Trebalo je ići lako, bez problema...
Da ustanem, popijem kavu, obučem se, odem do Zadra, popijem s nećakinjom kavu,
vratim se doma, ručak, dangubljenje...
E, da ne bi!!
Dragec doga me izbacio iz kreveta kasno. Gladan, žedan, tu bi, tamo bi...
Nezakoniti ga odvede van, usput nešto dovikuje, ja ne čujem, on zaboravi; nikom ništa.
Za to vrijeme se moja kava već ohladila i napravim novu, lagano uživam u miru i tišini,
evo ih brzo doma. On mora ići po med, nazvati nekog u vezi nečeg, nazvati brata u vezi meda,ti se spremi dok se ja vratim, onda idi.
Pas, naravno, čim vidi da uzimam hlače, misli da idemo nekud; oblačenje i obuvanje je
dugotrajan posao praćen njegovim skakanjem, slinjenjem, provlačenjem kroz noge, ruke,
pokušajima žvakanja čarapa, cviljenjem, zabijanjem pandži u nogu, guranjem glave kroz mene.Zamalo - mission impossible. Od njuške do repa duži je od dva metra, ima ga osamdesetak kila,derište u pubertetu....
Još lijepo pitam na fejsu treba li nekome nešto i - skoro je podne - napokon odlazim.
Cesta puna rupa. Malo-malo pa semafor. Crveni, dakako. Radovi na cesti. subota je i nigdje nema niti jednog radnika. Puno zuje, malo meda daju...
Nećakinju udavim pričama (napokon sam našla slobodno uho, a osim toga, toliko puno šutim, da i sama želim čuti svoj glas); ona, zlatna, sluša i trpi strpljivo, popijemo dvije kave, zovem je k sebi, ne može danas. Možda se oporavi od mene do idućeg vikenda. :)
Sve nam ide lijepo, po planu. Idemo u Kaufland; ja trebam žvakalice za psa, ona traži
poklon za rođendan. Sitnica.
Dovučemo prepuna kolica do blagajne, cerekamo se curama u zlatnim i srebrnim jaknama s krznom, neka baba nam upada u razgovor - zanimljivo kako neki ljudi kad ostare, doma sugluhi, a vani čuju kako trava raste!
Zatim, kaže, idemo do Plodina, treba nešto tamo. OK.
Tri puta promašimo skretanja, semafore, ulaze.
I još me pita: Jel ono tamo Dračevac?! Zaboga, jedva znam da sam u Zadru, znam gdje je poluotok i gdje su Stanovi! A kamoli da znam gdje smo sad! Kakav Dračevac?!
Nabasamo na groblje, tamo prekršim još tri-četiri propisa (manjak isprekidanih crta!!)
i ostavim je doma.
Halo, dolazim! Nemoj kupovat benzin kod Tri Bartola, na Petrolu, Croduxu, Tifonu....samo INA ima dobar benzin. Ni Batur-benz ni OMV. Ajd, dobro, na rezervi sam, ali, stigne se do Obrovca ili Benkovca, tamo ćemo.
Sumrak. Cijelim putem lagano psujem, svaki drugi auto mi ide ususret s dugim svjetlima.
Pa se malo smijem - tetu u predvorju Kauflanda - koja svakom tko prođe nastoji ugurati
katalog Avona- tražila sam, lijepo zamolila da mi da jedan; jadna žena, šokirana; to još nije doživjela,jer - svi viču 'NE, hvala' :)
Stižem doma. Dvorište zauzeto. Vozi okolo, parkiraj. Pas je već na vratima, traži svoje
oblizeke. Slini. Nemuž kaže da će preparkirat auto tamo; dobro. Pas i ja se borimo; zapravo,ja se borim za svoju ravnotežu; veselje i slinjenje je neizbježno. Pa daj me pusti da bar uđem u kuću! Naravno, temeljito pregleda sve što sam donijela i napokon legne.
Ja, sretna ko malo dijete, kupila sam tople visoke papuče. Idem ih odmah obuti. Obujem lijevu, ohooo, kako je fina, mekana! Uzimam drugu....i...
Kupila sam dvije lijeve!!!!
Kako mogu biti u paketu zamotane dvije lijeve papuče? Tko ima dvije desne?!
Služba za potrošače je završila s radnim vremenom, na računu ne piše broj telefona, laptop isključen. Shrek viče da je gladan. Pas cvili. Ja istovremeno umirem od smijeha i očaja. Dečki naizmjence viču.
Palim laptop, nađem broj, ništa - donesite ih, pa ako ne nađemo desnu, vratit ćemo vam novce.
Ovome doma za to vrijeme pregorjele tri (3!) žarulje. Već je bio u dućanu, otišao bez novaca :) i ostao dužan. Sad ide opet; kaže 'otišao sam!',isti tren natrag, zaboravio se obuti. Opet 'otišao sam!', vraća se, zaboravio zube. Uzeo novce. I zube. I cipele.
Ispitivač za struju iliti probirštift - nestao. Gleda u njega, viče da su tu neki duhovi koji
opet skrivaju stvari; makne se dva metra, ja ga izvadim iz ladice. 'Otkud ti?! Pa sad nije bio tu!!'
Na snagu stupa "sjedni, i više ništa ne diraj!!" zlatno pravilo.
Sada, na kraju svega, sjedi pred tv-om, radi samo stara kineska lampa u obliku ženske (a nego čije) guzice, upravo se otopilo plastično sjenilo napravljeno od boce od jogurta.
Pas se najeo, smirio, zaspao. Povremeno uzdahne, pa izdahne kroz stražnji ventil.
Stanje je normalno, od petka do petka, pa makar bila subota,
nekako- stalno trinaesti.
Opusti se, ništa nije pod kontrolom.
Nema komentara:
Objavi komentar