Daj mi temu, izvrnut ću je i napraviti smiješnom. Ne znam se ljutiti, ne znam se svađati. Niti želim.
Slobodna sam. Ne drži me nikakva osveta, nikoga ne mrzim, nikome ne želim zlo, smrti se ne bojim.
Da, to je prava sloboda!
Tako, mogu se posvetiti dopunjavanju svog znanja, recimo.
Sada znam sve o srcu, bradikardijama, tahikardijama, protoku krvi, koliko bolesti može biti, cijeli kardiovaskularni sistem sam usvojila, bravo ja.
Evo: sve je počelo ovdje:
Ova stolica u čekaonici ispred ambulante već je savršeno oblikovana po mjeri mog gluteusa maximusa koji je više minimus, ali nema veze, odavno smo si ovak, na ti.
Kaže kardiolog, ajmo mi sredit to srce pa da više nema problema. A mene kao da je teško nagovorit, rekoh - ajmo. Pita - Kad? Rekoh - Svejedno. Riješeno. Idi na 3. kat, reci sestri i ona će ti sve objasnit.
OK. Kaže glavna sestra - dođi za tri tjedna u 8 ujutro natašte, obrijanih prepona. Super, mislim si, kroz trnje do zvijezda, a do srca...ajd dobro.
Dođe i taj dan, ajmo. Operaciona sala, svemirski blok III, ima svačega čemu ni približno ne znam ime. Rendgen tipa okruglog letećeg tanjura koji se vrti u svim smjerovima, puna soba monitora, raznih sprava za mučenje. Naravno, jedan dio je bio neispravan pa ga je trebalo najprije popraviti. Smijeh, galama, psovanje, pjevanje, dobra muzika. Prekrili me stoljnjakom sa rupama na preponama - samoljepljivim. Dva doktora, jedna asistentica, Četvrta od Devet.
Prvome koji je navukao na sebe antiradijacijsku opremu rekla sam - Gdje je šešir, kauboju?
Drugi se jedva utrpao u to, zategnut jače od švargla; njemu sam rekla - Kiborg!
Kiborg je bio glavni. Opalio mi injekciju u desnu preponu, pričekao da vena otkaže osjetljivost, i-
ajmo na posao. Do tada sam još mrdala nožnim palcima u ritmu muzike. E, pa, prestala sam. Ne svojom voljom! Kažu, ne boli. Vraga ne boli!
Prvo je rekao - Šta mi dolazite takve suve ko barut?! Ja njemu: šta će ti rendgen, staviš žarulju od 100 watta ispod mene i vidiš sve; osim toga baš imam lijepe vene. Kaže on - Nemaš. E pa imam. Baš.
Ljudi moji, kad je stao trpati kroz venu jedan pa drugi pa treći kabel-kateter-sondu-šta li.. Pa kaže - ovaj je pretanak, daj mi deblji; jedan vadi, drugi trpa; drugi vadi, treći trpa.... i sve to kroz moju venu do srca. Pa kad malo skrene u pritoke vene i ja kažem- Aj, aj! -on kaže- Znam, znam...
Natrpali u mene tih sajli i kablova kao da će u najmanju ruku FAP-u ili MAN-u prepraviti motor da ide na smjesu benzina, nafte,vodika, kerozina, helija i auto plina, a sve to kroz auspuh...
Onda su išli izazivati vraga, to jest tahikardiju, da vide otkud dolazi. Koji doživljaj! Daj 20 Volti! Daj 30! I to je trajalo par beskonačnosti. Kojiput je Kiborg rekao: Sad će vas možda malo zabolit....
Da MOŽDA!! Da MALO!! Gledam otkucaje srca svoga na monitoru, 83..97..116..168..270..STOP!! Koji vražji warp!
Jadranka, jel to to? Mislim si- ubojico!! I sve to dok nisu ustanovili da je to baš ono što je Kiborg mislio, ali da ne bude baš jednostavno, reče: A sad ozbiljno, mirno i polako. Jedan drhtaj ruke, jedan pogrešan milimetar i završit ćete na premosnici. Ha. Bezobrazna veničica koju je trebalo spržit našla se na najnezgodnijem mogućem mjestu. Došao je upomoć još jedan specijalist; pilili me, pržili, sjeckali...i napokon - gotovo. Uh. Ostale mi 4 rupe na preponi.
SPVT nije prešao u PTSP.
Kaže- tri sata strogog mirovanja. Ovo je trajalo dva sata, a onda sam još 4 prespavala.
I?
Otišla u kafić da na miru zapalim i popijem kavu.
Još uvijek sam pacijent iz noćne more.
Ali, rekao je Kiborg: Nikad nisam vidio ovako cool pacijenta! E, da su mi svi ovakvi....
Ovaj ili idući mjesec imam operaciju koljena. Treći put. Ili možda četvrti, više ne znam.
Ako nabasate na raščupanu žensku spodobu sa štakama kako sjedi u kafiću, to sam ja.
Nema komentara:
Objavi komentar