Par činjenica o detaljima iz našeg zdravstva, osobno proživljenih, svojim očima gledanih, svojim ušima odslušanih. Tako da ne mislite da je ovo science fiction prepisan iz nekog nezamislivog romana kojeg su svi nakladnici odbili, jer je preglup da bi to normalan čovjek pojmio.
Umalo sam sama sebe proglasila neprilagođenom, prilično ozbiljno poremećenom, posumnjala u svoj vid, sluh, osjete i opipe i, bogami, zdrav razum općenito.
Doduše, neki ionako sumnjaju u moj zdrav razum, ali to neka je njima na dušu i to je za neku drugu priču. Lako za to, mnogi bi trebali pomesti ispred svoga praga....
Dakle, doktori su učene glave, k njima idemo neki iz dosade, neki iz panike, neki baš kad se mora na hitnu. Ne želim generalizirati, srela sam stvarno divne liječnike, divne ljude s kojima se može razgovarati kao čovjek sa čovjekom, koji pamte što sam prolazila, koje lijekove ne smijem kombinirati; neki su me čak zvali i privatno da me pitaju za moje stanje ili da mi kažu nešto što su otkrili u mojim nalazima. Zbog takvih sam iz drugog grada dolazila jer nisam htjela nekog novog!
Sad malo o mojim tragikomičnim doživljajima. Ukratko.
Imam tahikardije cijeli život, još otkad nisam ni znala za taj pojam. Jednostavno, srce preskoči, počne lupati kao pomahnitalo crnačko pleme za vrijeme nekog obreda inicijacije na extasyju, zacrni mi se pred očima, padne tlak. Obilazila doktore, nosila holtere, bezbroj EKG-a; ne godinama, nego - desetljećima. Nikad ništa. Nema ničega. Kardiolozi bez glasa. Tako, moja dr opće prakse prepiše kutiju Praxitena. Hej. Praxitena! Nek se nađe, kaže. Nema više razgovora. Napadi su i dalje nastavili po svom, naučila sam živjeti s tim, nekad su trajali par sekundi, nekad satima, par puta me hitna nafiksala apaurinom, pacijent preživio. Ha ha.
U međuvremenu sam promijenila nekoliko gradova i doktora, nosila se s tim napadima, dok me nije jedan uhvatio na poslu kad mi je bilo 40. Počelo je u 8 ujutro, nisam ga mogla zaustaviti jer su me stalno ometali, sjela u auto, otišla na hitnu, dobila kojekakvih injekcija, ostavili me sa konjem od medicinskog brata koji mi se stalno upucavao i oblizivao i slinio; u 4 popodne sam uspjela svojim metodama prekinuti napad, otišla doma. Naravno, kod kardiologa se moglo naručiti odmah za tri mjeseca, blaženi HZZO, ujutro sam otišla privatno i doznala: to je bolest koja ima ime i koja se liječi.
Tako jednostavno. Pregled, dijagnoza, lijek, u sat vremena je riješeno moje 40-godišnje lutanje, bogati, prešišala sam i Mojsija po pustinji. Jednostavno, SVPT, nakon toga nije bilo napada, i dalje sam na 3x1 tableti, 8 godina ne osjećam da se stalno ljuljam sa svakim otkucajem srca.
A ovaj slučaj koji mi je sad pao na pamet je naprosto neprejebiv, nema boljeg izraza! Lani me uhvatio išijas, boli ko sto vragova, više ne znam ni koliko pregleda i u koliko gradova sam bila. Ukratko, magnetska rezonanca je pokazala herniju diska na C4-C5 i C5-C6, no bol se širila od križa niz lijevu nogu. Tu se dolazi do neurokirurga; najprije je psovao na mobitel nekome da mu je već dosta za danas, da se nije naspavao, onako, zdravoseljački i kočijaški. Kad je završio, pogledao je nalaze kao da gleda kroz prozor,htio me na brzinu poslati na fizikalnu terapiju na 10 dana (svi znamo da od toga nema ništa koristi) i onda izjavio legendarno: "Te hernije diska nemaju ništa zajedničko sa boli od leđa niz nogu" Čak i ja znam nešto o kičmenom stupu, jel, pa ga pitam- A otkud onda ova bol?
