Budući da pušim, štoviše, zloupotrebljavam cigarete, u sobi mi mora biti otvoren prozor.
Mrežicu nemam, negdje je na tavanu, ali, tko će znati gdje...
Tako da se kroz prozor, bio on samo na kipu otvoren ili širom, utrpaju unutra svakojaka čudovišta.
Imam svakodnevne borbe sa krdima muha, jatima leptira, stadima komaraca, bubama veličine šljive, možda čak i japanske jabuke, manjim rogatim oklopnim bubama, čak je i jedan škorpion našao za zgodno da se tu naseli.
Da ne spominjem one brzopotezne stvorove sa puno nogu, ose, pčele, puževe, pa i poneku glistu.
Bit će da je nešto neodoljivo u meni. Možda AB- krv?
I sad sam u oblaku Pitroida Total, čujem zadnje trzaje debele muhe. Smrdi mi soba, radije bih
zatvorila prozor i trovala se duhanskim dimom dok ne izdahnem.
Nekad bijelo okrečeni zidovi imaju lijepu krem nijansu, što je vrlo zadovoljavajuće za mene jer mrzim bijele zidove. Svako pranje zavjesa me iznenadi, zaboravim da su u osnovi bijele.
Muha je krepala, fino.
Onu veliku bubetinu sam morala pokriti krpom i onda nabijati ko manijak, bila je žilava ko vrag, mislim da je nosila šljem i viteški oklop, nikako da odapne. Klompom, naravno, nije mi bio čekić pri ruci. Sad sam i službeno ubojica.
Nedavno sam iživcirano mahala muhomlatkom po sobi pokušavajući odalamiti dvije muhetine i od onda mi pas više ne voli ući u sobu. Zgrozio se, jadničak splašeni. Doggie doga.
Ali ovi komarci, pa vrag ih odnio, zašto čekaju da legnem i ugasim svjetlo pa da mi onda dođu pjevat oko uha, zašto? To piljuganje, zujanje i dosađivanje noću...Zar su samo noću gladni? I koliko im treba? Lijepo pružim ruku- najedi se pa me ostavi na miru- ali, jok. Neće milom, baš hoće silom.
Kao da sam najslađa noćna poslastica. Midnight snack. Cijeli dan se dogovaraju i kuju planove kako će mi doći kvariti spavanje. Da bar šute, najedu se i odu, nikom ništa. Nego valjda od sreće i veselja moraju opjevati pronalazak plijena. I sigurno su sretni kad mašem, valjda misle da ih pozdravljam.
Jednu noć sam dobila veliki bolni ugriz u nogu. Nisam znala od čega. Mazala sam se svime i svačime, valjda jedino nisam paštetom i majonezom. Nakon tri dana našla sam nešto što je izgledalo kao rakova kliješta. Nitko mi nije znao reći od čega je to dio, samo su se smijali i iz zajebancije tu spodobu nazvali buba guzogriz. Ha ha.
U normalnim gradovima povremeno oko 4 ujutro prođe onaj stroj i zapraši sve komarce. U taj oblak se doduše može ući, ali se ne vidi prst pred nosom.
Budući da već znamo da ovo mjesto baš i nema pameti, svi bi preživjeli i onu gljivu atomske ili hidrogenske bombe, a ova gamad od insekata bi samo narasla u SF mutante i nastavila po svom.
Ljudima ne bi bilo ništa. Jer su nevjerojatni. Susjed iz ulice zove policiju jer se susjeda s drugog kraja ulice nakašljala dok je on prolazio. I policija dođe! Vjerovali ili ne!
Posljednji oblak Pitroida je napravio konačno malo zatišje oko mene.
Onda ću morati malo jače otvoriti prozor da izađe taj smrad.
Što će iskoristiti krda, jata, stampeda i stada novih letećih gladuša.
Pa ću opet napraviti oblak Pitroida.
Gušiti se. I nadati da ću zaspati prije prve kitice Internacionale komaricus-
Ustajte leteći u mraku
Svi sitni koje mori glad!
Jadrankin razum sad se gubi,
Tutnji već i selo i grad.
Nek joj snove sruši naša snaga,
Bezbrojna gamadi ustaj sad!
Nek živcima njenim nema traga,
Svoj gladi uskoro će kraj!
Nema komentara:
Objavi komentar