subota, 24. prosinca 2016.

Xmas edition






Zaboravila sam, urbi et orbi, popričati o Božiću.
Koji je, umjesto Xmas - postao Xmess. Kaos u ime Krista.

Kažu, Božić je dan kada se slavi rođenje Isusa Krista. Kažu, bio je to jedan izuzetan lik, kad je odrastao. Činio sama dobra djela. Govorio mudro. OK, buni me onaj dio što mu je bog ćaća, pa onda - Isus je bog, sin svog ćaće koji je on sam i kojeg je on sam stvorio, pa ga (sebe) dao ubiti, tu je malo zbrka kao u meksičkim sapunicama kad glavni glumac shvati da je sam svoj deda.

OK. Stranu na šalu. Kažu, voljeli ga zbog pametnih savjeta, čuda (naročito zbog pretvaranja vode u vino, san svakog alkosa na planeti), blage naravi, uvijek staložen, ama sve najljepše vrline svijeta bile su u njemu i htio je da ljudi krenu njegovim putem. Putem dobra, razuma, ljubavi. Kažu.

E, sada, jedno jedino pitanje.
Ogroman dio vjernika uporno i na sav glas tvrde da su njegovi sljedbenici. Npr. u Hrvatskoj je navodno oko 90% vjernika, +/-.

Pitanje je: Kako bi svijet izgledao kad bi njegovi takozvani sljedbenici, pronositelji njegovih riječi i djela, živjeli i ponašali se u skladu s njegovim riječima? Ha?

Znaju li njegove riječi? Sasvim izvjesno - ne.

Ne sudite. Ne gomilajte bogatstva. Vršite dobra djela. Imajte ljubav jedni za druge. Budite hrabri. Živite čistog srca. Ne vadite mač. Opraštajte. Blaženije je davati nego uzimati. Ne uzdiži samog sebe.
I, što je najvažnije - ne činite drugome ono što ne želite da se učini vama.

Izostavljam one riječi o raju, "kraljevstvu nebeskom". Živimo sada, i živimo jedan život. Nećemo se sutra probuditi i postati druga osoba. Živi se za ovaj život. I za to se treba pobrinuti i pomučiti, a ne zbog obećanog raja. Ne znamo ništa o smrti.

Stavila sam Isusa kao primjer ovdje, jer su mnogima puna usta njegovog i božjeg imena.
Nitko ne živi po njegovim načelima.

Ako uđeš u trgovinu, posvuda su konvoji punih kolica. Svud cvile jingle bells, bljeskaju lampice svih vrsta, boja i dezena, potroši se novaca da bi se pola vanjskog duga RH moglo vratiti, petarde i topovi sa svih strana, kupuje se kao da će se za pola sata morati ići u atomsko sklonište na dvije-tri godine. I ako ideš samo po recimo, kruh i mlijeko, bolje ostani doma gladan na par dana.


Zamislite Zemlju punu dobronamjernih ljudi. Koji ne osuđuju sve i svakog tko je različit po bilo čemu. Koji ne ubijaju za svaku sitnicu. Gdje suci i odvjetnici rade po savjesti. Gdje liječnici liječe svim srcem. Gdje se mača ne laća i od mača ne gine.

Teško zamislivo.
Neprovodivo.

Jebiga, Jesus failed. Promašen je ceo fudbal. A i stari se malo zeznuo; možda zbog staračke demencije, pobrkao je lončiće.
Kad već kažu da je sve stvorio, mogao je to i bolje urediti.
A Hrvatsku je stvorio slučajno; Ups, malo previše asshole praška sam tu prosuo.... ma, nek se snađu...



Nisu. I nikad neće. Bog plače, psuje, Isus jeca (kog vraga je išao tamo na istok), sva tri mudraca su u samici, Marija otišla u Međugorje sagraditi novi Las Vegas.

Nije mi namjera vrijeđati ičije vjerski orijentirane osjetljive dušice.
Ali mogli bi barem progledati i shvatiti da se vlastito licemjerje ne gubi odlaskom (autom) u nedjelju u crkvu. Kažu, boje se boga; cijeli tjedan pijanče, tuku ženu, djecu, svađaju se sa susjedima za kvadratni centimetar zemljišta na kojem ni maslačak neće rasti, itd, itd...a onda se u nedjelju uguraju u prve redove u crkvi i sigurni su da su dobri ljudi kojima je sve to oprošteno.
I ne samo "obični" ljudi; tu su poslodavci koji ne isplaćuju plaće, tu su ubojice koji su godinama podmićivali odvjetnike da bi se izvukli od kazne, tu je cijela vladajuća garnitura postala već namještaj.... I sretni su što su na tv programu.

A u ponedjeljak opet po starom.

E, pa moja pokojna baba koja mi je govorila da sam zločesta i pokvarena zato što nisam krštena, zajebala se. Šta ću, ne lažem, ne kradem, ne zabijam noževe u leđa, volim pomoći.... eto, nemam ništa osim čiste savjesti i zdravog razuma.

I osim toga, u posjetu su mi jednom došli sestra, njen muž, dvoje djece, mama - i sve sam ih nahranila jednom paštetom i štrucom kruha. Još pamte!

Nije li to čudo? Ha?

Ne mogu još biti proglašena svetom, a ni neću; molim drugare antiteiste da nađu neki drugi izraz.

A kad umrem, pisat ću blog o smješnijoj strani smrti.



























petak, 23. prosinca 2016.

pri kraju najnaopakije godine ikad



Luđu godinu ne pamtim. Časna riječ.
Početkom godine smijali smo se bedastim izjavama raznih ljudi iz javnog života, - političarima, reklamama, izborima... tad se još moglo i zabaviti.
No, hrvatska stvarnost je pala puno dublje nego što je itko mogao ikad zamisliti, tako da smozaboravili mnoga imena; moja arhiva smiješnih naslova izgubila je smisao i - natjerani smo da od smijeha preko nevjerice dođemo do apatije.
Srećom, ostalo je ponešto razumnih ljudi koji uspijevaju naći smiješnu stranu stvarnosti; jest da je crni humor, ali - humor je humor.

Što se tiče svijeta, sve se svelo na rat, rat, rat, rat, rat i rat.
I rat gospođe Hilarious i gospodina Trumpavog. Naravno, rat se nastavlja, svatko ima četrdeset verzija istine, i, bogami, štono kažu "Columbo, jeb*em te blesavog, kud si zalutao?!", u pravu su.

Tu je bilo terorizma, ISIS-a, te se ovi vole, ovi mrze..i sad, ako me pitate - ja blagog pojma nemam tko protiv koga, zašto, tko s kim...ratuje u Siriji. Ono što razumijem je da civili stradavaju. Ali ne znam više od kog - čini mi se, od svih. Kad čitam vijesti, više ne znam tko su pobunjenici, tko su umjereni pobunjenici, te Turci onomad srušili ruski avion, te se Turci i Rusi dogovaraju, Siriju su bombardirali svi, i Turci i Rusi i Amerikanci i Francuzi i ISIS... ne znam tko nije; krivnja se prebacuje s jedne na drugu pa treću stranu.
Hvala, ne želim čuti objašnjenja, moja je jedina želja da to razaranje prestane. I, utopistički, da svak počne gledati svoja posla.

Osobno, tko god me htio nasamariti, uspio je. Dočekan širom raširenih ruku. Moja tradicionalna diploma: "Uporna ko konj te-i-te-godine" koju si hrabro dodjeljujem desetljećima, ove godine dobiva svečani dodatak: "Uporna ko konj i naivna ko zadnji idiot 2016.,počasna"

Jučer sam opet izašla iz bolnice. Strgana na sve strane, kakva jesam, objavili su mi potpunu nesposobnost za rad. Naknada? 500 kuna. Mjesečno. I to će početi stizati u veljači iduće godine.
Zašto?
Zato što sam svu papirologiju predala 12.08. 2015. A poziv za vještačenje sam dobila 10.10. 2016. Nakon samo 46 dana zvali su me da me upoznaju s rješenjem komisije. Pa sam 30.11.2016. bila na tom 'upoznavanju'. Pa su mi rekli da će mi to dostaviti poštom na kućnu adresu, a od slijedećeg mjeseca mi stižu novci. Danas, dana 23.12.2016. nazovem, jer nisam dobila nikakvo pisamce.
Ljubazna gospođa mi kaže da - zato što je prošlo puno vremena otkad sam predala zahtjev - morala je skupljati nove dokaze. Pa će mi to poslati početkom godine, tako da već u drugom mjesecu mogu očekivati jackpot.

Ima tu samo jedna sitnica: dijeli nas 12 kilometara, što je nepremostiva udaljenost za putovanje bilo kakvog papira. Svijet je opet vedar i nasmiješen.

Sad slijedi otvaranje nove fronte: prihoda nemam, raditi ne mogu. Dakle, moram tražiti invalidsku mirovinu. Što znači da me čeka nova dugotrajna avantura. S tim da imam upisano oko 11 godina radnog staža, jer sam bila prisiljena raditi na crno.

Čime se ono bavi Hrvatska Udruga Poslodavaca?

Oh, pogrešno pitanje. Ovdje nitko ne zna tko se čime bavi.



Da ne bi bilo ozbiljno, mislite da su ovo problemi?

Imali smo u bolnici pušionu, onu jednu veliku kupaonicu gdje smo se družili (mi zločesti i nedisciplinirani pacijenti, jel). I tako, gledam docimera sa šavovima na glavi, širokim ovratnikom oko vrata, mislim si - ovaj mora da se razbio u prometnoj nezgodi. Pa pitam - što je s tobom?
Kaže: Uuuuu, što me bolila noga!
????
Okej, noga, ali zašto ti je zakrpana glava?
- Pa išao sam u bolnicu da mi pogledaju nogu pa sam mislio da ću lako preskočit bolničku ogradu ali ta noga me zeznula i - pao na glavu. Sve puno lišća, nitko ne nailazi, ne znam koliko sam dugo čekao...
Na to nismo mogli ostati ozbiljni. Svrdlali ga, bušili, prekrojavali, ravnali pršljenove...

