želi li windows kroz prozor?

Sve mi se čini da mi se laptop razbolio od većeg broja ozbiljnih bolesti.
Alzheimer, demencija, povremeni moždani udari, slaba cirkulacija, niski šećer.
Uz bezobraznost i tvrdoglavost.
A nije neki starac, ima oko 3 godine.

Otvaram stranicu, nema. "Ups, desila se greška" - i onda je ipak ima. Otvaram drugu - otvore se dvije. Zatvorim jednu - zatvori se sve. Hoću nešto otvoriti u novoj kartici - otvara i novu karticu i istu stvar otvara na trenutnoj stranici. Zatvaram sve kartice, otvori se eksplorer za datoteke.Onda, skrolam, a ništa se ne miče. Onda pojuri i ne zaustavlja se do dna. Vraćam gore, a on - bi-ne bi. Onda zadrhti kao da ima najveću groznicu. Počnem pisati komentar; odjednom prekida, nastavlja pisati na sasvim drugom mjestu, ili nastavi sredinu pisati ispred početka.

Usred tipkanja iskoči "Update Java.." i sam zatvori sve i instalira si Javu. Kaže na kraju -
'gotovo; kad zatvoriš okvir pokrenut će se preglednik tako da vidiš da Java radi'.
Čekam; ništa. Nakon ohoho vremena, otvaram ga sama. Spor je kao da signal kreće s Jupitera,pa se otvore dva Googla, jedan bijeli, jedan crni.Ponovno pokrećem, s nadom da će doći k sebi.Jedno vrijeme sve radi - otvaranje, zatvaranje, klikanje, skrolanje, pisanje.

To 'jedno vrijeme' znači desetak minuta.

Pa pokrenem oporavak računala. Oporavlja se duže nego ja nakon posljednje operacije.
Riješim koji sudoku, skuham kavu, ručak....evo, sad će...vraćanje registra, bla bla bla,
Napokon, gotovo, sustav vraćen, dokumenti nisu oštećeni.

Radi. Jupi. Tad se pojavi opet Java i ponovo se instalira. Isto kao prošli put, sama pokrećemGoogle. Opet dvije stranice. Neka slova ne prima, neka otkuca dvaput. Učitavam video dug 2 minute - već za 45 minuta je učitan. Sad ne prima komentare. Enter se pravi da ga nema. Stisnem razmak, ode sve na nepoznatu lokaciju. Hoću isključiti neke 'preporučene stranice' - šta - odmah ih otvori. Kliknem na čovjeka,s namjerom da pošaljem poruku - otvori reklamu.

Negdje u međuvremenu uključim skeniranje. Inače traje do pola sata, danas 57 minuta.
Nikakve prijetnje nisu pronađene, sve je sigurno i savršeno. Hm, aha.

Spojim mobitel da uvezem 8 slika. Kaže, spojite uređaj. Pa spojen je! Onda: provjerite
je li uređaj otključan. I spojen i otključan i daj prebaci mi tih 8 slika!!! Šta je sad? - Nije
pronađena nijedna fotografija. Ištekaj, uštekaj, ignoriraj, klikaj na 'pokušajte ponovno'
opet i opet i opet i opet- i onda kaže- (joooooooj!!!) - pronađeno je 204 slike!! I onda mi
odnekud uveze tih 8 slika u 204 primjerka. Pa ti reci.

Da ne spominjem koliko puta se odjednom na monitoru pojavi poruka: Potrebno je ponovno pokretanje; hoćete li sad ili odmah?

Dijelim video nezakonitom u poruci; onda on to hoće objaviti na fejsu, pa ne zna kako s
novog mobitela. Idem trknut u sobu da ti kažem ime stranice...Sve smrzlo. Ništa ne
reagira. Kuća se rashladila, pas se probudio, kava se ohladila, dobro da se nije i
godišnje doba promijenilo.

