što vas može razbjesniti?

I mi smireni tipovi doživljavamo razne stvari koje nas u dubini uzdrmaju. Priznajem.
U takvim situacijama imam dva trena da izaberem:
a) nastaviti se žderati, šiziti
b) okrenuti se i zaboraviti, otići

Preokrenula sam stari tako da sam postala b) osoba. Nauči čovjek s vremenom da se ne isplati živcirati. Ja nisam osvetnik, nemam potrebu za tim, kao što nemam niti potrebu da nešto dokazujem.

E, sad, mogu vam reći što meni ide na živce.

Prvo i osnovno, protiv čega ne mogu ništa, to je snijeg i hladnoća. Mogu psovati do mile volje,
mogu se postaviti na glavu, ali uzalud. To kad pada, pa kad su ceste prljave, hrpetine naslagane
negdje uz ceste koje svakim danom postaju sve crnje...Još kad se zavuče pod nogavice, u cipele, u čarape, pa ulazi u oči, nos, usta, zalijepi se za kosu...Kad uđeš u kuću, a ne možeš ući prije nego pometeš cipele, skineš kaput, streseš sve to sa sebe po onoj zimetini, pa hlače mokre, i dva para čarapa, i nos curi, stvaraju se sige, šal se udrveni, i moraš sve kompletno presvlačiti, svih 25 slojeva, e, to mrzim beskrajno, uvijek je bilo tako i uvijek će tako biti. A ona šugava bljuzga, kad se stane topiti, pa još posole sve puteve, ma ubijaju me ravno u mozak! Svake godine čekam bar plus 25 celzijevaca da oživim; do tada grizem jezik, vegetiram i ne funkcioniram.

Pa onda počnu kiše, pljuskovi, kiše, oluje, kiše, osam kišobrana sam imala i sve ih zaboravila ponijeti, pa kad zidovi počnu upijati vlagu odozgo i odozdo...Ne pratim prognozu; naprosto izađem iz kuće i kad shvatim da pada kiša, već u dućanu znaju da dolazim po novi kišobran. Kako mi, dovraga, nikad ne padne na pamet da pogledam u nebo kad izađem?! I zašto nikad nema vod u brisačima?!

Dalje, kad izložim neku svoju ideju, pa me počnu ispitivati, sumnjati, kritizirati, govoriti da to nije moguće, bla bla, pregrizem jezik sto puta, kresnem se po glavi i sama sebi kunem da nekima nikad neću reći ni što planiram, niti što radim, niti što želim, nit što mi je na umu. Znate zašto?
Zato što je jedino ono što sam sama odlučila i napravila ispalo ispravno. Zato. Ne želim nikoga slušati. Promijenim temu i odem. Gotovo. Ionako ću napraviti po svom.

Još nešto što je ružna, nepristojna, loša karakteristika mnogih ljudi- ne znaju slušati. Gledaju u vas i smišljaju što će reći. Ne pokušavaju čuti i shvatiti što im govorite. Samo započnete razgovor, oni upadaju u pola riječi, nikad ne dovršite rečenicu jer vas nadglasaju sa svojim "A ja.." pa ja, pa ja, pa ja...Uvela bih obavezan školski predmet: "kako naučiti slušati, razumjeti i razgovarati."
Mnogi kao da su diplomirali "kako nametnuti sebe i ne mariti za druge" ili "ja sam najvažniji od svih". U tom egu veličine Texasa ne može se ništa. Samo se okrenuti i otići.

I danas sam pregrizla jezik, naravno. Bolje da sam šutjela. Svaki put.
-"Uh, što me boli danas..." -"A tek mene! I noge i glava i bio sam kod doktora i rekao mi je da odem izvaditi krv i još neke pretrage, ne znam hoću li trebati fizikalnu terapiju, trkelj, bla, truć..."
Jeste li to doživjeli?

Znate ono kad pričate urnebesni događaj koji vas je doveo do suza od smijeha osobi koja nema ni mrvičak smisla za humor? Pa vam priča padne u vodu i raspoloženje se utopi u toj vodi? Grozno nešto. I još na kraju kaže "bez veze, meni to uopće nije smiješno". Neće više čuti vic od mene.

Što me podsjetilo na ono: "Budi svoj, drži se svog mišljenja!"
I onda: "Pa ne baš tako.."

Ako imaš mišljenje o mom životu, digni ruku!
A sad njome prekrij svoja usta!