vražja posla

Ima tome par godina, baš iskrsnulo iz sjećanja.

Uvijek sam se voljela družiti s ljudima preko interneta, dopisivati se, upoznavati, stjecati nove prijatelje, vidjeti ih uživo. Internet mi je izvor neprekidnog smijeha, život bez kuknjave, neiscrpno vrelo novih smicalica i viceva, u mom laptopu su svi moji prijatelji.

Tako sam se jednom prilikom dugo dopisivala sa jednim čovjekom, lijepo smo razgovarali, slobodan on, slobodna ja, šalili se, čuli se telefonom, i- jednog dana je odlučio doći do mene, da se upoznamo i uživo. Nije mu smetalo nekih 250 kilometara kroz šume i doline, par promjena klimatskih doba, sjeo je na motor i dojahao u suton. Našli se, upoznali, sve OK, došli smo k meni, svidio se i kćeri, ispričali se kao da se oduvijek znamo, sjedili do neka doba noći, pijuckali pivo i bilo nam je super. Idući dan smo malo obišli grad, trgovine, ručali, otišao je doma s naznakom da će se idući put vratiti autom.

I dalje smo se dopisivali, razgovarali, zezali, ma baš da ga takvog imaš doma!

Došao je i taj drugi put, dokotrljao se autom, sve super, malo do trgovine, pa poneko pivce, malo klope, šala, muzika i razgovor...

I onda dolazimo do malog problema. Ha. Imala sam problema sa nesanicom, i ne samo s njom - novi grad, bez posla, pa tjeskoba, s njom i depresija- ali, nekako sam se držala na površini.
I sve bi bilo u redu i ne bi bilo ove priče da ja nisam odlučila otići na spavanje i uzela duplu dozu onih skupih plavih tableta za spavanje.

Za boga miloga, to su tablete za onesvješćivanje u budnom stanju! Ako odmah ne legneš nakon što ih popiješ, ujutro te čeka jako puno iznenađenja; npr. prazan frižider, pojedeno sve što je bilo jestivo, telefonski razgovori bez imalo smisla, poruke koje ne možeš dešifrirat pa da si sam pentagonski google...A ja sam taj put uzela dvije!

I tako, nas dvoje sjedimo i dalje, čavrljamo, kćer za kompjuterom nešto radi. I sjećam se ja svega! Aha! Malo morgen! Ono čega se ja sjećam to je kako govorim da idem spavat, dignem se, popijem gutljaj piva i gotovo....

Međutim...jok.

Ujutro se budim, tišina, izlazim iz sobe, nigdje nikoga, kćer još spava, svjetlo upaljeno.
Vidim, nema njegove torbe, nema piva iz frižidera, nema njega. Šta se desilo, k vragu?

Kad se digla kćer, pitam je- gdje je T? A ona pita mene- gdje je T? Špijuniramo vlastiti stan, nigdje nikoga. Tad je rekla- Mama, jel se ti sjećaš šta od sinoć?? Naravno, ispričam joj kako sam otišla spavat. Ha. Kaže- nisi!! I pita me jesam li uzela tabletu za spavanje, jesam, aha, sve jasno, potjerala si čovjeka, pobjegao je glavom bez obzira usred noći!!

Evo šta je rekla: "Sjedila sam za kompjuterom, nisam obraćala pažnju na vas, tek odjednom skužim da frfljaš, sliniš, čudno govoriš, cviliš o bivšoj ljubavi, on sjedi i čudno te gleda - kako i ne bi, ni ja te takvu nikad nisam vidjela- i onda sam skočila i odvlačila te u krevet, ti se nisi dala, jedva sam te odvukla! A ti stalno- ček da još jednu zapalim, htjela sam te istuć i ubit! I kad sam te strpala u krevet, i ja sam rekla laku noć i otišla u svoju sobu i zaspala."

A gdje je bio on? -Ostao u boravku.

Đizs, mislim da je čovjek zapalio još jednu, uhvatio se za glavu, pitao se- kud sam ja to zašao, zaključio da sam definitivno luda, spakirao se i pobjegao u debelu hladnu noć. I ponio dva piva jer dug je to put. Apsolutno ga razumijem, da sam ja bila u takvoj situaciji, i ja bih rekla- to meni ne treba, zbogom zauvijek.

Nisam mu se usudila ni poruku poslati, dugo. Ali poslao je on, ipak, nakon nekog vremena, kad sam ga dovoljno uvjerila da nisam narkomanka i tabletomanka, da ne trošim lijekove s alkoholom itd.
Trajalo je, ali govorila sam istinu, i opet smo počeli normalno komunicirati.
Otišla sam na tjedan dana k njemu, pokazao mi je gomilu prirodnih ljepota svog kraja, tih dana smo se lijepo družili, i zaključili da bi mogli pokušati zajedno živjeti.

Ha ha. Za nekoliko mjeseci ja se stvarno preselila k njemu. Plijevila vrt, kuhala finu klopu...
Tako, mislila sam da imamo neki normalan život.

Dok negdje peti dan nije izrecitirao da očekuje od mene da mu juha bude na stolu u 5 ujutro i još sto čuda.... Juha, kuhana, 5 ujutro??!

Onda sam sjela, zapalila, uhvatila se za glavu, zaključila- meni ovo ne treba-
i nazvala čovjeka s kombijem da dođe po mene.
Srećom, bio je brz!