- Ideš u bolnicu sa bolnom, otečenom nogom i ne znaš ući kroz vrata??
- I, jesi dao da ti pogledaju nogu?

- Jok, prestala me bolit!













ponedjeljak, 3. listopada 2016.

nezdravi ponedjeljak u nezdravoj državi





Nakon tjedan dana krečenja kuće, legnem spavati oko 10 navečer, ubijena.
I? Sve zaostale horde komaraca uđu kroz pritvoren prozor i ogladne baš svi odjednom - u 4 i 15.Što drugo nego ustati, natrljati ubode sodom bikarbonom (napokon sam našla nešto što pomaže!), skuhati kavu i dočekati - kišu.
Baš mi je dan lijepo započeo.
Usput, proglašavam ovaj ponedjeljak neradnim danom.
Ne zato što neću nego - ne mogu više osjetiti tijelo. Osim što sam radila sve što mi doktori zabranjuju, još sam se i izrezala, razbila koljeno, pričepila prst ormarom, a i pas me odvalio čelom o čelo. Bar je on sretan.
Evo ga na mom krevetu, bio je tužan što je krevet bio rastavljen par dana, nije znao kud bi sa sobom.
Nezakonitog sam našla kako spava s naočalama na nosu i svijetlećim mobitelom u ruci.
Danas ne kuham, ne jedem, ne radim ništa.
Samo kava i cigarete.
I još spavanja.


Prelistala sam portale, same laži, obmane, nepravde; pritom, sve gore i gore.
Oni koji žele govoriti i prenositi istinu, nemaju mogućnosti. Jedna katastrofalno nesposobna Vlada uspjela je u nekoliko mjeseci unazaditi više nego što je zamislivo.
Zatim, što je još nevjerojatnije, došli su novi izbori na kojima je opet izabrana takva - ista - Vlada. Prestala sam sve to pratiti, jer za čovjeka zdravog razuma to što se događa nije pojmljivo.
Kako može krenuti na bolje u državi u kojoj se kreće prema srednjevjekovnom poimanju svijeta, gdje crkva određuje kako je razmišljanje negativno, a tehnološki napredak loš jer ljude otuđuje od boga?Gdje niti predsjednica države ne osuđuje govor mržnje, izražavanje sklonosti krivim vrijednostima ili iskrivljavanju prošlosti? Gdje u najvišem predstavničkom tijelu države sjede okrivljeni ubojice, ratni zločinci, mrzitelji pravde, podmićeni lopovi; sastav kojem je većini mjesto u zatvoru i zabranjen svaki javni istup? Skidam kapu poštenim zastupnicima koji se grčevito bore za neko poboljšanje, ali,
nažalost, sramotna većina ih blokira.

I to dovodi do pitanja - tko je izabrao te neljude? Kakav je to narod kojem je lijeno dići guzicu i otići do biračkog mjesta i odgovorno izabrati svog zastupnika? Jer, sramotno je i zamisliti da je ovo izabrana većina. Dokle god se zakonom ne obveže svaki punoljetan građanin na izlazak na izbore, imat ćemo zemlju kojom vladaju predstavnici poslušnih ovaca vođenih prijetnjama i strahom od glasnih izmišljenih prijetnji. Blato svjetlosnim godinama daleko od značenja pojma 'demokratski izabrana vlada'.

Također, takozvana dijaspora, kojoj se živo fućka što se dešava u tamo nekoj Hrvatskoj, u koju se nemaju niti namjeru vraćati, ili u kojoj nisu nikad ni bili; niti pridonose na bilo koji način da ovdje bude išta bolje - zašto oni imaju pravo odlučivati o ičemu ovdje? Birajte si vlast tamo gdje živite, gdje radite, školujete djecu. Ne treba nam još i taj čavao u glavu!

Ovdje čovjek koji ima 'sreću' da nađe posao robuje za plaću od 400 €.
Onaj koji odluči krenuti samostalno, nailazi na bezbroj prepreka, državi daje puno više od polovice svog teškom mukom zarađenog dohotka.
Umirovljenici koji su proveli 40 godina radeći, dobiju ~ 100 €. Neki sretniji čak i do 350 €.
Kad su najbolesniji, imaju najmanje. Liječenje je preskupo za imalo ozbiljniju bolest.
Za školovanje djece dižu se skupi krediti, i to samo za najosnovnije - knjige, opremu.
Bez kredita ne može se nikoga ni sahraniti.
Usput, možda bi ljudi nešto i pojeli.



I meni bi bilo puno lakše da sam mogla platiti majstore da okreče kuću.
Ovako sam nepokretna, jer se ishijatični živac iznervirao nepažnjom, hernije diska u vratnoj kralježnici su me iz inata zakočile od ušiju do lopatica, onaj odmetnuti komad kosti u koljenu krenuo je u šetnju...samo ukratko.

Ako ikad uspijem izaći iz ovog pakla zvanog Hrvatska,
spalit ću sve mostove za sobom,
i nikad se neću osvrnuti.






















utorak, 13. rujna 2016.

opako i naopako


Bila sam večeras kod susjede na kavi. Kaže: sutra krečim. Gledam, bijeli zidovi, lijepi, čisti.....  Pitam - zašto? Kaže da je ružno.
A ja sam zapela nogom za kalendar obješen iznad laptopa, srušila ga, pa gledam sa čuđenjem - bijeli pravokutnik. Hm, a okolo smeđi zidovi.
Pa se sjetim - soba je prije tri godine okrečena u bijelo. :)
Jesam li napomenula da pušim?
Uostalom, mrzim bijele zidove. I, da, vrijeme je da se okreči.
Ovih dana.

A ja cijelo vrijeme čekam ljeto, i odjednom shvatim da je ljeto prošlo. Bez mene.

Neki dan je nezakoniti premjestio zidni sat na drugi zid. Još se nisam oporavila od buljenja u prazan zid gdje je bilo ogledalo, a sad sam dobila novi komad zida za iznenađenje. Navike su grozna stvar.
Ja sam navikla na promjene prebivališta svakih par godina, nešto rjeđe u zadnje vrijeme. Prije je bilo i par puta mjesečno. Sad, je li to navika ili izbjegavanje navika? Više nisam sigurna je li ovo 28. ili 29. adresa na koju sam prenosila svoje pinklece; također, nisam nikad sigurna da ih neće biti još. Nikad ne reci nikad, i nikad ne reci nikad više. Polako, dan po dan.

Onda, u nedjelju su opet bili izbori. Nikako da razum uđe u naviku ovom narodu. Zamolila bih novu Vladu, u kojem god sastavu bila, da donese Zakon o obaveznom izlasku na glasanje. S primjerenom novčanom kaznom za kršenje tog Zakona.
To ne bi trebao biti problem, uzevši u obzir da je donesen zakon o tome da se u mirovinu može ići sa 100 godina i to samo ako dokažeš da si živ. Ovjereno kod javnog bilježnika. Uz obavezan rodni list, ne stariji od 6 mjeseci, naravno.
Usputni primjer, prije nekoliko godina Poštanska banka je od mene tražila da donesem pismeni dokaz da sam mama svojoj kćeri. Časna riječ!
Kao što sam morala vaditi "Rodni list za samce". Nisam ni znala da to postoji. A to je trebalo dati za zdravstveno dopunsko osiguranje.
Kao i što sam nekoliko godina nakon razvoda braka morala tražiti od bivšeg muža neku dozvolu, ovjerenu kod javnog bilježnika, da kćer može živjeti sa mnom na drugoj adresi. Iako je on već imao treću ženu i novo dijete.
Ili, kad pitate u Centru za socijalnu skrb možete li dobiti neki papir da možete uzeti hranu u pučkoj kuhinji. Ne možete. Zašto? Zato što ne primate novčanu naknadu. Znači, ako nemaš ništa, ništa ne možeš ni dobiti.
Ili, nedavno je moju susjedu posjetila policija u svom šarenom autu da joj naplati kaznu što joj je istekla osobna iskaznica. Uz zapisnik "Zatečena u prometu bez valjane osobne iskaznice".
Vjerodostojno, nema šta.

Imam još toga, o, da. Ali, neću više. Danas.
Danas ukratko. Čekam jedan telefonski poziv.

Sve u svemu, u ovoj sveopćoj ludnici, još sam i dovoljno normalna.
Zato imam malo dobrih prijatelja.

A što se tiče ovog malog mjesta, opet je bila na redu epizoda s kantama za smeće.
Jer su odlučili odvoziti ponedjeljkom, srijedom i petkom, a ne ponedjeljkom i četvrtkom.
Pa je punih i praznih kanti bilo svakodnevno. :)
Sad kad je sezona gotova, vraća se i vozni red kamiona.
Ponedjeljkom i četvrtkom.



Što me podsjetilo na današnje (umalo!) iznenađenje, šok i nevjericu. Naime, susjed koji uspije jednom tjedno napuniti septičku jamu, dozvao je zeleni kamion-cisternu na redovno pražnjenje. Nakon 4-5 minuta kamion je zašutio! Zanijemila sam - zar je moguće da je tako brzo gotovo? Da nije napunio jamu do čepa? I on i žena?!!
Uh! Tad se kamion upalio opet i nastavio raditi još desetak minuta. Odahnula sam.
Kad si seronja, seronja si. Ne možeš odjednom postati manji seronja.

Ne samo on, naravno.
























ponedjeljak, 1. kolovoza 2016.

sezona luđaka


Idi na more. Zdravlje, morski zrak, plivanje....

