gdje živjeti?

Dopalo me pitanje: "Kad bi mogla birati, gdje bi htjela živjeti?"

Mislila sam da ću lako naći odgovor. No, jedino što je ovdje bilo lako, to je - zakomplicirati.
Pregledala sam kartu svijeta, prelistala knjige u kojima je navedeno činjenično stanje BDP-a,
jezika, državnih ustroja, nezaposlenosti, dohotka po glavi stanovnika, broj zubate stoke, puno sitnih stvari koje su mi pokvarile dan.

Stvarno sam mislila da će biti jednostavnije. Ćorak!

Europa: Norveška, Finska, Švedska, Island, i ti sjeverniji krajevi ne dolaze u obzir zbog zime. Čak i da naučim te čudesne jezikolomne vještine govora, sav bi mi se vokabular sveo na "brrrrrrr". Na hladnoći ne funkcioniram, otpada.
Engleska- stalno pada kiša. Osim toga, ako nisi Englez, nećeš baš lako pomaknut ikakvu karijeru s mrtve točke. Možeš probati promijeniti ime, ali ni time nećeš puno postići.
Poljska, Češka, Slovačka, Austrija, Švicarska- nit mora nit Sunca, niti išta interesantno što bi me moglo zadržati.Kao kad učiteljica pita Ivicu što misli o sirenama, a on kaže- pih, nit jest, nit jebat!

Njemačka- ne znam turski. A i klima nije neka.
Španjolska, Portugal, Francuska- stalno su problematične, imaju i previše izbjeglica da bih se mogla opustiti. Jedino da sam 24 sata u stanu i gledam nogomet.
Za Monako nemam novaca.
Italija- gore hladno, dolje naviru opet izbjeglice, Berlusconija mi je previše i odavde, a ne da mi se spanđat s mafijom, previše posla. Ja sam miroljubiva.
Mađarska- nemam toliko života još da polomim jezik učeći mađarski, a i ljuta sam jer su sve babe u ulici moje bake, skupa s njom, govorile mađarski i nisu me htjele naučiti.
Bugarska, Rumunjska- tko bi išao tamo, i zašto?
Ukrajina ratuje, Grčka propada, u Turskoj nije baš sigurno osim ako si bogati turist pa odeš na 10 dana; osim toga, ne volim se cjenkat, izopćili bi me i uhapsili zbog nepoštivanja životnih pravila.
Oko Hrvatske je bez veze, kog bi vraga u Sloveniji kad ne znam skijat, u Srbiji je kaos, u BiH još gori. Možda bi mi se svidjelo ležat sa Crnogorcima pod drvetom i ne raditi ništa, ali od nečeg se mora i živjeti.

Azijski dio svijeta- šta da kažem- Rusi su živa opasnost na cesti, votku ne pijem, dalje je opet hladan Sibir, kud ću s Putinom. Kaže se- put in the jail. Hm. Tko koga, lako pitanje.
Kina isključena- da mi cijeli svijet psuje pa da krepam od štucanja jer je Made in PRC najviđenija trorječna složenica na svijetu (viđenija i od Coca Cole!) i nema onog tko bar jednom dnevno ne opsuje Kineze, em zato što prave nekvalitetno SVE, em zato što su im jadni radnici izrabljivani do smrti svakodnevno. Doslovno.
Mongolija- jok. Nepal, isto. Afganistan- sprovod bi mi bio sutra ujutro.
Japan- uzalud ti izlazeće Sunce kad ti potresi svakodnevno rasturaju kamence u bubrezima. Osim toga, nerado i teško primaju strance, i za boga miloga- tko bi htio toliko raditi???
Koreje- koja će koju nikad ne znaš. I, svi su Kimovi.
Oni sitniši, Tajvan, Tajland, Vijetnam, Butan, Laos, Kambodža, Bangladeš- nit ih znam niti razlikujem; svaki put kad čujem da je tamo negdje bio neki potres, poplava, kojekakve katastrofe i zla, moram ih tražiti po karti; ono što znam je da nema tamo novaca, a i silne bogove ne mogu ni popamtiti pa bi me svejedno prognali. Iz Indije isto, jer da se poklonim kravi sjetila bih se da sam danas imala goveđu juhu i teletinu na salatu- ne bih mogla ostati ozbiljna. Osim toga, siromaštvo je pregolemo i općenito, život tamo je jako jadan, a opet- bogataš nisam.