Osim svega toga, kad to ima volje da bude normalno, onda dođe pas. Cvili, uzdiše,
zabija mi pandže u ruku i nogu, gura mi ruku glavom - jer, eto, sjetio se da bi se malo
pomazio. Ili poigrao. Ili hoće da ga uspavam. On uvijek nešto hoće.

I, prođe meni dan. Šta si radila - ništa. Gdje si bila - nigdje.
Nit sam pročitala vijesti, niti razgovarala. A stalno sam bila u punom pogonu.

Pa kad čujem na kraju dana "ma od čega si se ti umorila?!"

Mislim si....dakle...

Imam osjećaj da nisam jedina na svijetu.

Nemojte mi reć' da jesam!!!

subota, maskirani petak 13.

Trebalo je ići lako, bez problema...
Da ustanem, popijem kavu, obučem se, odem do Zadra, popijem s nećakinjom kavu,
vratim se doma, ručak, dangubljenje...

E, da ne bi!!

Dragec doga me izbacio iz kreveta kasno. Gladan, žedan, tu bi, tamo bi...
Nezakoniti ga odvede van, usput nešto dovikuje, ja ne čujem, on zaboravi; nikom ništa.
Za to vrijeme se moja kava već ohladila i napravim novu, lagano uživam u miru i tišini,
evo ih brzo doma. On mora ići po med, nazvati nekog u vezi nečeg, nazvati brata u vezi meda,ti se spremi dok se ja vratim, onda idi.
Pas, naravno, čim vidi da uzimam hlače, misli da idemo nekud; oblačenje i obuvanje je
dugotrajan posao praćen njegovim skakanjem, slinjenjem, provlačenjem kroz noge, ruke,
pokušajima žvakanja čarapa, cviljenjem, zabijanjem pandži u nogu, guranjem glave kroz mene.Zamalo - mission impossible. Od njuške do repa duži je od dva metra, ima ga osamdesetak kila,derište u pubertetu....

Još lijepo pitam na fejsu treba li nekome nešto i - skoro je podne - napokon odlazim.

Cesta puna rupa. Malo-malo pa semafor. Crveni, dakako. Radovi na cesti. subota je i nigdje nema niti jednog radnika. Puno zuje, malo meda daju...

Nećakinju udavim pričama (napokon sam našla slobodno uho, a osim toga, toliko puno šutim, da i sama želim čuti svoj glas); ona, zlatna, sluša i trpi strpljivo, popijemo dvije kave, zovem je k sebi, ne može danas. Možda se oporavi od mene do idućeg vikenda. :)

Sve nam ide lijepo, po planu. Idemo u Kaufland; ja trebam žvakalice za psa, ona traži
poklon za rođendan. Sitnica.
Dovučemo prepuna kolica do blagajne, cerekamo se curama u zlatnim i srebrnim jaknama s krznom, neka baba nam upada u razgovor - zanimljivo kako neki ljudi kad ostare, doma sugluhi, a vani čuju kako trava raste!

Zatim, kaže, idemo do Plodina, treba nešto tamo. OK.
Tri puta promašimo skretanja, semafore, ulaze.
I još me pita: Jel ono tamo Dračevac?! Zaboga, jedva znam da sam u Zadru, znam gdje je poluotok i gdje su Stanovi! A kamoli da znam gdje smo sad! Kakav Dračevac?!
Nabasamo na groblje, tamo prekršim još tri-četiri propisa (manjak isprekidanih crta!!)
i ostavim je doma.

Halo, dolazim! Nemoj kupovat benzin kod Tri Bartola, na Petrolu, Croduxu, Tifonu....samo INA ima dobar benzin. Ni Batur-benz ni OMV. Ajd, dobro, na rezervi sam, ali, stigne se do Obrovca ili Benkovca, tamo ćemo.

