nezakoniti vanbračnik oliti nemuž

Nakon ručka, nezakoniti je rekao (meni i psu u mojoj sobi):
- Ako me netko treba, u boravku sam.
Viknuh: - Treba!!
On: - Znao sam! Šta treba?
Ja: - Kavu.
On je napravio kavu, ja sam došla po svoju šalicu (Na ti tvoja kava!) i otišla u sobu.
Srknem, uff...slatko, grozno slatko. Da ne bi rekao da 'stalno' prigovaram, sjedim tu, gledam šalicu, razmišljam što da napravim da bi TO bilo moguće popiti.
Pa opet srknem, da se uvjerim... Ne, nisam se prevarila. Preslatko.

Pa, šta bude, nek bude, uzmem šalicu i odnesem je do njega i upotrijebim njegovu psovčicu iz djetinjstva:

- Vjag te jebi, šta si to skuhao???
- Šta je?
- Slatka ko sto vragova!
- Aaaaa, a ja pijem ovu i sva mi čudna, nekako gorka....
Uzmem njegovu i spasim se. On pije sa dvije tabletice sladila, ja s manje od žličice šećera.
Sada znam kako izgleda kava u kojoj su i šećer i sladilo.
Nema veze što sam ja nekako kriva (?), bar sam dobila normalnu kavu.

Bit će skoro i četiri godine otkad sam ovdje. Svaki dan - kao da sam jučer došla. Svaki dan mi iste stvari priča. Kad kažem "znam, pričao si mi" (i to bezbroj puta) - on svejedno mora dovršiti priču.
Svaki put kad ide u trgovinu, napišem mu spisak (obično 4-5 stvari) i svaki put se vraća sa tristo stvari od kojih je samo jedna sa spiska.
Za svakog okolo ima rješenje, u koje je uvijek ubačeno "to, to, to, to i to"; ali, zaboga, pa reci to toj osobi, a ne meni! Kad ga pitam "Zašto to MENI govoriš?", kaže - "Zato što bi to (taj netko) trebao znat!" Pa nemoj meni, idi tamo pa mu reci!
Nikad.

Onda, 'kod mene', 'k meni', 'kad mi je došao..' itd itd.. Pitam ga danas "hoćeš li jednom reći 'k nama' ili 'kod nas'..?" - "Pa neću, kad sam ja u boravku a ti u sobi; ti uopće nisi sa mnom". To što ja skuham kavu, poslužim rakijicu itd - to je 'kod njega' (makar je ta osoba došla jer mene treba) :)

Evo ga, pita 'kad mislim napravit tu sarmu'?

Bit će, dakle, skoro pune četiri godine otkad sam ovdje. Još nijednom nisam uspjela dovršiti rečenicu.
Nema šanse. Ako kažem da je to npr nepristojno, između ostalog, odgovor je uvijek "Pa moram jer ću zaboraviti!" i onda skrene na drugu, petu, stopedesetu temu...i ja odustanem.
A ako mu nešto kažem, pa nekad i po 3-4 puta, dobijem odgovor - "Ti samo misliš da si rekla"

Ne ljutim se, zašto bih, navikla sam. Dovoljno je da kažem jednu riječ i onda on priča do mile volje, ionako je repriza pa ne moram slušat. Kako čovjek s vremenom ogugla na neke stvari!
Da započnem neki normalan razgovor, nema smisla ni svrhe. Prema tome, ne započinjem.

Ako mu hoću pokazati neki video na koji sam plakala od smijeha - nit mu je smiješno, niti ga zanima.
Ali zove svakih deset sekundi "vidi ovu sliku", "vidi ovo" i ljuti se ako taj čas nemam vremena, ili sam to već vidjela, ili, što je vrlo često - tu sliku sam mu baš ja poslala. :)

Kad god napišem negdje post, pita "Opet si o meni pisala?"
Naravno, ti si jedino o čemu se u svijetu priča!

Napokon ću mu moći odgovoriti da sam o njemu pisala, a onda mi neće vjerovat.
Ha ha ha.

I ovo čak:
Neki dan je pričao da ga boli vrat, da tu ima neku kvrgu i da bi morao možda otići da mu namjeste - GLOBUS!

- Misliš, atlas?

Hahaha, u njegovom slučaju, centrirati i globus i atlas  i sve meridijane i paralele!!








U kojima, čini se, za mene baš i nema mjesta.