Ajmo dalje. Bliski Istok ne moram ni spomenuti. Bradu nemam, nesklona sam ubijanju i životu pod mračnim ženskim šatorom, rat je oduvijek i zauvijek će i biti, granice se stalno mijenjaju, teroristički napadi posvuda, to me dovodi odmah do Afrike, gdje je stanje isto. Ne bih ja to. Neki dan sam primijetila da me na facebooku prati neki tip iz Mozambika! Gdje me nađe, da mi je znat! Uglavnom, cijela Afrika mi nije dovoljno civilizacijski prihvatljiva.

Što se tiče Južne Amerike, cijeli život imam problem s tim koja od tih zemalja je tamo, a koja u Africi. Imaju najveću dnevnu stopu ubojstava na svijetu, krkne te na cesti bilo tko, kako se kome svidi, kokain i ostale droge i šverc me ne zanimaju, u Argentinu bježe samo oni koji su nešto skrivili u ostatku svijeta, pa su tu opet i potresi, nije sigurno. Čile, ista stvar.

Panama, Costa Rica, Nikaragva, Salvador- niske plaće, klima takva da su i najbezazlenije bolesti ubojite jer vlaga i vrućina naprosto ne dopuštaju zarastanje rana; socijalne razlike su strahovite, mnoštva plemena su strašno ugrožena. Ne idem ni tamo.

Meksiko bih rado posjetila samo kao turist, da se nagledam i naslikam onih kaktusa.
Kuba možda čak i ne bi bila loš izbor, komunizam smo apsolvirali, vidi, vidi, moram se detaljnije raspitati! Bar ima cigara, pravih.

Oni otočići okolo, to bi mi brzo dosadilo, svaki možeš prešetati za par sati uzduž, poprijeko i okolo.

Sjedinjene Američke Države. Jok. More nema miris mora, gradovi su prenapučeni, uz obalu Pacifika je danju pakleno, noću ledeno, prestara sam da bih se pokazivala po L.A., Hollywoodu, San Franciscu itd. Isto i na suprotnoj obali, čovjek na čovjeku, previše politike, premalo zdravstva, previše patriotizma u riječima, previše petljanja u ostatak svijeta u djelima. Osim toga, svaka država ima neke svoje čudne zakone, tako da ne znam bih li negdje završila u zatvoru zato što imam dugu kosu, ili zato što nemam čizme, svatko te smije ubiti na svom posjedu, previše oružja za moj ukus.

Kanada mi zvuči dosta miroljubivo, ali kad se sjetim svih onih jezera, sobova, medvjeda, snijega, ne znam baš. Čak me jedan gospodin zvao u Toronto, ali kad je rekao da si odem kupiti povratnu kartu, spriječio me smijeh. I odmah je rekao da je pušenje zabranjeno, i posvuda, i kod njega doma. Svaka daljnja rasprava je suvišna.

Ostade mi Australija, ali tamo je toliko pustinje, životinja, obale izgledaju kao sam kraj Zemlje, a po velikim gradovima neću zbog gužve, a opet, malo dalje kad ti je prvi susjed na 300 km, a trebaš šalicu šećera...ne znam baš... A i letjeti do tamo 36 sati...baš daleko!
Novi Zeland. Na slikama lijepo izgleda, čujem i da su ljudi ljubazni. Ako doznam da mogu tamo živjeti bez ijedne ovce, možda i razmislim.

Među pingvinima ili polarnim medvjedima nemam šta tražiti.

I, šta se desilo?
Ostaje mi Hrvatska. Gdje je more bistrije od ljudi. A ljudi su toliko bistri da im možeš kroz glavu vidjeti Velebit. Čak i iz Slavonije. I iz svih kutaka Žalosne Naše.

Tako da sam na najsigurnijem mjestu na svijetu, nema tsunamija, potresi su rijetki i nisu jaki, manje od 4 milijuna ljudi ima 5,5 milijuna mišljenja i bar dva milijuna boljih izbornika nogometne reprezentacije od bilo kojeg trenutnog. Gdje se svake 4 godine izabere nova Vlada koja iskoristi mandat da bi pljuvala po prethodnoj. Pa iduće 4 godine isto. I tako stalno. Svaka vrati državu za po jedno stoljeće unatrag. Zemlja u kojoj se nitko ne drži niti jednog zakona, pa čak ni Ustava. Totalna sloboda. Zemlja iznenađenja, gdje pošteni ljudi idu u zatvor za sitnicu, a šljam koji je učinio najgora moguća nedjela slobodno šeta, gdje je amnezija po potrebi najnormalnija pojava, zemlja u čijem sastavu Sabora ima više osuđenih i osumnjičenih ljudi, ubojica i lažova nego što ih ima vani, zemlja koja pljuje i gazi po onima koji su je stvorili.

Tako, odlučila sam ostati ovdje. Tu sam najslobodnija.

Jedino što se u ovoj zemlji ne smije, to je- reći istinu.