Sumrak. Cijelim putem lagano psujem, svaki drugi auto mi ide ususret s dugim svjetlima.
Pa se malo smijem - tetu u predvorju Kauflanda - koja svakom tko prođe nastoji ugurati
katalog Avona- tražila sam, lijepo zamolila da mi da jedan; jadna žena, šokirana; to još nije doživjela,jer - svi viču 'NE, hvala' :)

Stižem doma. Dvorište zauzeto. Vozi okolo, parkiraj. Pas je već na vratima, traži svoje
oblizeke. Slini. Nemuž kaže da će preparkirat auto tamo; dobro. Pas i ja se borimo; zapravo,ja se borim za svoju ravnotežu; veselje i slinjenje je neizbježno. Pa daj me pusti da bar uđem u kuću! Naravno, temeljito pregleda sve što sam donijela i napokon legne.

Ja, sretna ko malo dijete, kupila sam tople visoke papuče. Idem ih odmah obuti. Obujem lijevu, ohooo, kako je fina, mekana! Uzimam drugu....i...

Kupila sam dvije lijeve!!!! 

Kako mogu biti u paketu zamotane dvije lijeve papuče? Tko ima dvije desne?!
Služba za potrošače je završila s radnim vremenom, na računu ne piše broj telefona, laptop isključen. Shrek viče da je gladan. Pas cvili. Ja istovremeno umirem od smijeha i očaja. Dečki naizmjence viču.
Palim laptop, nađem broj, ništa - donesite ih, pa ako ne nađemo desnu, vratit ćemo vam novce.

Ovome doma za to vrijeme pregorjele tri (3!) žarulje. Već je bio u dućanu, otišao bez novaca :) i ostao dužan. Sad ide opet; kaže 'otišao sam!',isti tren natrag, zaboravio se obuti. Opet 'otišao sam!', vraća se, zaboravio zube. Uzeo novce. I zube. I cipele.

Ispitivač za struju iliti probirštift - nestao. Gleda u njega, viče da su tu neki duhovi koji
opet skrivaju stvari; makne se dva metra, ja ga izvadim iz ladice. 'Otkud ti?! Pa sad nije bio tu!!'
Na snagu stupa "sjedni, i više ništa ne diraj!!" zlatno pravilo.

Sada, na kraju svega, sjedi pred tv-om, radi samo stara kineska lampa u obliku ženske (a nego čije) guzice, upravo se otopilo plastično sjenilo napravljeno od boce od jogurta.
Pas se najeo, smirio, zaspao. Povremeno uzdahne, pa izdahne kroz stražnji ventil.

Stanje je normalno, od petka do petka, pa makar bila subota,
nekako- stalno trinaesti.

Opusti se, ništa nije pod kontrolom.

nova godina, 2017.

Da mi je netko pričao, ne bih mu vjerovala!!



Probudi me nemuž donijevši vruću kavu i kekse u krevet, poljubi me i kaže "Draga, hajde, polako popij kavicu, spremi se, zvali su te s posla da danas dođeš malo, za koji sat-dva". Uh, baš fino,mogu sve na miru napraviti! Ustanem, obučem se, čak se i našminkam, i kad je došlo vrijeme dakrenem, poljubim dragog, uzmem ključeve svoje male crne zvjerčice, krenem.

Vrijeme sunčano, nebo bistro, tko bi rekao da je zima! Kakav savršen dan!

Stižem pred ulaz u zgradu svog ureda, kad neki nasmijani mladić dotrči, veselo me pozdravi, kaže:- Dopustite da Vam parkiram auto, Vaše mjesto čeka. Nisam sigurna baš koje je to mjesto, ali mladić je bio tako drag, ljubazan, nasmiješen; pomogne mi da izađem iz auta, on sjedne, parkira, i donese mi ključeve u ured. Zahvalim mu, a on: - Ne, nema potrebe, zadovoljstvo je moje!
Hm. Malo sam zbunjena.

