima nas, koji se moramo zbog raznoraznih razloga liječiti doživotno.
Iliti, uzimamo lijekove koji nam pomažu da preživimo; bez njih ne funkcioniramo.

Nikako to ne mogu posložiti u glavu nekim razumnim putem.

Usput, kaže statistika da ima oko 70000 HRVI. Ne znam baš... tko će dati odgovor?

Ako hoćeš raditi kao čistačica, moraš imati B dozvolu, govoriti 2 strana jezika, SSS nekog smjera, donijeti potvrdu da nisi kažnjavan, domovnicu, rodni list i po mogućnosti preporuku.

A onda pogledaš sastav Vlade, Sabora, i uz časne izuzetke, shvatiš da njima ne treba baš ništa od svega toga, osim da znaju govoriti i po mogućnosti vrijeđati - a dobar dio njih je i osuđen i pod istragom, i opet ispada da dok pametni šute- budale vladaju. I vuku nas za nos.

Tako, pitam se, može li se ova zemlja i dalje ovako sramotiti? Govorim o zadnjih dvadesetak godina.

Na snazi je nova narodna: "Glup, gluplji, političar!"
I još jedna: "Što gluplje ovce, veći ovan na vlasti"

U zdravlje vam, i pazite što radite u nedjelju!