Nema zemlje do ove zemlje.
Navikavanje na novo mjesto odabrano za život uvijek donosi iznenađenja, zabavu, čuđenje,
Tako su dvije Slavonke sjele u auto i otišle put juga. Pošto kod nas nije baš nikad bilo "onako kako treba biti", što znači u ovom slučaju- prespavati noć, pa krenuti ujutro rano dok još nije vruće, stići na odredište za 8 sati, jel, nama je palo na pamet da krenemo čim smo natrpale sve što god je stalo u auto, i u 22 sata- ajmo krenuti odmah. Ne pokušavajte to kod kuće. Ako vam je život mio.
Auto je bio pun puncat, nas dvije smo se jedva ugurale, i još moje dvije štake jer sam bila šepava od posljednje operacije koljena. Noć, magla, od brda stvari retrovizor je izgubio funkciju. Dovukle se do autoceste Kutina-Zagreb, pa do Karlovca...Ajme...duša spava, proklinjem glupu odluku da krenem ujutro, ne mogu više, svaki čas stajemo da malo odspavamo, naprosto ne ide brže, neće po planu. Do Splita smo stigle za 14 SATI!! Treba 8 sati lagane vožnje, rekoh. Drugi stignu tamo i nazad za 14 sati. Njihov problem. Nisam ja Montoya.
Prvo što sam naučila u Splitu je da nitko ne zna krenuti brzinom manjom od sto na sat. Drugo, šparaju žmigavce. Treće, kroz žuto se prolazi makar ono bilo crveno. Obilaznica još nje bila gotova, grad ne poznam, ne znam gdje se prestrojiti, pa, k vragu, stalno vozim nekud uzbrdo...sto čuda!!
I uselimo u novu kuću, Ha ha. Mjesto indijanskog naziva Tugare; bogami, dok nisam došla do tamo, nikad u životu nisam čula za njega! Kuća bez krova, na brzinu uglavljena drvena vrata i prozori, ožbukano tipa ni sebi ni svom. nova naučena lekcija. ako hoćeš da nešto bude napravljeno kako treba, ili, na vrijeme, ne daj ništa u ruke slobodnim Dalmatinciima u okolici koji "sve znaju", nego unajmi pravu firmu, neka je skupa, ali će ti napraviti korektno posao.....jer, inače, izgledalo je kao da su se djeca igrala malo tu, malo tamo- dok im nije dosadilo. Sve je ostalo nedovršeno. Sve.
Kuća pod ravnom dekom, predviđena za nadogradnju; deka premazana šta-ja-znam nekakvom smolom, zaljepljen ter- papir. Crno. Ljeto došlo, Elektra gnjavi i oteže s postavljanjem struje - nisu htjeli ni iskopati rupu za banderu! Našao se susjed, odmotao kablove, tako da smo imale jednu žarulju. Voda se spojila; kuhalo na nekakvom kuhalu našarafljenom na plinsku bocu.
Za dva tjedna je taj susjed odnio kablove- ha, jer je odlazio na dva tjedna u Split (koji je udaljen 14 kilometara) pa nije htio da to ostane. Neki dalmatinski zakoni. Još jedna lekcija- nikad ne vjeruj susjedima. Potvrđeno više puta!
Veselje! Nema struje, ne radi frižider, mračna doba srednjeg vijeka, svaki dan gnjavim Elektru...
Uđeš u kuću, šta god pipneš- vruće je. Zidovi, stol, kreveti, sve, doslovno sve! Najprije sam poubijala raznu gamad, zatim stavila mreže na prozore. Najveselija stvar je bila kad smo našle debelu svijeću, ukrasnu, koja se od topline otopila i iskrivila. Ne vjerujem da je bilo manje od 50 stupnjeva, samo više. Normalno, spavati se nije moglo; budući da je iza kuće bilo prostora taman za zgodan vrt, dizala sam se oko 5 ujutro, uzela kramp u ruke, s namjerom da nam posadim i posijem nešto povrća.
Ha. Gdje zabodem, kamen. Gdje GOD zabodem kramp- kamen. Za veličinu jedne gredice omjer je bio- tona kamena i šaka zemlje. Slagala sam kamen na hrpu, uskoro se do ulice nije vidjelo. Trajalo je to dosta dugo, ali pošto sam uporna ko Sizif, napravila sam i posao kao on. Posijala veselo rotkvice, mrkvu, peršin, celer, sve i svašta, uredno zalijevala ujutro i navečer; pošto sam naučila u Slavoniji da to brzo nikne i raste, očekivala sam isto i ovdje. I zaista, za par dana počnu izlaziti mali zeleni listići, ja sretna, zalijevam i dalje redovito.....znate šta: onako kako je niklo, do pola cm iznad tla- tako je i ostalo. Zauvijek! Pa to ne raste!! Ne miče se, nema ni trave, kćerin zaključak: Ha, iskopala si grob!
Kad sam već bila na izmaku svih snaga, rubu plača, pred slomom živaca, pojavila se Elektra i pustila nam struju! Izbili su mi pare iz džepa baš kao kad golfer oplete po svojoj loptici pa to nestane na kraj svijeta, ne vidiš više. Jučer me pita kćer- a kako smo se mi ono tuširale dok nije bilo struje?
Ubij me, ne sjećam se. To mračno doba ostalo je u potpunom mraku.
A ja mrzim bit u mraku i svaki put kad se selim prvo nakupujem žarulje od 100 W, jer želim vidjeti!
Budući da je nestalo novac da se to sve završi kako treba, nastavilo je samo propadati. Odselile smo u Kaštel neki, još nisam bila načisto s onom lekcijom o susjedima- ostavila sam im ključ da mi bar tu i tamo otvore prozore. Zaboravili zatvoriti i vrata, prozori širom otvoreni po najvećem pljusku, pola stvari se upljesnivilo. Pokradeno mi je ekspres lonaca, plinskih boca, raznog suđa, alat, kramp, kosir, sve željezno što se dalo prodat na kile- nije nitko, naravno. Veći dio ciglenih blokova koje sam kupila za kat, nestao je.
Bilo nam je lijepo tamo, stvarno lijepo. Da sam imala sa čime dovršiti kuću, i sad bi bile tamo. Ali nisam. Pa sam je prodala, za par godina.Da sam je prodala prvi put kad sam dala oglas, mogla sam dobiti bez greške 80000€. Na kraju, prodala sam je za 41500€, Baš sam dokazani trgovac i pol.
Sad sam sretna, nemam ništa. Kćer se vratila u Viroviticu, ja sam nakon svega završila u Karinu.
Još se mogu nasmijat svom računu u banci na kojem je 80 kuna, taman za zadnju ratu za kauč od 74,50 kn koja dolazi na naplatu za 6 dana.
Ali nemam namjeru žalit se niti kukati- imam struju, ventilator mi puše u leđa, dragi mi je skuhao kavu, makar je sad 4:52 ujutro- on se naspavao od 22 do sad.
Jedino me muči što pas dođe u moj krevet samo kad dođe s plivanja i kupanja- mokar ko pas, nasloni se na mene i kunja. A cijeli dan me suh izbjegava. Da mi je znati šta sam mu se tako zamjerila.
Dragi me zove da dođem k njemu u sobu, u veliki krevet, ali prevruće mi je to. A i pas bi se uglavio.
Svanulo je, vrijeme da dovršim kavu i raširim se po tom krevetu koji će biti otplaćen za 6 dana.
Dobro vam jutro, a sebi želim manjak noćnih mora.
I, da znate, obožavam Dalmaciju!
Nigdje kamena!
:
Nema komentara:
Objavi komentar