Došla sam u ured prerano, pa da skratim vrijeme, počnem listati po portalima.
Sve je u redu, kao što i treba biti. Posvuda zadovoljna, nasmiješena lica.
Završena je kompletna rekonstrukcija željezničke infrastrukture po uzoru na japanski modelmagnetnih tračnica; od Zagreba do Splita stiže se za 55 minuta.
Suradnja s Kinom i Japanom se višestruko isplatila; uz njihovu novčanu pomoć, tj. donaciju, i jedan beskamatni kredit, Hrvatska je postala najvažnija svjetska raskrsnica svih vrsta prometa - brodovi, prekooceanski letovi, šleperi po obnovljenim autocestama..sve ide preko nas. BDP je narastao i u zadnjem kvartalu za nevjerojatnih 27%, već devetnaesti put za redom! Više nema nezaposlenih, pučke kuhinje i beskućnici su davna prošlost.

Školovanje je postalo potpuno besplatno; od jaslica, vrtića, pa sve do doktorata je uređeno, sva pomagala su dostupna, sve knjige, pribor, pa čak i svaka od odgojno-obrazovnih institucija ima uveden topli obrok! Djeca su sretna i zadovoljna, imaju puno vremena za igru, čak i za vrijeme nastave, nastavnici i profesori izuzetno topli i ljubazni, rado i s voljom prenose znanja.

Zdravstvena reforma je polučila potpun uspjeh: nema čekanja, upisivanja. Svaki grad je potpuno opremljen svim potrebnim aparatima u bolnicama; liječnici rade u dvije smjene. I oni su prekrasni, svakog dočekaju s osmijehom, saslušaju svakog pacijenta, razgovaraju..Nisu im teška dežurstva, buđenje usred noći, rade savjesno i odgovorno. Kako i ne bi - plaće su izvrsne, stižu na vrijeme, plaćen je svaki prekovremeni sat... Ne samo njima - i medicinskim sestrama, konobaricama i konobarima, sobaricama, stolarima, vodoinstalaterima, kuharima, svima!

Za vjernike je osiguran prostor u crkvama, slobodno odlazi tko želi, nije nikakav problem.
Crkva se odvojila od države, plaćaju je vjernici putem crkvenog poreza. Isto tako, ako roditelji žele da im djeca idu na vjeronauk, skupljaju novac za plaće vjeroučiteljima.

Političari i razne stranke su napokon izašli iz 1945. i 1991. godine, shvatili da se napredovati može samo gledajući kako stvoriti bolju sadašnjost i budućnost, u proračunu je veliki iznos namijenjen razvoju znanosti, istraživanjima, čak su se iz inozemstva vratili i vrhunski stručnjaci i znanstvenici!

Prevladavaju automobili s pogonom na električnu energiju; tzv. pumpe su dostupne na svakih 50 kilometara ceste, po cijeloj zemlji.
Čak i sva kućanstva imaju ugrađeno solarno grijanje i sva električna energija dolazi iz obnovljivih izvora - vjetrenjače su posvuda, znatno su tiše..Više nema nadzemnih kablova, sve je lijepo ugrađeno nevidljivo, zaštićeno, pod zemljom.

Slavonija i Lika opskrbljuju hranom gotovo cijelu Europu, pa i šire; izvoz je znatno veći od uvoza.
Domaće maslinovo ulje je najtraženija roba na planeti! U Gorskom kotaru prave čačkalice za izvoz u Kinu! Nema pesticida, otrova, zrak je čist, voda je zdrava...
Država sama sebe financira svojim proizvodima, sav dug je vraćen i konačno je ova Hrvatska postala jedna prosperitetna, civilizirana država!

Trgne me lupanje po vratima, pas uleti u sobu, ravno u moj krevet, a iz boravka se čuje:
- Pa jebemu, već je pola deset! Jel se ti misliš danas probuditi???

Bit će da sam promašila godinu. Ah, da, ovo je ona kvazidržava koja je već dobrano u srednjem vijeku. Ah, da, nisam zaposlena, nisam više radno sposobna i još čekam rješenje o tome, od 12.08.2015. Ah, da, to je ono gdje svi lažu, nitko se ne smije i stalno nekom netko viri iz guzice.

A tako sam lijepo sanjala...

Oprostit ćete mi, jel?

kritiziranje i život

Zašto ljudi imaju potrebu kritizirati, ocjenjivati, osuđivati riječi i djela drugih osoba?
Nema goreg i licemjernijeg usputnog dodatka od: "to je za tvoje dobro" i fraze -
"dobronamjerna kritika".