Ostaneš živjeti na moru i, nekako, sve najgore susjede u životu povlačiš za sobom i završiš u mjestu  koje drugačije ljude i nema.
Iz opće pristojnosti i obzira prema ovo malo preostalih dragih ljudi (svih dvoje-troje), ne dižem se u 4 ujutro da bih izbacila najjače zvučnike kroz prozor i pustila ili operu ili heavy metal ili jazz do daske (svi, naravno samo cajkare), ili turirala auto od 4 do 5, ili priključila kakav alarm, sirenu za uzbunu...Ili pjevala na sav glas (to, nažalost, više ni ne mogu, opseg glasovnih mogućnosti se s godinama smanjio)

Kažu, smiri se, strpi se malo, to je samo sezona... HA! Da bar!

Čovjek do mene, trajni susjed, jutros se prije 6 sjetio da grablja dvorište. Pod mojim prozorom. Dvorište je betonirano. Otamburao je čuvenu zelenu kantu za smeće i ispod je ostalo lišća. Onda trči brzo dovuć kantu natrag u dvorište, veže ju žicama, zagradi (ionako je dvorište stalno zatvoreno). Onda, ako ne i prije (što se češće dešava) kreće njegovo čuveno fućkanje. To nije pjesma, to nije melodija, to nema početak niti kraj, to je samo trajni krajnje iritantan zvuk koji izluđuje. Ne fućka samo dok spava. Nekad se i naglas raspravlja sa samim sobom. Ili tepa bivšoj ženi pod prozorom. Zatvorenim. Ili, ide cestom, mlati rukama i krevelji se i frflja djeci koju sretne. Djeca ga čudno gledaju. Histerično se smije.

Zatim, probudi se gladna 5-mjesečna beba s druge strane, naravno, plače. Najbolji dio je taj što ga stave van na stol. A mali ima junačko grlo (inače, jako draga beba i obožavam ga!) i onda i s ove strane galama. On viče svoje bla-gu-iii-aaaa, a mama mu vraća sve to isto, samo glasnije. Ta cika i vriska traje do recimo 8 sati.

Tad se diže deriščad preko puta. Dvije djevojčice. Jučer sam čula još jednu bebu. Ne vidim ih, ali, čuju se nadaleko. Svađa, vika, rat oko doručka, ručka, večere. Hoćeš-nećeš, znaš šta se jede. Znate ono kad malo dijete izmisli neku frazu (koja nema smisla)
pa je ponavlja cijeli dan? Pa začepi već jednom!!!
Roditelji? - Nemoj! Pusti! Ne može! Sutra! ... Prošli vikend su dovukli neko štene.... Ajme, kuku i lele! Pusti ga; nemoj ga vuć; ne viči na njega; mali! mali! mali! dođi!....više ga nema.

Do njih je jedan koji vječno vreba iza lišća i prati tko dolazi, odlazi, tko kad, kud, s kime ide, kome će smjestit svinjariju... Kad netko dođe, ne stigne se ni raspakirati, ovaj je već kod njega, dođe, smeta, šta si mi donio, ja pa ja pa ja...nitko ga ne podnosi. Doslovno, nitko. Ljudi preko puta njega prodaju kuću jer ga se ne mogu riješiti. Drugi su to već napravili. Ovdje nema pravo pristupa, pa kad nema drugih, visi na ogradi kod Fućkala. Srećom, ne smije ni tamo u dvorište, kažu da je žena zabranila.
Pametno. Nju jedino jedva nekad vidim ili čujem, zatvori se i radi svoje.

A ovo Fućkalo je kupilo ne baš ispravan skuter. duže mu treba da ga upali nego da se vrati. Mislim da ga pali na kurblu, to lupa, krči, pa čekićem po njemu, pa tako dvadesetak puta na dan...Ne znam kud ide. Do trgovine imamo 3 minute.

Ali, to nije sve! Ako nazovete odmah... :)

Baba iza nas stalno kokodače- što ja neću doć na kavu. Da mi se hoće tračat s babama, odstranila bih pola mozga i ostala živjet u rodnom kraju. Njen muž naprosto htio prekoračit ogradu, (oni tipovi, 'ja došo') Dragec ga je zgrabio za rukav, pravi pas čuvar!! Nema ga više. Doduše, preskoči kod susjeda pa dreči preko kapije. Dok spavamo, naravno. Zove mog nezakonitog.


Legendarni Stipe iz prošlih priča nešto se gadno naljutio. Eto njega jedne nedjelje oko 8 ujutro - Šta?Vi još spavate? Šta bi trebalo, da se dižem u nedjelju u 6 i kuham kave, ne bi li netko navratio?! Malo morgen.

Šećer na kraju, nepozvani gosti iz Zagreba - došli. Doveli neko štene. Majka i sin. Dečko je tih, miran i pametan, a ona nije prestajala vrijeđat, urlat, svađat se...nisam htjela ni izlazit iz sobe. Tako vulgarno, ružno, nekulturno ponašanje još nisam vidjela. Nakon par dana nije se više moglo, izbacili smo je. Zauvijek. He, šta je napravila? Odvukla kofer do susjeda koje nisam ovdje spomenula, stvarno dragi ljudi, i naprosto se tamo utaborila. Jedva su je se riješili.



Moja draga susjeda, baka malog sa stola, proživljava sličan pakao. Pa se izvedemo nekud na par sati psihičkog odmora, lijepo se ispričamo bez tračanja, ismijemo se, i to nam daje snage za slijedećih par dana.

Razumijete da nemam snage pratiti ni vijesti, ni zemlju ni svijet..
Srećom tu je internet i ljudi s kojima mogu razgovarati, nasmijati se, tu su mi pravi prijatelji.

Sad se ne čuje Fućkalo, mali je maknut sa stola, na redu je deriščad preko puta, čujem.
Još koji sat galame oko odlaska na plažu, do koje ima isto tri minute, pa ću moći malo odspavati.

Kupujem mali stan na mirnom mjestu. Trebam samo wifi.















subota, 11. lipnja 2016.

usklađivanje s ogledalom



Kažu da se suprotnosti privlače.
Što se mene tiče, to je točno samo u slučaju magneta, dok u međuljudskim odnosima, taj zakon pada u vodu.
Konkretno, govorim o odnosu dviju osoba suprotnog spola. Karakterno ne moraju biti isti (tu dolazi do uspostavljanja ravnoteže i lakšem rješavanju problema kad ima više pogleda na stvar)
ali, ako stavovi u bitnim životnim stvarima nisu skladni, slični i zajednički, tu nema budućnosti.

Pod važne stvari mislim na odnos prema financijama, odgoju, planiranju budućnosti itd.
Sretala sam i poznavala mnoge parove u kojima je jedno htjelo štedjeti, a drugo je spiskalo plaću u jednom danu; jedno je govorilo djetetu "može" a drugo "ne može"; jedno je htjelo velegrad, drugo seoski mir...itd - naravno, svi su se razišli.

E, sad, nisam htjela ulaziti u analize, svatko razuman će shvatiti odnose među ljudima,
samo ako se malo potrudi proviriti izvan granica svog ega. Znamo da neki nemaju te granice i to njihovo Ja, Ja, Ja i samo Ja će potjerati svakog u blizini. (Osim mazohista, jel.) Ne kaže se bez veze "Kad bi neki pali s visine svog ega na visinu svoje inteligencije, ubili bi se"



Nekad davno, a bogami i sad, prva stvar koju sam na čovjeku pogledala bile su - cipele.
Ti ćeš meni u mokasinama?! U sandalama i čarapama?! Adio, više se nikad nećemo sresti!!
Ili, hodaš okolo u kineskim abibas trenirkama svakodnevno?! I još u natikačama?! Gumenim?!!Kroksama??!! Koja je to planeta?
Voliš cajke?! Zbogom zauvijek, pa ti slobodno pričaj da sam čudakinja koja sluša nekakvo "tandrkanje" koje se zove jazz, tj. đez, i one manijake što rokaju rock.

To su naprosto nespojive stvari i tu se nema što razgovarati. Odao si sve; jasno je da ti je IQ sibirski zaleđen, tvoje socijalne sposobnosti su vezane uz šank, i vjerojatno bi umro da kupiš jedne hlače umjesto nekoliko piva. Točka.


A pazi sad ovo: kako smo se uskladili nas dvoje. :)
(malo je potrajalo, ali, isplatilo se)
On kolerik, ja flegmatik - savršeno.

Ja kažem: Prokleta deriščad, stalno vrište i urlaju!!! On kaže: Dječica se igraju.
Ja mrzim televiziju, njemu je tv stalno uključen.
Ja se volim smijati do iznemoglosti, on nema smisla za humor.
On neprekidno govori, ja volim tišinu.
On hoće prioritete - hoću i ja, samo što se on ljuti što moji nisu njegovi.
Neprekidno odgovara na nepostavljena pitanja. Ja pitam samo kad nešto ne znam.
On tvrdi da zna sve, ja znam da ništa ne znam.
I mora dokazivati da je uvijek u pravu, čak i kad nitko ne misli da nije.
Ja nemam potrebu dokazivati ništa.
Poprilično je paranoičan. Ja sam poprilično depresivno-anksiozna.
Prati sve dnevnike, vijesti, političke emisije, izjave, press konferencije...
Ja ne znam tko je tko; danas sam u prolazu vidjela nekog političara i pitala - "Jel to Hugo?"


