Kaže ona: nemam šta za obući. Došlo ljeto, obukla bi majicu bez rukava, ali nije obrijala pazuhe. Obukla bi kratke hlače, ali nije depilirala noge. Na poslu će se skuhat, nema vremena za čupanje i brijanje crnih dlaka, a nema smisla da se vide jer se ofarbala u plavo. Obula bi sandale, ali joj se kližu noge u njima. A i nije nalakirala nokte na nogama. Najdraže lagane hlače su prljave, Sjela je na žvaku i ne zna kako će ih očistiti. I nije stigla počupati obrve. Jadna. A za pola sata treba biti na poslu.
Ostatak odjeće vrišti za peglom, cipele preklinju, pokorno mole čišćenje. Nije stigla ispeglati kosu. Pa je mora vezati, a tu je problem što se vidi izrast.
Ja sjedim i ništa ne poduzimam, ne znam ni kako sam se zatekla tamo, nemam primjenjivih savjeta niti imam volje za to. Sjedim i gledam živu predstavu. Paniku. Prebacivanje hrpe odjeće s jedne na drugu stranu, lov na lijevu cipelu, pravljenje crnih krugova oko očiju što mi nikad neće biti jasno- zašto te cure žele izgledati kao rakuni ili pande? Koji ruž, koji puder, koje sjajilo, koje ovo ono što im ne razumijem ni smisao ni svrhu i sve se ogledam hoće li se negdje pojaviti titlovi pa da razumijem šta se ovdje događa.
Predstava gotova, rakun-panda-strašilo ode na posao donekle ipak zadovoljna. Čudo.
Hoću- neću, moram pomisliti na sebe. Kao prvo, ne gledam prognozu, pa ako mi je ujutro hladno, natrpam 5-6 slojeva na sebe, ako nije, uzimam prvu majicu koju ugledam, traperice, cipele. Ako mi se da (a uglavnom mi se ne da), počešljam se, češće zgrabim gumicu, napravim rep i ponekad ga zakvačim kopčom. Uzmem novčanik, cigarete, mobitel i upaljač i ja sam u tri minute gotova.
Desilo mi se, eto, da živim sa čovjekom koji bi htio da njegova draga hoda okolo našminkana, uređena, počešljana. Napravila sam to par puta zadnjih godina, živa gnjavaža. Prekomplicirano za nekog tko je takav kakav je preko 40 godina. Tako da znam da negdje imam šminke, uglavnom je poklanjam nećakinjama i kćeri. Ja nisam teta za torte na glavi, ožbukano lice i nacrtane oči.
No, on, koji je ON, prešiša svaku mladenku u pripremanju izlaska iz kuće. Lijepo je to kad netko drži do sebe. Ali, od trenutka kad on kaže "idem sad u (npr) Zadar" do trenutka njegovog odlaska, ima dovoljno vremena da se opere auto, skuha grah sa buncekom, popije još jedna kava i pet puta zaboravi da je uopće rekao da nekud ide. Može se malo i odspavati.
To vam izgleda ovako: Idem sad...
Sjedi, kopa po tabletu ili mobitelu, iskomentira 92 teme, instalira i deinstalira još 5-6 aplikacija. Kad se napokon digne, slijedi tuširanje, brijanje glave, podkresivanje brkova i brade, pokoji telefonski razgovor, gunđanje na mene da mu neću ništa pomoći. Pa pitanja: Gdje mi je ona majica, ili da obučem ovu? Kakvo je vrijeme? Gdje su mi one hlače? Kako ti nikad ne znaš? Gdje su mi čarape? U ovoj kući hodaju duhovi i skrivaju mi stvari! Neću ove hlače, bit će mi vruće/hladno u njima. Jel mi paše ovo uz ovo? Gdje mi je remen, imam ih sto, a sad nema nijednog? Šta da obujem? (kao da je stonoga...) Onda još dvije promjene kombinacija, u međuvremenu se i vrijeme promijeni, (za sada, srećom, ne i godišnje doba) Obučen, napokon. Sad tek slijedi najveći problem: Koje sunčane naočale da uzmem? Nikad nisam vidjela da netko ima toliko naočala, a samo dva oka. Slijedi proširivanje, podešavanje visine, ravnanje, ne daj bože da jedna obrva viri više od druge, naštelavanje dok savršeno sjednu na glavu. Dezodorans, posvuda, lijepo je da muškarac miriši. to je istina.
Dakle, kad je konačno obučen, mirisan i lijep prvenstveno sam sebi, mora nešto i pojest, da ne ide gladan. Pojede nešto. Jes' da malo traje, ali bolje da nije gladan jer onda je opasan za širu okolinu. Gdje mi je novčanik? Gdje mi je mobitel? Gdje su ključevi od auta? Gdje mi je kapa? Jel da uzmem ovu ili ovu? Spisak potrebnih namirnica koji sam napisala ostaje zaboravljen na stolu. Onda treba u autu provjeriti ulje, vodu, brisače, količinu plina; za benzin se ne zna jer kazaljka je odumrla odavno. Još koje pranje ruku, WC, izdavanje naredbi i ako auto upali, sve je u redu, čovjek se spremio i otišao za tren oka! Usput, nikad ne ode od prve jer se uvijek mora vratiti po nešto zaboravljeno. Bar jednom.
I, tako mi svega, prije se vrati nego što ode.
Zamišljam situaciju u kojoj se on i ženska s početka priče spremaju zajedno za izlazak.
I samo mogu zamisliti neopisiv kaos, sudaranje, galamu... i samo zamišljanje takve situacije me dovodi u grohotan smijeh. Bi li se složili, razmjenjivali komplimente, dijelili međusobno savjete? Koliko bi im vremena trebalo da izađu? Bi li uopće izlazili?
Sad, jel on nije zaslužio mene ili ja ne zaslužujem njega?
Ha?