Tko je bio u mojoj koži, osjetio moje boli, koga su boljeli moji osjećaji, tko je ikad živio moj život,da bi mi mogao reći "pogriješila si", "to nisi trebala", "bolje da si...", "griješiš, nije bilo tako"...

Ono što je u mojoj duši, osjećajima, mislima, to samo ja znam. Ako sam se osjećala povrijeđenom, - otkud pravo onom drugom da kaže "to nije istina"?
Svatko od nas je jedinstven. Unikat. Svatko ima svoju borbu, svoje oluje, svoja sunca.
Svatko od nas živi SVOJ život.
U svakom trenutku donosimo odluke, birajući najbolju moguću. Nemamo pravo ni sebe kritizirati, pogotovo govoriti "eh, da sam onda barem..."- jer, prošlost se ne može promijeniti. Jer smo i tada, nekad davno, odabrali najbolju odluku koju smo mogli.
Da je moglo biti drugačije - i bilo bi drugačije.
Ali, nije. Sami smo odgovorni. Prihvaćanje te činjenice znači - odrastanje.
I, ako ne shvaćaš sebe, kako ćeš shvatiti druge?

Dobronamjerna kritika ne postoji. Kritiziranje je samo po sebi osuđivanje, namjera da kažeš drugome da je napravio nešto loše i da je tvoje mišljenje vrednije i važnije. U čemu je tu dobra namjera?
Možda jedino u pozadini svega stoji "trebao si BITI netko drugi"? Ali, nisi.
Kritika je uvijek negativna. Dokazuje da te osoba ne razumije, ne pozna, ne pita se koji su tvoji motivi, iza čega stoje tvoje odluke.

Oni koji kritiziraju su, zapravo, nezrele i egoistične osobe, željne dokazivanja pod svaku cijenu.

Tko se osjeća bolje nakon kritiziranja??
Nitko.

Daleko sam od savršenstva, pogriješila sam bezbroj puta, pokušavala se izvući, naučiti nešto i - krenuti dalje bar malo mudrija. Da sam slušala sve ono "za tvoje dobro", danas bih bila nesretna,nesigurna, ne bih znala ništa učiniti sama.

Naučila sam - možeš saslušati svakoga, ali - donijeti svoju odluku. Jer, ti ćeš živjeti s tom odlukom, i samo ti ćeš znati zašto. I nema potrebe objašnjavati ili dokazivati išta.

To je samo MOJ život.

Čovjek s kojim živim pun je i mana i vrlina. Podjednako. Isto tako, i ja imam oboje.
Različiti smo kao nebo i zemlja. Oboje smo godinama živjeli sami, svatko na svoj način.
Zato nam ovo i funkcionira; mi smo dvije individue koje dijele krov, stol i psa.
Mi nismo jedno drugom 'bolja polovica'. On ima svoje planove, ja imam svoje.
Nigdje ne piše da išta mora biti "tako-i-tako". I, nitko nije savršen.

Svi na svijetu smo različiti, svatko od nas.
Ne čini drugome ono što ne želiš da čine tebi.
Ne kritiziraj drugoga jer nisi u njegovoj koži.
Kad naučiš prihvaćati sebe, onda ćeš naučiti prihvaćati druge.
Ne sudi drugome, i tebi može biti suđeno.

I, tko se nije u stanju nasmijati na svoj račun, uzalud mu prođe život.


Za kraj, sve je to prošlo kroz drugo uho van, tako da ću opet mirno spavati.

nezakoniti vanbračnik oliti nemuž

Nakon ručka, nezakoniti je rekao (meni i psu u mojoj sobi):
- Ako me netko treba, u boravku sam.
Viknuh: - Treba!!
On: - Znao sam! Šta treba?
Ja: - Kavu.
On je napravio kavu, ja sam došla po svoju šalicu (Na ti tvoja kava!) i otišla u sobu.
Srknem, uff...slatko, grozno slatko. Da ne bi rekao da 'stalno' prigovaram, sjedim tu, gledam šalicu, razmišljam što da napravim da bi TO bilo moguće popiti.
Pa opet srknem, da se uvjerim... Ne, nisam se prevarila. Preslatko.