I, na kraju, ovako:

Kad čujem deriščad i lude susjede, stavim slušalice.
On u boravku gleda tv, ja u sobi za laptopom.
Što se smijeha tiče, internet i facebook imaju materijala za 24 sata smijanja.
Kad ga hoću prekinuti u govorancijama, kažem "Odem razgovarati s nekim pametnim" i
odem u sobu. Isto je i sa odgovorima na nepostavljena pitanja, tvrdnje i dokazivanja o
koječemu - mislim, ostanem ja slušati pristojnih 30-45 sekundi prije nego odem.
Kad kažem: "Pusti me na miru dok mi ne bude bolje" tj kad me uhvati teža depresivna
epizoda, počeo je shvaćati da on nije tome uzrok. Čak mi je i cvijeće ubrao!
O politici ne razgovaram, čuvam živce. Čak je za onog tipa rekao: "Gle, stvarno Hugo!"
I nasmijali smo se.

Ima jedna sitnica koja nas oboje drži u smijehu već tjednima.
U hodniku, između dvoja vrata, imali smo veliko ogledalo. Nabavili smo psa;
kako vrijeme prolazi, pas sve više i jače maše repom; bojali smo se da se pas ne poreže na oštre rubove, koji su već počeli pucati, i napokon jednog dana maknuli smo to ogledalo.

Jel možete zamisliti glup osjećaj kad stojite pred zidom i ne razumijete što se događa?

Prvo je on izletio iz sobe i stao pred zid. Stoji tako minutu-dvije, pa vikne: "A jebemti,
pa nema ogledala!!" Onda sam sebe našla kako buljim u zid. Koji glup osjećaj, smijala sam se pola dana! Pa on, pa ja, pa on, pa ja.....svakodnevno!! Ogledala nema tjednima, možda i više od mjesec dana, a mi se još nismo navikli, i uporno se pri svakom prolasku zabuljimo u zid.

I svaki put opsujemo, nasmijemo se, i svaki put kažemo da moramo nabaviti novo
ogledalo.

S okvirom.








PS: danas je 1.8.2016. i tek sad vidim da OVO nije objavljeno. Hm.

























petak, 20. svibnja 2016.

hrvatska stvarnost







Ovdje vlada neopisivi kaos, ostavimo sada ostatak ludog svijeta na stranu.

Svako jutro, prvo pitanje je: Imamo li Vladu?



Ako je još aktualna ova navodna, pitam:

- Kako to da tolika količina praznih glava nije već odletjela u zrak, svi ti baloni?

- Ako želudac krulji kad je prazan, zašto se i iz glave ne čuje kruljenje?

- Koji to zakon fizike podržava magnetsko privlačenje iste vrste ničega na hrpu?

- Tko pametan je dopustio Bibliju kao relevantan izvor povijesti u školskim udžbenicima?

- Koja je to kršćanska većina s kršćanskim vrijednostima ako "ne laži, ne kradi, ne ubij..." izlazi iz usta likova koji lažu, kradu, žene se po dva-tri-četiri puta...itd?

- Kako to da imamo premijera koji vodi Vladu koja ne zna šta radi, a predsjednica ne zna što radi premijer i što radi vlada, a nitko od njih ne zna što radi predsjednica?

- Who the fuck je glasao za OVO?

- Ako je Ustav najviši zakonski akt jedne države, zašto ga uzimaju po potrebi i trebaju ljude za tumačenje tog istog Ustava?

- Kako pratiti što se događa kad o svakoj temi odgovorno tvrde bezbroj suprotnih stavova i pritom mijenjaju mišljenje triput dopodne, a do ponoći je još daleko...?

- Kako je došlo do toga da su ljudi zdravog razuma postali ugrožena manjina?

- Kakve su to fraze poput "ugrožena većina", ..?

- Zašto Crkvu ne financiraju vjernici; time bi se saznao i točan postotak vjernika, a i došlo do onog što piše u Ustavu, da je "država odvojena od crkve"?

- Zašto je toliki broj ljudi u registru branitelja; svaki zapovjednik je znao, i još zna, koliko ljudi je vodio, svaka i najmanja jedinica zna tko je bio gdje?

- Čemu toliki strah od raskrinkavanja lažnih branitelja i lažnih PTSP-ovaca? Svatko zna nekog tko je platio doktoru/doktorici za status HRVI, tko je sebi propucao stopalo ili pijan pao pa se prozvao ratnim invalidom?

- Tko se boji istine i imena?

- Zašto tzv dijaspora ima pravo glasa a niti živi ovdje niti plaća poreze niti bilo kako doprinosi poboljšanju života u Hrvatskoj?

- Nije li Bosna i Hercegovina samostalna i priznata država?

- ..........................


I tako dalje, i tako dalje....pitanja se samo gomilaju, odgovora je sve manje, laži sve više, djecu nam u školi vraćaju u srednji vijek, pa prema pećinama....





Od svega, samo jedan odgovor mi je preostao:

- govna ne tonu, ona plutaju i dalje.........


























četvrtak, 14. travnja 2016.

telefonanijske fronte se nikad ne zatvaraju


Ove bitke s JeboT-comom neće izgleda nikad prestati. Već mislim da noćima smišljaju šta će mi novog ujutro uvaliti. Iako im od 5.1. govorim da prekidam ugovor, iako su dobili "službeni dopis da smo korisnici drugog davatelja usluga" (kako to gordo zvuči!) oni i dalje tjeraju po svom.
Ugodnog agenta izmišljenog imena sam uspjela natjerati da se smije, čupa kosu, izgubi se, da mi se izjada i da prizna da nema pojma koje su to vjetrenjače.
Pišem im: dajte mi konačni iznos sveukupnog dugovanja pa da se više nikad ne moramo čuti.
Odgovaraju (kopiram):
Sukladno izvršenim provjerama ustanovljeno je nepodmireno dugovanje računa broj BLABLA u iznosu od 1110,21 kn (PDV uključen). Navedeno dugovanje odnosi se na razdoblje od mjeseca studenog 2015. godine do mjeseca veljače 2016. godine i isto je potrebno platiti čim je moguće prije.
Nadalje, za račun broj BLABLABLA mobilne telefonije evidentirano je dugovanje u iznosu od 1565,34 kn (PDV uključen) i isto se odnosi na razdoblje od mjeseca listopada 2015. godine do mjeseca veljače 2016. godine.
Ukupno, to je 2.675,55. Platim!! - i mislim -napokon je gotovo! JOK!! Stiže opomena (ma,vidi sliku!!!)

Stiže opomena pred ovrhu od fakin Prima Solventa.
Stiže novi mail od JeboT-coma. Kopiram:
Temeljem izvršenih provjera evidentirane su uplate dostavljene u privitku Vašem dopisa, a za račune broj BLABLA i broj BLABLABLA te napominjemo kao je evidentirano i dalje nepodmireno dugovanje računa broj BLABLABLA u iznosu od 205,13 kn (PDV uključen) i isto se odnosi na račun mjeseca veljače 2016. godine te je evidentirano nepodmireno dugovanje za preostale rate kupljenog mobilnog uređaja. Također, evidentirana je preplata računa broj BLABLA u iznosu od 455,13 kn (PDV uključen) te će budući fakturirani računi biti umanjivani za navedeni iznos, a do potrošnje istog.
Plus, mobitel je isključen negdje u 12. mjesecu 2015, internet i MaxTV kažu isključeni 10.02.2016. Oboje zbog neplaćenih računa. Pa je došao račun za mobitel za 02/2016. sitnih 380,00 kn. U mobitelu nema njihove kartice više od 6 mjeseci. Telefon je negdje u kući - ne da se ne telefonira, već nije ni ukopčan u struju, a i teško ga je naći. Plus, kad je došao račun za veljaču 2016., iznosio je 113,kusur kuna.
Sad sam opet poslala mail, sitno - WHAT THE FUCK???
Kako je detaljna provjera različita od detaljne provjere?!
Kako je jedna rata za 02/2014. navedena 5 puta i zbrojena 5 puta pa imam račun od 250,00 kn?!
Tko, dovraga, tamo radi?
Ili, šta, dovraga, oni tamo rade?!

(Usput, njihov agent, miljenče moje, kaže da ima još neplaćenih računa iz 2003. Oko 1300,00 kn)
Inače, nabasala sam uhom na neke vijesti, država se bavi pipanjem leša.
Kažu, dobro očuvanim.













četvrtak, 7. travnja 2016.

194








Pa si nešto razmišljam, kako je krenulo, bit će ovako:

tipk tipk tipk..194...zvrrrnd...zvrrrnd...zvrrrnddd...

- Dobili ste hitnu pomoć. Vaš je poziv besplatan. U svrhu poboljšanja naših usluga,
Vaš poziv može biti snimljen. Ako ste platili policu dopunskog osiguranja, pritisnite 1. Ako nemate ugovorenu policu, molimo, pritisnite 2.

(primjer prvi, pritisnimo 1)

- Hvala što ste uplatili dopunsko osiguranje. Svi liječnici su nedostupni te će Vam dežurna medicinska sestra unijeti podatke kako bi Vaš problem mogao biti riješen u najkraćem mogućem roku.
 - ako imate strašnu migrenu, pritisnite 1
 - ako krvarite iz ruku ili nogu, pritisnite 2
 - ako sumnjate na unutrašnje krvarenje, pritisnite 3
 - ako imate otvoren prijelom, pritisnite 4
 - ako vam je glava razbijena tupim predmetom i krvari, pritisnite 5
 - ako imate ranu od vatrenog oružja, pritisnite 6
 - ako ste ranjeni hladnim oružjem, te Vam je oštrica još u tijelu, pritisnite 7
 - ako ostajete bez svijesti, pritisnite 8 te dodajte nekome mobitel
 - ako nemate nikog pored sebe, ostanite pri svijesti i pritisnite 9
 - ako ste u nesvijesti, trebali ste ranije misliti i staviti GPS kako bismo Vas mogli naći
 - niste pritisli nijednu tipku; za povratak na prethodni izbornik pritisnite zvjezdicu
 - budući da novi pokušaj nije uspio, pretpostavljamo da ste mrtvi, stoga, ne brinite,
   netko će vas već naći.
- Hvala što ste koristili naše usluge. Želimo Vam ugodan ostatak dana.