A on, kao iz topa: "Šta ja znam, možda imate neki tumor ili tako nešto"
Ostala sam bez teksta buljeći u tog čovjeka, s mješavinom pitanja u glavi: "jel ovo idiot -jel da prasnem u smijeh- jel čuje on sebe- tko je ovog idiota tu zaposlio" Usput, bio je onaj neki štrajk, ne znam zbog čega, ali ovome je definitivno štrajkao mozak.
Skratit ću, jer imam stvarno materijala za debeli roman.
Kad mi je kćer imala 4-5 godina, vadili su joj treći krajnik. Dođem k njoj u bolnicu, slažem krevet, nađem debelu zakrivljenu krvavu iglu. Poludim, odem sestrama (koje nikad ne možeš naći), a one meni kažu: "Valjda su se djeca igrala". Jel? S igletinom poput one za štrikanje? Na dječjem odjelu?
Drugi put dolazim, čujem s početka hodnika da mi mala plače, a neka baba se dere na nju da mora jest, da prestane urlat i još puno ružnih riječi. tu sam potrčala i izbacila babu van. Dali su čistačici da pazi dijete dok jede.
Kad mi je puklo koljeno, ortoped mi je rekao da ga tuširam toplom vodom. I mažem Voltarenom.
Kad sam rađala, i djetetova glavica je već bila na izlasku, potjerali su me da odem u drugu sobu.
Sama, na svojim nogama. Pješke.
Kad sam rodila, doktor se izderao na mene da sigurno pušim kad mi je beba tako mala.
Za koji dan medicinska sestra mi je doslovno otimala bebu od sisanja uz "šta, još nije gotova??" .
Par dana kasnije, donosi naramak beba, moje nema. Na pitanje gdje je moje dijete dobila sam odgovor - "A, valjda tamo na infuziji".
Kad mi je prokrvario madež na licu, na šalteru su mi rekli da dođem za 3 mjeseca. Tad sam pitala jel me može upisat za nagodinu za svaki slučaj ako mi se nešto desi.
Trombozu sam liječila 3 godine jer liječnica koja mi je prepisala famozni Martefarin nikad nije bila dostupna da mi kaže koliko dugo ga moram trošiti. U drugom gradu napokon nađem kompetentnu dr; pita me ona "A zašto vi to pijete? Jel znate šta je to? Pa to je otrov za štakore!" Ha. Ha.
Pri prometnoj nezgodi dobila sam potres mozga, trzajnu ozljedu vrata, bila poluslijepa 4-5 dana. Na hitnoj su rekli da mi nije ništa i poslali me doma. Bez Shanzovog ovratnika, nikom ništa, kao da se ništa nije desilo.
Priče o hitnim službama i ginekologiji zaslužuju poseban tom.
Uglavnom, nikad nisam dobila dijagnozu na prvu, ima toga još. Prišili su mi da imam kamence iza uha, okoštavanje mišića; da, onaj gore navedeni idiot mi je napisao u nalazu da bolujem od hipertenzije (nije me nitko pitao, moj prosječni tlak je 110/70), neurolog je napisao da imam neurozu, okulist me pitao nakon pregleda jel hoću naočale za blizu ili daleko, jedna fizijatrica se derala na mene da sam neozbiljna (jer su me poslali k njoj zbog izravnanja vratne lordoze...)Ahhhh...
Tako sam postala pacijent iz najgorih noćnih mora svakog doktora.
Ako moram u bolnicu, sigurno ćete me naći vani na klupi sa cigaretom u ruci, štake pored mene, kava, ptičice pjevaju, svijet je lijep.
Doktori su zakon.
Nema komentara:
Objavi komentar