Pa, šta bude, nek bude, uzmem šalicu i odnesem je do njega i upotrijebim njegovu psovčicu iz djetinjstva:

- Vjag te jebi, šta si to skuhao???
- Šta je?
- Slatka ko sto vragova!
- Aaaaa, a ja pijem ovu i sva mi čudna, nekako gorka....
Uzmem njegovu i spasim se. On pije sa dvije tabletice sladila, ja s manje od žličice šećera.
Sada znam kako izgleda kava u kojoj su i šećer i sladilo.
Nema veze što sam ja nekako kriva (?), bar sam dobila normalnu kavu.

Bit će skoro i četiri godine otkad sam ovdje. Svaki dan - kao da sam jučer došla. Svaki dan mi iste stvari priča. Kad kažem "znam, pričao si mi" (i to bezbroj puta) - on svejedno mora dovršiti priču.
Svaki put kad ide u trgovinu, napišem mu spisak (obično 4-5 stvari) i svaki put se vraća sa tristo stvari od kojih je samo jedna sa spiska.
Za svakog okolo ima rješenje, u koje je uvijek ubačeno "to, to, to, to i to"; ali, zaboga, pa reci to toj osobi, a ne meni! Kad ga pitam "Zašto to MENI govoriš?", kaže - "Zato što bi to (taj netko) trebao znat!" Pa nemoj meni, idi tamo pa mu reci!
Nikad.

Onda, 'kod mene', 'k meni', 'kad mi je došao..' itd itd.. Pitam ga danas "hoćeš li jednom reći 'k nama' ili 'kod nas'..?" - "Pa neću, kad sam ja u boravku a ti u sobi; ti uopće nisi sa mnom". To što ja skuham kavu, poslužim rakijicu itd - to je 'kod njega' (makar je ta osoba došla jer mene treba) :)

Evo ga, pita 'kad mislim napravit tu sarmu'?

Bit će, dakle, skoro pune četiri godine otkad sam ovdje. Još nijednom nisam uspjela dovršiti rečenicu.
Nema šanse. Ako kažem da je to npr nepristojno, između ostalog, odgovor je uvijek "Pa moram jer ću zaboraviti!" i onda skrene na drugu, petu, stopedesetu temu...i ja odustanem.
A ako mu nešto kažem, pa nekad i po 3-4 puta, dobijem odgovor - "Ti samo misliš da si rekla"

Ne ljutim se, zašto bih, navikla sam. Dovoljno je da kažem jednu riječ i onda on priča do mile volje, ionako je repriza pa ne moram slušat. Kako čovjek s vremenom ogugla na neke stvari!
Da započnem neki normalan razgovor, nema smisla ni svrhe. Prema tome, ne započinjem.

Ako mu hoću pokazati neki video na koji sam plakala od smijeha - nit mu je smiješno, niti ga zanima.
Ali zove svakih deset sekundi "vidi ovu sliku", "vidi ovo" i ljuti se ako taj čas nemam vremena, ili sam to već vidjela, ili, što je vrlo često - tu sliku sam mu baš ja poslala. :)

Kad god napišem negdje post, pita "Opet si o meni pisala?"
Naravno, ti si jedino o čemu se u svijetu priča!

Napokon ću mu moći odgovoriti da sam o njemu pisala, a onda mi neće vjerovat.
Ha ha ha.

I ovo čak:
Neki dan je pričao da ga boli vrat, da tu ima neku kvrgu i da bi morao možda otići da mu namjeste - GLOBUS!

- Misliš, atlas?

Hahaha, u njegovom slučaju, centrirati i globus i atlas  i sve meridijane i paralele!!








U kojima, čini se, za mene baš i nema mjesta.