(primjer drugi, pritisnimo 2)

- Dobili ste hitnu pomoć.  Ako imate 150 kuna, pritisnite 1. Ako nemate, pritisnite 2.

(2)

- Kako nemate ni dopunsko niti 150 kuna?! Šta Vi mislite, da je nama na hitnoj lako raditi?
Da moramo skakati na svako propucavanje, razbijene glave, zapletaje crijeva, vaditi kuhinjske noževe iz leđa?! Mislite da je to jeftino? Sve bi džabe, jel?! Zašto se niste prvo zaposlili pa da imate otkud platiti liječenje? I onda najprije otišli kod psihijatra da vam objasni uzroke vaše nesposobnosti? Jer, očito je da ste nesposobni čim nemate novaca i zapali ste u situaciju da zovete hitnu! Svi diječnici i medicinske sestre su nedostupni, pričekajte do ponedjeljka pa se javite svom liječniku opće prakse.
Učinili smo sve što smo mogli da Vam pomognemo. Ugodan vikend!





U slučaju da se i dovučete do hodnika hitne pomoći, zavalite se na bolnički krevet u tom hodniku i spokojno krvarite, moglo bi se desiti da ako nemate dopunsko osiguranje niti novac sa sobom,
kao da čujem razgovor iza vrata "Ma, pusti ga, ionako će iskrvariti"


A da ne bi bilo da baš potpuno izmišljam, ispričat ću vam stvarni događaj sa virovitičke hitne pomoći 1994. ili 1995. Dovela sam 2,5 - 3 godine staru kćer zbog strašnih bolova u trbuhu. S tim se nije za zezati, pogotovo kod male djece, jer je svašta moguće. Pozvonim, ništa. nitko ne otvara. Dijete plače. Zvonim opet, pričekajte, imamo pacijenta. Čekamo. Dijete plače. Nakon pola sata izlazi nasmijana gospođa srednjih godina, pacijentica, jel. Ustajem, s namjerom da uđem unutra i da dijete dobije pomoć. NO! Na vratima se sudaram sa četvoricom djelatnika hitne pomoći koji izlaze van i govore mi: SAD JE GABLEC! I svi odu! Svi! Još sat vremena smirujem dijete govoreći kako će brzo doći, samo što nisu...Oni se vraćaju, sretni, siti i nasmijani, i za par minuta nam kažu da uđemo. Dijete plače. Plače i pri pregledu; zaključak - dat ćemo joj injekciju pa ako se ne smiri dođite opet.
Stavila sam dijete na stol, imala sam namjeru da joj olakšam dok je bodu, ali - NE! Mi ćemo to!
Jedan joj je držao noge, drugi ruke, treći (s injekcijom) se derao (doslovno, derao se, vikao!) da se prestane micati, da prestane plakati, hoćeš prestat već jednom, sad ćeš vidjet kad ti pozovemo tatu!!

Tako, to su ljudi koji bi trebali pomoći čovjeku u nevolji, pružiti toplu riječ, umiriti djecu, dati poneki savjet i objasniti nešto o dijagnozi...

Ovo mi nije jedini neugodan susret sa hitnom pomoći, u više gradova. No, to je preduga priča.

Tada nije bilo dopunskog, nije se plaćalo.

A na zidu na bijelom A4 papiru isprintano:

         SVAKOM DAJTE OSMIJEH, ON NE KOŠTA NIŠTA,  A JAKO PUNO ZNAČI!


Sad, kad se ni onda nije mogao dobiti besplatan osmijeh, kako će se tek sad moći?

Mislim da neće ni uz dopunsko osiguranje niti uz 150 kuna.













srijeda, 23. ožujka 2016.

osobni urotnici, zaigrani i nepredvidivi




Sve mi se čini da je sveopće ludilo koje je zahvatilo kako ovu državu, tako i cijeli svijet, tj. kako na nebu, tako i na zemlji, jel, našlo tajni prolaz u moje voljeno sklonište, mojih dragih 3x3 metra.
Moje utočište je odjednom - promijenilo ponašanje.
Počelo provoditi svoju volju.
Igrati igrice sa mnom.

Možete me probuditi usred noći i pitati gdje je bilo što od mojih stvari, ja točno znam.
Uredno i disciplinirano spremam dokumente, prazne papire, odvojeno slažem nalaze od ortopeda, kardiologa, sve je u svojim A4 košuljicama spremljeno u mape. Plaćeni računi odvojeni od neplaćenih. Svaka ladica ima svoje zašto i zato.

E, pa odjednom - nema. Nestalo.

Zapravo, počelo je prošle godine, kad sam zabunom zgužvala neke upute misleći da mi ne trebaju, pa sam ih spremila - točno znam! - ispod nečeg teškog i čvrstog da se izravnaju. Prošlo je podosta mjeseci - još ih ne mogu naći.
Nedavno sam skočila da uzmem ona dva stara albuma sa fotografijama, koji su stajali na polici s knjigama. E pa - nema ih. Tjednima.
Večeras sam tražila jedan dokument koji čuvam sa ostalim dokumentima slične vrste. Dva sata sam prekopavala mape, okretala svaki papir....NEMA.,

I inače tvrdim da sve elektronske naprave provode vlastitu volju i teror, ali ovo već postaje zaista sumnjivo; već sam se pomirila s tim da laptop, mobitel, tv itd. kad požele - prestanu raditi, i onda kad se čovjek pošteno iznervira i napsuje sve čega se može sjetiti, ovi prorade kao da se nikad ništa nije desilo. Imala sam danas jedan novi doživljaj s laptopom - kliknem na Google i dobijem obavijest da računalo nije spojeno na internet. Pregledam veze, sve spojeno, puni signal, nema ni zvjezdice ni iksa, naprosto sve je u redu, ali on tvrdi da nema internetske veze, pili me tako sat vremena - i onda prestane. Ništa se nije desilo, dijagnostika nije našla ništa, sve je u redu.

Smijala sam se svom nezakonitom kad je pričao da mu stalno nedostaju stvari; npr. ne može naći naočale tri dana, ja ih nađem sa četkicama za zube. Drugi put u hodniku na polici. Osobnu kartu u jakni koju je jednom prošle godine obukao. Tvrdila sam da je zaboravan.
I, prije pola sata sam mu se išla ispričati.

Ne tako davno, sjedila sam sama u boravku, kad je odjednom zazvonilo zvono, ono kućno što je jedan dio trebao biti na vratima u dvorište, a drugi negdje na zidu. To zvono sam kupila za male pare, i nikad nije radilo. Nema baterije. Nije u struji. Stoji bez veze, čekajući da ga se napokon baci.
I - ono meni pozvoni. A nisam luda, ne čujem neke glasove u glavi i te stvari.

Video koji sam gledala prije dva dana - ne mogu naći. Nema ga nigdje. U albumima su se slike pomiješale, tako da sam našla sebe pod nazivom 'patke', Drageca pod 'konji', kćer pod 'automobili' itd.

Kud i inače ratujem na više fronti odjednom (T-com. Optima, ovrhe, HEP, banke itd.) i taman kad pomislim da sam završila, otvori se nova. Mislim da ću imati opet post o telekomunikacijama, to me prati cijeli život, i još nije stalo!

Sve u svemu, ne preostaje mi ništa drugo doli zamoliti ove zajebante od duhova ili tko je već u pitanju, da mi ne sakrivaju fizičke predmete.

Već sam svašta izgubila i nadam se da će se pojaviti, ali ova šašava enigma me zakočila u trenutku za mene bitnom. Čak me pas dođe grliti i maziti i cviliti tj. tješiti, sruši me na krevet i legne preko mene; sad pretpostavljam da je htio reći da se ne smijem micati iz sobe.

Morala sam ovo izbaciti, i to javno; nadam se da će mi šaljivdžije vratiti bar neke stvari na vrijeme.
Pa neka zvone do mile volje, ne ljutim se.

Jeste li čuli, vragolani?

Hvala na slušanju i čitanju.





























utorak, 8. ožujka 2016.

kad si neznalica, nisi svoj





Da, nisam svoja. Imam već očnjake, krvave oči, mozak crveno, i on na rezervi, ne pomažu ni kobasice, ajvar ni keksi.
Svaki dan zaspim čim podne prođe jer nemam više snage.
A zašto? U ušima mi odjekuje riječi s faksa, negdje pri kraju '80-tih: "Idite na tečaj informatike, trebat će vam..." Ma da, još i to.
E. Zato sam neznalica.
Do svega što sam došla, naučila sam sama.
Prvi put, došao je neki čovjek k meni doma, imala sam onaj prastari debeloguzi mali kompjuter, bijeli. On je ugradio program koji mi je tad trebao za posao, i došao mi pokazati kako o radi.
Skuhala sam kavu, on je sjeo, pokazao mi nešto, ajd sad ti, zamijenili mjesta, skopčala sam sve što trebam o poslu, unos, iznos, računi, kopije, bla bla...
U tom mijenjanju mjesta popila sam i svoju i njegovu kavu. :)

Dalje je išla samo nadogradnja, kako skidati nešto, kako dodavati slike, muziku, email, facebook..
Srećom kćer mi je imala u školi informatiku pa mi je pokazala mnogo toga, od kopiranja, ljepljenja, sto sitnica koje su joj išle na živce, al jebiga, trebalo mi je.

Tako se, pomalo otkrivalo sve više, pa shvatiš da zapravo sve piše, Nije trebalo bogznakakve pameti.

Prolazile su godine, znanje se dopunjavalo, usavršilo se shvaćanje upravljačke ploče, snimanje videa, prebacivanje s laptopa na mobitel, vrijeme zabavnog napretka. Ah.

