Iako službeno ljeto nije još počelo, vrućine su tu, neki se već debelo cvrlje na plaži okrećući A stranu, pa B stranu (vi mlađi zamolite svoje metuzaleme da vam kažu što je to), u moru su kupači i neki hrabriji psi, a u ovo pameću zaobiđeno mjesto počeli su dolaziti vikendaši i zalutali turisti.
Neću reći da i ja osobno nisam zalutala ovdje, ali sa mnom je lako- kud me staviš, dobro je.
Osim toga, ne izlazim, ne viđaju me ljudi, nit mi nedostaju. Dolazi jedino poštar i to samo sa računima, ali njemu opraštam jer je dobre volje. Ne znam je li to zato što sam ga javno pohvalila direktno u HP u Zagrebu dok sam istovremeno našpotala neljubaznu zaposlenicu pošte. Usput, i u poštu je došla raditi napokon jedna normalna teta.
Za ostale, tu je njemačka doga zvana Dragec koji drži nepozvane na "odjebite". Šta koga briga što je on jednogodišnje štene kad stavi prednje šape na ogradu pa te gleda s visoka, hehe. Beba.
E sad, ono što mene muči, to je gomila neodgojene deriščadi koja od jutra do sutra vrišti. Vrište, vrište, i samo vrište. Časna riječ, još nisam čula pitanje pa odgovor, nego deranje pa vrištanje.
Deru se roditelji. Čudan neki način odgoja. OK, svi mislimo da smo mogli/trebali neke stvari sa svojom djecom napraviti na neki drugi način. Ali ovo! Kao da nitko nije čuo za riječ "razgovor". "Kontakt". "Komunikacija". Mater sjedi u hladu, tipka po mobitelu. Kad dijete zavrišti, ona se izdere na njega "Šta radiš? Jesam ti rekla da paziš?" A kad potomče padne pa zavrišti, onda zaurla: "Aha! Tako ti i treba kad si zločesta!"
Sva ta deriščad na kojoj svijet ostaje- to su naši budući glasači, budućnost koja će brinuti za boljitak svih, birati zakone, zanimanja...Hm. To želimo?
Da ne bi ispalo da ta djeca nemaju i tate, eno ih na zidiću iza dućana, piju pivo koje se učinkovito zove "Pivo" i raspravljaju o VAŽNIM stvarima. Kao što su npr. nogomet, roštilj, problemi u Iraku ili loša kineska podloga za Formulu 1, pošto je koji igrač prodan kojem klubu, i, da prostite, jebu majku svakom tko ima para. Samo činjenice.
Onda ima tu i mudrih roditelja koji uče klinca voziti bicikl, pa sve moraju objasniti (ne zato što to klinac traži, nego općenita potreba za što kompliciranijim pojednostavnjenjem) i onda odjednom čuješ izjavu: "Trebaš naizmjenično mijenjati pogon s jedne na drugu nogu pritom ne dižući nogu s pedala i to u istom smjeru kretanja, ali nikako unatrag". Dok ja umirem od smijeha, mali od par godina gleda u oca svog pogledom "Jes' ti glup?" pa zavrišti "Mamaaaaaa!!!"
E, to je već visokoobrazovani roditelj. :) Naravno, nastane opće urlanje, vrištanje, svi psi počnu lajat, bicikl se baca iza kuće....Glava obitelji odlazi na pivo, a mama nastavlja visokofrekventnu dernjavu, eto, mora nadglasati vrištajuće mladunče.
I taman kad se riješi ta situacija, začuje se vrištanje sa suprotne strane ulice.
Zašto se ta sitna djeca bude prije 7? I zašto ne idu na spavanje prije 22-23?
I kako mogu vrištati toliko dugo, toliko glasno, iz dana u dan??
Ljudi moji, to će trajati dok ne počne škola. Skoro 4 mjeseca još.
Naravno, nastavit će vrištati domaći, ali ipak malo rjeđe.
Ja ne znam vrištati. Ni u snu ne uspijevam. Kad sam bila mala, bio je dovoljan jedan pogled da svi zašutimo. Nitko nije ni pokušao vrisnut, jedino kad se desilo od straha, slučajno.
Sad kad smo postali moderno, demokratsko društvo, smišljeni su zakoni za sve i svašta, samo se jedan članak nije ubacio- da je potrebno zakone i poštivati. Osobno, dodala bih zakon koji zabranjuje osobama koje ne polože bar tečaj odgovornosti i roditeljstva da se vjenčaju i razmnožavaju.
Ovako, čini mi se da imamo samo masu nusprodukata, nuspojava, s kojima se nitko ne zna nositi.
Zato i napredujemo s naizmjeničnim mijenjanjem pogona dižući ruke od volana i unatrag od pravilnog smjera kretanja.
Stalna južina.
Nema komentara:
Objavi komentar