kritiziranje i život

Zašto ljudi imaju potrebu kritizirati, ocjenjivati, osuđivati riječi i djela drugih osoba?
Nema goreg i licemjernijeg usputnog dodatka od: "to je za tvoje dobro" i fraze -
"dobronamjerna kritika".

Tko je bio u mojoj koži, osjetio moje boli, koga su boljeli moji osjećaji, tko je ikad živio moj život,da bi mi mogao reći "pogriješila si", "to nisi trebala", "bolje da si...", "griješiš, nije bilo tako"...

Ono što je u mojoj duši, osjećajima, mislima, to samo ja znam. Ako sam se osjećala povrijeđenom, - otkud pravo onom drugom da kaže "to nije istina"?
Svatko od nas je jedinstven. Unikat. Svatko ima svoju borbu, svoje oluje, svoja sunca.
Svatko od nas živi SVOJ život.
U svakom trenutku donosimo odluke, birajući najbolju moguću. Nemamo pravo ni sebe kritizirati, pogotovo govoriti "eh, da sam onda barem..."- jer, prošlost se ne može promijeniti. Jer smo i tada, nekad davno, odabrali najbolju odluku koju smo mogli.
Da je moglo biti drugačije - i bilo bi drugačije.
Ali, nije. Sami smo odgovorni. Prihvaćanje te činjenice znači - odrastanje.
I, ako ne shvaćaš sebe, kako ćeš shvatiti druge?

Dobronamjerna kritika ne postoji. Kritiziranje je samo po sebi osuđivanje, namjera da kažeš drugome da je napravio nešto loše i da je tvoje mišljenje vrednije i važnije. U čemu je tu dobra namjera?
Možda jedino u pozadini svega stoji "trebao si BITI netko drugi"? Ali, nisi.
Kritika je uvijek negativna. Dokazuje da te osoba ne razumije, ne pozna, ne pita se koji su tvoji motivi, iza čega stoje tvoje odluke.

Oni koji kritiziraju su, zapravo, nezrele i egoistične osobe, željne dokazivanja pod svaku cijenu.

Tko se osjeća bolje nakon kritiziranja??
Nitko.

Daleko sam od savršenstva, pogriješila sam bezbroj puta, pokušavala se izvući, naučiti nešto i - krenuti dalje bar malo mudrija. Da sam slušala sve ono "za tvoje dobro", danas bih bila nesretna,nesigurna, ne bih znala ništa učiniti sama.

Naučila sam - možeš saslušati svakoga, ali - donijeti svoju odluku. Jer, ti ćeš živjeti s tom odlukom, i samo ti ćeš znati zašto. I nema potrebe objašnjavati ili dokazivati išta.

To je samo MOJ život.

Čovjek s kojim živim pun je i mana i vrlina. Podjednako. Isto tako, i ja imam oboje.
Različiti smo kao nebo i zemlja. Oboje smo godinama živjeli sami, svatko na svoj način.
Zato nam ovo i funkcionira; mi smo dvije individue koje dijele krov, stol i psa.
Mi nismo jedno drugom 'bolja polovica'. On ima svoje planove, ja imam svoje.
Nigdje ne piše da išta mora biti "tako-i-tako". I, nitko nije savršen.

Svi na svijetu smo različiti, svatko od nas.
Ne čini drugome ono što ne želiš da čine tebi.
Ne kritiziraj drugoga jer nisi u njegovoj koži.
Kad naučiš prihvaćati sebe, onda ćeš naučiti prihvaćati druge.
Ne sudi drugome, i tebi može biti suđeno.

I, tko se nije u stanju nasmijati na svoj račun, uzalud mu prođe život.


Za kraj, sve je to prošlo kroz drugo uho van, tako da ću opet mirno spavati.