I tako, piskaram ovaj blog zadnjih desetak mjeseci i ugledam "zarađujte na svom blogu"
Rekoh, zašto da ne, ajmo isprobat.

ZNAM da ništa ne znam!

Kaže, jednostavno je. Brzo gotovo. (Ne znam više koliko je mjeseci prošlo, ali od tog brzog i jednostavnog ni B ni J!)
Prvo i osnovno - a tu zapinje još dan danas - napravite svoju web stranicu. What? Kako? Čime?
Čitaj 'izrade sjajnih web stranica'. Čitam. Ne vjerujem. Ništa ne razumijem.

Skinite ovu datotehu html i stavite je na svoj blog. ?! Fakin' kud?? Stativa.
Čitaj ponovo, skužim šta je html i da to reba staviti između head i body - al kod mene NEMA ni head ni body!!! Otvorim html, a ono moja priča umjesto znakova! Stativa!
I onda kad sam jednom nešto od svega napravila i kaže ?provjeri na toj stranici' - otvori mi blog i kaže/piše- tu nema ništa.
Ouch.

Čitaj ispočetka. Holy crap!!! Još uputa. Prenesite www ili bez www; http ili https; domain i subdomain -what the hell is that?!; Otvori Search Console. Opet, potvrdite vlasništvo.
Preuzmite ovaj html dokument. Nije potvrđeno.
Od ljute huje ulupam u gornju traku https://jadranka.gee.blogspot.hr/ - i otvori mi se moj blog.
Eh, sad, mudrosti moja, to je blog, al to nije web site, jel.

Svejedno, prijavim se na AdSense, a tamo još milijardu problema. Uglavnom, nakon bezbrojnog čitanja ispočetka, blog je prihvaćen za AdSense. Pa ga treba urediti. Sati...dani....mjeseci....
Ostarit ću...A što je najbolje, u pomoći piše SVE, osim onog najosnovnijeg - kud dovraga zakeljiti tu html datoteku i kako dovraga verificirati vlasništvo!!!

Zadnje što je pisalo za potvrdu entiteta je : pokušat ćemo ponovno kasnije. He.
Nikad ne piše ono što me stvarno zanima. Npr - zašto mi sad zadnja dva posta ne prikazuje sliku kad objavljujem nego onaj glupi alat. I kad kliknem na njega, na to pitanje nema odgovor.

Ukratko, svaka riječ traži poznavanje nečega što svi drugi već znaju, i kladim se da je toliko jednostavno da bi osnovnoškolci to znali u klik-klik-klik-evo gotovo. Ali nemam koga pitati.
Za danas su mi oči bile dovoljno zaljepljene za monitor. Ćoravim.

Vraćam se na napikavanje Bubble Shootera.
Ili na Free Cell.

Odmorit tih par neurona što su još živi, zbunjenih neurotransmitera, smanjila mi se razina serotonina, dopamina, noradrenalina, a sinaptičke pukotine mi postaju crne rupe.

Jao, što sam blagi, nježan, skraćen problem opisala!

Barem danas nisam čula BAŠ ništa o politici; to se odnosi na onaj dio:
"Budite zahvalni svakog dana na nečemu"
E, pa, hvala!

Ili ono: "Što su to pomiješani osjećaji?"
          - "Kad ti se punica razbije u BMW-u"

Živio crni humor.







četvrtak, 3. ožujka 2016.

pametnjakovići....svud oko nas


Mladi oduvijek uče od starijih, to je stara činjenica.
No, ovo današnje znatno odudara od prijašnjih generacija.
Prenosilo se i kopiralo ponašanje, uzimalo mišljenje kao svoje (dok nisu odrasli dovoljno da se preispitaju), nastale su navike pri jelu, higijeni, itd.
Nisam očekivala da ću doživjeti ovo: preuzimanje govora, fraza i protupitanja sa političkih emisija, vijesti, dnevnika....od tzv 'političara'.
Dakle, stupih u razgovor s pripadnicom tinejđerske populacije.
Ovako:

- Hej, Ana, kako škola?
- Mislim da ima svu potrebnu dokumentaciju, uključujući uporabnu dozvolu da bi se tamo mogao organizirati i obavljati sav neophodan edukacijski proces.
- Ana, htjela sam pitati - kako je tebi u školi?
- Lokacija same ustanove pravi znatne probleme u kućnom budžetu jer samo tata donosi prihode u kuću tako da dosta toga ode na gradski prijevoz. Zapravo, kao što tata kaže, trebali bi nama, u prilog tome da postanemo zemlja znanja, davati sredstva da dođemo do škole.
- Djevojko, jesi li TI zadovoljna školom??
- Zadovoljstvo je relativan pojam. Na koje zadovoljstvo misliš?
- Ono, jesi li zadovoljna predavanjima profesora, jesi li zadovoljna svojim izborom, sviđaju li ti se predmeti, je li društvo dobro, zabavljaš li se...tako..
- Pojedini profesori bi trebali unijeti malo promjena u okvirima svog djelovanja, učiniti neke reforme u cilju širenja znanja i veće motiviranosti ka usvajanju novih interesa svih nas, kao i primijeniti nove znanstvene spoznaje koje su se posljednjih godina dokazale u svijetu. Gledajući predmete, ima previše ekstenzija koje su nepotrebne, dok se bitnije stvari i činjenice izbjegavaju. Neću sad o svakom pojedinom predmetu jer za taj elaborat morala bih uzeti puno vremena;  mogla bih zaključiti da sam u nekim segmentima zadovoljnija, dok u nekim drugim ne nalazim nikakav smisao niti svrhu.


- A društvo i zabava?
- Gledajući oko sebe, primjećujem da je društvo podijeljeno, ima dubokih razdora. I glede muzike i politike i vjere. Hoćeš ovo objaviti anonimno?
- Naravno, neću reći koja škola je u pitanju i promijenit ću ti ime.
- Onda ću ti reći nešto: moguće je dokazati da politički desno i krajnje desno orijentirani imaju daleko manje intelektualne sposobnosti, slušaju cajke, tvrde da su samo oni pravi vjernici i da je bog samo s njima ako su glasni i viču da samo oni vole ovu zemlju, i potpuno im je normalno da ikoga tko kaže ili misli drukčije prebiju, izvrijeđaju i izvrgavaju ruglu po raznim fejs grupama. To im je ujedno i zabava, samo mobiteli, fejs i cajke. U tom i takvom okruženju ja sam nezavisna strana, ne govorim. Jednom sam rekla da je moj tata dobrovoljni branitelj i da radi još i sad, pa su me ismijali da mi je tata bedak i nesposoban jer nije nikog potplatio da mu potpiše da ima PTSP i da dobije vojnu mirovinu i još i neki socijalni doplatak. Ovo ti kažem u povjerenju. Ne smijem ni slučajno reći da volim rock i klasiku jer će me zgaziti.

- Imaš dečka, simpatiju?
- Ovo pitanje zadire u moju intimu.
- Eh, pa jel ti se sviđa netko?
- Vrijeme će pokazati, prerano je za donošenje zaključaka.
- Pa, zaboga, zar ne možeš reći "da" ili "ne"??
- Smatram ovo pitanje napadom na moj integritet, kao i kršenje ljudskih prava.
- Ha! Znači imaš nekog!
- Na daljnja pitanja odgovaram samo u prisustvu odvjetnika.
-..................................?????!!??





Šta je ovo bilo?! Mi bi jednostavno izbrbljali- društvo je super, na odmoru pušimo, poslije škole ganjamo loptu, idemo na proljeće na ekskurziju, u školi je super, fizika je dosadna, ali profa priča smiješne priče, najviše volim glazbeni, ajd bok, moram ići, čeka me jedan super tip, pričat ću ti drugi put kako smo profurali!....


Ovo, umjesto zemlje znanja, postaje zemlja bešćutnih robota. I ovaca, jer ih stalno tjeraju da se priključe "stadu svom"...
I, ako nije objavljeno na facebooku, instagramu i twitteru - nije se ni desilo.

Trovanje je svuda oko nas...rekli bi Mulder i Scully. Jebeš vanzemaljce.




































subota, 13. veljače 2016.

dugogodišnji reprizni program





ZIMA:
- cestare je opet iznenadio snijeg
- cijepite se protiv gripe (usput i one svinjske,kokošje, kravljeg ludila, sad će i Žika)
- Gorski Kotar: nama je snijeg normalna pojava; šta se svake godine čudite ko pura glisti?! Kao da nikad niste vidjeli snijeg?!
- svi se zgražaju osim jedne babe sa šeširom koja izjavljuje: Super! Napokon prava zima!
- Sam u kući 1,2,3,4,X, nevjerojatna količina cmoljavih filmova od 01.11. do 10.02.,svaki bar dvaput repriziran, nepodnošljivo.
- papa, Bozanić,sdp, hdz, sada i MOST,Božić, Nova godina - Times Square, London, Sydney
- 296 vatrometa
- statistički zavod objavljuje odlične turističke brojke od lani
- par stotina tisuća ljudi ode van na skijanje
- štedite!!

PROLJEĆE:
- snijeg se topi, nastaju poplave
- pitaju se odgovorni što će napraviti; naravno, poradit će na tom pitanju što hitnije!
- prve visibabe, mimoze, lažni optimizam uz obaveznu kuknjavu - što ako padne mraz i sve  uništi; ako bude kiše, sve propada, a ako bude suša, sve propada!
- javnost bitno podijeljena: od - još je jako hladno, do - uh,vruće je!
- papa, Bozanić, sdp, hdz, Uskrs, sveci prekobrojni al se nabroje i redovno dodaju novi
- opet one reprize Biblija, Pasija, itd; mali žuti pilići, jaja, sve žuto i ljubičasto
- očekivanja turističkih zajednica u predsezoni i sezoni - značajna poboljšanja
- stisnite remen!!

LJETO:
- prva javljanja sa Lučkog, snažna očekivanja, možebitno rušenje rekorda (opet)
- dežurni policajac govori koliko je auta prošlo
- turističke zajednice očekuju jako dobre rezultate ove godine, puno bolje nego lani
- najbolji rezultati očekuju se u 7. i 8. mjesecu- ferragosto
- papa, Bozanić, sdp, hdz, puno neradnih dana, svetac taj pa taj pa još i taj
- spajaju se blagdani i vikendi, bolovanja i godišnji odmori
- javnost opet podijeljena: od - ajme zvizdana! do- da je bar hladnije!
- domaćih gostiju sve manje na Jadranu
- stisnite gaće!!

JESEN:
- Lučko: toliko ih je otišlo, toliko ih je došlo
- dežurni recitira brojke i registracijske oznake
- turistički radnici nadaju se boljoj posezoni, čak boljoj od prošlogodišnje
- red sunca, red kiše, red japanki, red čizama, nikom ne paše
- opća kuknjava i psovačina nad skupim školskim knjigama i priborom
- papa, Bozanić, sdp, hdz, Dani kruha, ovih i onih svetaca
- stranci otišli da se ne vrate; platili kilu paradajza 200 kuna, vi i vaše sramotne cijene!!
- stranci oduševljeni: sve je prekrasno, doći ćemo opet i pozvati i prijatelje!!!
- stisnite šupak!!

U SVAKO DOBA: izbjeglice, rat u raznim dijelovima Afrike, svađaju se svijet, Europa, USA i Rusija, opet prirodne katastrofe, izgubljeni avioni,brodovi, ljudi, Biblija- Kuran 0:0, prodani nogometaši, novi i poboljšani facebook (cvrc!), telekomunikacijske kuće nas pljačkaju nemilice, toliko nezaposlenih, toliki ne dobivaju plaću, mi moramo ovo i ono, papa, Bozanić, hdz, sdp, fašizam, komunizam, ustaše, udba i sudba; tko je ovdje još normalan...

Stisnutog remena, gaća, šupka, želuca- čemu gledati vijesti, dnevnike, novosti i sve ostale tzv informativne emisije?
- nema potrebe.

A kako je počela ova godina, nakon lanjskih izbora, čini mi se da će im proći cijeli mandat samo da sastave Vladu i podijele fotelje, pa o njima konkretnije neki drugi put. Možda nađu nekog moralnog, stručnog i sposobnog...hm, takvi zapravo ne idu u političare...

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

naivna izdajnica








Priznajem, bila sam malo naivna.
Kad sam prvi put čula da će 'netko tamo' napraviti
REGISTAR IZDAJNIKA HRVATSKIH INTERESA
rekla sam si - OHO! Zar je moguće da će netko popisati sve ove smutljivce i bagru lopovsku
koja je krala državu, trpala sebi u džepove, ostavljala ljude bez posla, bogatila se nelegalno?!

E. Uzmite u obzir da je to bila trenutna, u prvi mah stigla misao na ovakav naziv.
A onda sam čula što se pod tim misli, a to je jako, jako daleko od moje instant reakcije u glavi.

Sada, priznajem da sam i ja izdajnik. Naivna izdajica.
Imajte milosti, baš sam naivno reagirala.

Dakle, postoji Hrvatska i Hrvatska. Jedna Hrvatska je zemlja onih koji nemaju obraza, gaze preko leševa da bi nagomilali sebi, lažu glasno, podmeću drugima, ne poštuju zakone i Ustav, uguze se i uhljebe gdje tko da više, zemlja gdje oni koji su je krvlju stvarali ne vrijede ni pišljiva boba..

Da se ne lažemo, ta Hrvatska nam je sada stvarnost.

Izdajica sam ove Hrvatske.
Radila sam da bih preživjela, othranila i školovala dijete, kupovala knjige, odjeću, školski pribor,
Od plaća koje sam nekad dobila, a češće ne, plaćala sam podstanarstvo (onima koji nisu htjeli napraviti prijavu, da ne bi plaćali porez). Oni kod kojih sam radila nisu me htjeli prijaviti na mirovinsko i zdravstveno, jer bi - po zakonu - to trebali plaćati; dobila bih 3000 kn, 1400-1500 kn je bila stanarina, zatim režije, internet, pokaz za gradski autobus...Platila sam sve. I bila više gladna nego sita.
Izdajica sam jer sam rastavljena i imam samo jedno dijete. Izdajica sam jer nisam krštena, niti moje dijete, izdajica sam jer je nisam tjerala na vjeronauk, izdajica sam jer sam odgojila poštenu, odgovornu, razumnu i samostalnu osobu.
Izdajica sam jer sam platila porez na nekretnine, dvaput.
Kad sam imala obrt, plaćala sam sve doprinose, milijun poreza, prijavljivala ljude koji su radili, imali su mirovinsko i zdravstveno osiguranje, plaću, godišnji odmor, slobodne dane, plaćene. Plaćala sam i  kazne koje je svaka inspekcija izmislila, punila sam državni proračun nemilice.
Plaćala sam čak i ovrhe koje nisam trebala. Ovaj mjesec sam platila i porez na tvrtku, imala sam mali kafić u loše vrijeme i na pogrešnom mjestu, koji je radio 44 dana početkom 2013. Puni iznos.
"Dobila" sam 'poticaje' tada, nekih 18 tisuća kuna - koštali su me 30-tak tisuća kuna; platila sam.
Izgubila sam zdravlje, fizičko i psihičko; lijekove plaćam.
Od čega sve to? Ne znam. Nimalo mi nije jasno kako i od čega sam preživjela zadnjih 20 i kusur godina.

Sada nemam ništa. Ništa! Ni kuću, auto, bicikl, parfem, ništa. Sve što imam stane u jednu putnu torbu. Što god sam mogla, dala sam za ljude pogođene poplavom, Crvenom križu, bar jedan telefonski poziv na 060...

Dakle, gospodi Hrvatima iz ove Hrvatske, mogu samo reći
- DA, izdajica sam! Ne kradem, ne lažem, ne križam se, nisam ustaša ni partizan ni četnik ni političarka.

Pitam se - je li OVO -  ONAJ  tisućljetni san napaćenog hrvatskog naroda?

Pitam se....
















ponedjeljak, 18. siječnja 2016.

kad tipkovnice polude




Jednostavno, desi se. Vražje naprave provode svoju vlastitu volju kad god požele.
Nekad se pitam - jel u pitanju elektrodisleksija ili govorna mana. Ili se, možda,
igraju skrivača. Kursor i slova. Djeca!

Počnem pisati npr. poruku, gledam u tipkovnicu; kad nakon nekog vremena dignem glavu - vidim -poruke uopće nema! Gdje je, gdje sam pisala? Nema! Da li mi se ponovo pisati? Ne, ne da.

Pogotovo ujutro, kad odem s mobitelom u boravak popiti kavu, pa me netko pita nešto na što bih trebala odgovoriti - nema šanse! Ćorava sam ujutro i pisati poruku na mobitelu je apsurdna, dugotrajna, nemoguća misija. Tako, tu upiknem neku sličicu, obično pogrešnu, slova ne mogu napikati. Imam naočale, ali - tko će ići po njih u sobu....

Dođem za laptop, počnem pisati, odjednom se sav krajolik promijeni, pa tražim - gdje sam pisala?!
Nađem, nastavim, a strelica mi ode u sjevernoistočni dio monitora i kesi se. Ja je vratim, ona opet. Ode jugozapadno. Onda se svađamo dok ne popusti.

Onda poludi miš. Da se na glavu postavim, neće kliknut na 'like'. A ja baš hoću. Onda krene
drke-drke-drke-drke. Nekad me posluša, nekad i ne.

Još jedna vrlo zanimljiva stvar: premjesti riječi u rečenici. Premjesti slova. Imam poruka koje nikad nisam odgonetnula.
Evo kako to izgleda: (ne dešava se samo meni, i ja dobijem takve poruke :)

- piigdje ih nemasala samm poruke ali n

- štaradi ? se

- krupolizatmpir i začine po želji. Za prste

- srećmojaice

 -ogdje živišni ti idu i doma da vide

- kijeg ćeažu sn

- paomi baš jasnije n
- pio baš jasna nije m
- neda mi pisat neću više!


Ne znam što se dešava, ali u privatnim porukama je zabavno. Neka slova mi otkuca dvaput, neka preskoči; trebam extra vrijeme da to prepravim, pa da suvislo zvuči.

Događaju li se još nekom ovakve stvari? Ima li tu neko objašnjenje?

Za sada sam se pomirila, nema potrebe da se živciram

Uostalom, sjećate li se papira i olovke, poštara koji donosi pisma, a ne samo račune?
Kad ste zadnji put pisali pismo?
Vrijeme je!





















subota, 16. siječnja 2016.

statistički gledano









GLOBALNO

  -Donald Trump hoće biti američki predsjednik. Nije promijenio frizuru 50 godina, a s njom na glavi uspio se oženiti tri puta. Zaradio para i para, tjera sve Muslimane iz Amerike van. Po tome, može protjerati sve Neamerikance van - vratimo zemlju Indijancima.
  -Barrack Obama, aktualni predsjednik USA, svojim izbornim pokličem "Yes, we can!" održao je izborna obećanja i svima pokazao kako se može: lagati, oslobađati afričke države od slobode i samostalnosti, uvoditi demokraciju i dobiti Nobelovu nagradu za - MIR!!
  -Vladimir Putin, šaljivdžija i pol. Malo ratuje, malo se zajebava, na primjer - pustio svog psa da njuška gospođu njemačku kancelarku iako zna da se ona smrtno boji pasa, smijulji se u pozadini a onda se kao, ispričava "jer nije znao da se boji", mrtav ladan. Kako stvari stoje, on je jedini koji i napravi ono što kaže.
  -Angela Merkel, njemačka kancelarka, osim što se ždere što je ikad išla do Putina i kune se  sebi da neće nikad više, ima puno grdih problema. Nije to lako, biti čvrsta i odlučna dama, držati snažne govore, pa onda držati snažne potpuno suprotne govore . Od 'dobrodošli' do 'mrš van'. Razumijemo okolnosti. I znamo onaj osjećaj lupanja glavom o zid 'k vragu, trebalo je drukčije od početka..'
  -Kim Jong-un, mlađahni diktator-nasljednik dide svog i ćaće svog, sretan je ko prase u blatu. Narod ga sluša, gladuje, šuti, radi, čim tko pisne ili krivo pogleda - ode glava. Zanimljivo kako njegovi 'krivopogledači' ginu u prometnim nesrećama - gle čuda - tamo gdje uopće nema prometa. Ali, on se i dalje igra, sad malo promrda tektonske ploče hidrogenskim bombama, sad bi mogao malo atomskim... Ako prije ne poubija sve, možda dobije neko humano biće za nasljednika. A možda i ne. Možemo se samo nadati. Nada je kurva.
  -Viktor Orban je nakeljio žicu uz Hrvatsku. Svi ga psovali, svi ga hvale.
  -Slovenija je napravila okućnicu od žilet-žice.
  -Island i skandinavske zemlje imaju mozak, i služe se njime. Uče djecu razmišljanju, vlade rade u korist građana. O njima se najmanje čuje u medijima. Uvijek se o dobrim stvarima šuti, jer bi netko mogao i poželjeti živjeti dobro.
  -Danska je imala referendum o izlasku iz EU. Odbili su jače surađivati na području pravosuđa i unutarnjih poslova. Ove godine izlaze iz Europola. Nikad nisu htjeli uvesti euro. Žele biti svoji na svome, s oštrim antiimigracijskim stavom.
  -Velika Britanija je najavila referendum o izlasku iz EU 2017. godine. I oni su održali svoju funtu. Do referenduma neće doći jedino ako Kraljica Majka pokaže da nije moguć vječni život na tronu. U međuvremenu se događaju cirkusarije oko istina i laži premijera Davida Camerona, usput i što je/nije lagao Mr Tony Blair, a osim toga još se naklapa o smrti princeze Diane. Onaj njen udovac oženio Devu i ne znam kog vraga su najavili posjet u ovaj dio svijeta. Baš.
  -Ovi divlji, krvožedni, potpuno ispranih mozgova islamisti odnosno ISIL-ovci, gori su od svih srednjovjekovnih krvnika, ubojica, gori od najgorih nemogućih noćnih mora. Proširili se gore od Crne kuge u 14. stoljeću. Tjeraju dječicu od 4-5 godina da budu ubojice, puštaju ih u prve redove.
Da, ovo je treći svjetski rat, najkrvaviji, najneljudskiji, najniži. Jedini im je problem Italija, jer tamo stalno netko štrajka, a i mafija radi svoje, pa ne mogu računati ni na vlakove, ni taksije, ni restorane, ni avione, a i ako netko vidi nekog naoružanog, nema mu spasa.
  -Još jedno, Saudijska Arabija je dobila ključnu ulogu u Vijeću za ljudska prava UN-a. Isto kao da stavite vuka u dvorište s ovcama i date mu ovlasti da brine o njihovim pravima. Doma sijeku glave ljudima nasred ulice; koji vrag me tjerao da vidim video gdje su jednu ženu nasred raskršća natjerali da legne, odrubili joj glavu, publika gleda, organizirano dolazi kombi, rukavice, vreća - kupe ženu kao govno sa ceste i nikom ništa. Ali, srdačno se ljube s Amerikom. Javno.

Ukratko, globalno, svijet je u golemoj krizi, svatko se boji svoje sjene. Dok bar trećina svijeta gladuje, sitna debela manjina lakomo skuplja novac i oružje, ne razmišljajući o tome da se neće najesti pojedu li jednu bombu, ili prožvaču li novčanicu od 100 dolara. Istinski, svijet je u rukama nekolicine grabežljivaca kojima nije stalo do čovječanstva, kojima smrt milijun ili dva ljudi ne predstavlja bitnu stavku, koji će zgaziti svaku mrvicu moralnog i humanog da bi došli do - novca.
Skidam kapu do poda ljudima koji nastoje nešto promijeniti, znanstvenicima čije svako novo otkriće dočekam s oduševljenjem.
I mislim si, sve je počelo ići naopako s Teslom koji je htio svoje znanje i otkrića dati čovječanstvu na korištenje, ali je bio spriječen od lakomih, pohlepnih gomilatelja novca.



LOKALNO

Hrvatska. Lijepa naša. Zemlja bistrih ljudi. Kroz njihove glave vidi se i Mount Everest, Sjeverni i Južni pol i Kip slobode istovremeno. Zemlja u kojoj je i more kod Kaštela bistrije od naroda. Čak i onda kad su sve one propale tvornice radile.
Dok u svijetu naveliko bukti III svjetski rat, ovdje još nije završio ni II. Ovdje nema logike, pravila, zakona, ne vrijedi Ustav. Ovi posljednji izbori su šlag na torti. Ne, trešnja na šlagu na torti.
Jedna polovica zemlje viče drugoj da je protuhrvatska i obratno. Onda dođe šačica nekih nepoznatih likova koji poremete šta god se dalo još poremetiti. Onda se oni posvađaju, pa ih bude manje. Pa se posvađaju s onom jednom polovicom. Pa se naljute. Pa se svađaju s onom drugom polovicom. Pa izazovu Troboj kod OK Korala. Pa svi pucaju jezicima i nitko ništa ne kaže. Pa onda ispočetka. Dopodne kažu da su se dogovorili s jednima, popodne su se već posvađali i dogovorili s drugima. Nitko ne zna za kog je glasao i kome su uopće trebali izbori, i tko je uopće doveo ove što kažu da su izabrani, a nitko ne zna za njih. Sad, izbori su bili prije dva mjeseca i tjedan dana. Onda dovedu mandatara za kojeg nitko nije čuo, i to iz Kanade, valjda da ne bi bilo da je protuhrvatski. Na tv-u je beskoristan jer nema titlova. Doduše, meni i za Karamarka trebaju titlovi. Onda proglase predsjednika Sabora, taj održi blesav govor i ode na skijanje, predsjednica u Ameriku, a balavi buntovnik koji je sve zakuhao psuje ih sa skijanja u Kupresu. Odjednom svatko ima svoju stranku, ili dvije, i svatko se već sam sa sobom svađa. Odjednom svi imaju svoje mišljenje s kojim se ne slažu. Izranjaju nova imena, časna riječ, ne mogu ih popamtiti niti povezati bilo s čime ili kime, i svaki put kad otvorim neki portal stoji naslov "dogovor u ponedjeljak", "dogovor u srijedu", "odluke o podjeli ovog/onog idući tjedan"... Moglo bi ovo potrajati i 4 godine. U svakom slučaju kad se (i ako se) dogovore tko će koga, trebat će nam bar godina dana da povežemo imena s licima i funkcijama. Čak su i branitelji iz šatora odustali jer ne znaju kome uopće da se obrate.
Toplo preporučujem izbacivanje televizora iz kuće. Bavite se djecom, odgajajte ih da razumiju što su prave vrijednosti u životu, igrajte se s njima, izvedite ženu na večeru, muža u kazalište, razgovarajte.
Život je prekratak da bi se zamarali ovako umobolnim stvarima.



U  MOM  MJESTU

- Eee, znaš ko je umro? Ne znaš? Pa onaj Mirko, tamo iz one ulice, ma znaaaš, gdje je bio onaj mehaničar, električar, šta li, Pepa su ga zvali, znaš Pepu, oženio je onu Anu koja se rastala od onog pijanca što je imao gore birtiju prije desetak godina, kako ne znaš?? Jadna Ana, šta je sve pretrpila s tim mužem, varao ju je s onom malom plavom što je dolazila čistit kuću onom što je radio u Austriji, vozio je neki veliki plavi auto, pa ga je mijenjao za onaj crveni kombi, pa je kupio onu bijelu Škodu..znaš sigurno, parkirao je uvijek tamo kod onog susjeda, kako se ono zove, eee, Ante, znaš da su se stalno svađali oko toga? E, ta mala plava se onda udala za Matu i odselila s njim nekud, ne sjećam se više, u Slavoniju negdje, poslije čujem da su se rastali..A jadna Ane ostala sama s dvoje dice, radila sve i svašta, jadna, ajd sad su joj dica već velika, jedno čak i studira, a drugo..šta je ono imala, sina i kćer, jel? Uglavnom, drugo ide u srednju školu. Eee, jel znaš koji ju sad oće? Onaj Željko šta je ima dvi kuće, u jednoj je bila njegova sestra, pa je otišla u Australiju, sad on iznajmljuje to, bogami, lijepe novce na tom zaradi, po ljetu i turiste dovede, auu, što je lani bila jedna zgodna Čehinja, ajd nekako smo se razumjeli, išli smo ona i ja na kupanje, normalno, dok je moja žena radila, he he..E, vidio sam tog Željka s Anom u onom kafiću na terasi, ona je pila neki sok i kavu, a on, čini mi se, kokakolu, eee, bilo bi im dobro skupa...A, ne moš se sjetit Mirka? A, jebiga, bio dobar čovjek, volio je pomoć, a jes vala, volio je i popit, valjda se zato nije nikad oženio, bio je malo lud kad popije.. Nego, kako si ti, ima šta novog? U, jebenti mobitel, žena zove da dođem po nju! Nego, jel imaš za jedno pivo tu u dućanu, da ga na brzinu popijem, moram po nju.............