"Ja ne mogu zamisliti da sam/a pijem kavu!"
Ako nemaju nekog pored sebe, radije je ni ne popiju. Danima. Veliku većinu tih osoba čine žene i to one koje ne dišu, imaju negdje skrivene škrge, iz njih izlaze riječi brzinom od 2 maha, probijajući bubnjiće. Kad vas jedna takva dohvati i ajd, iz pristojnosti, pristanete popiti kavu zajedno, vraćate se doma iscrpljeni, iscijeđeni, bez trunke krvi u glavi, plavi oko vrata, i čim se dohvatite svog kreveta bacate se na njega, točnije- padate na njega polumrtvi, zaklinjete se svime što vam padne na pamet da si to nikad, nikad, NIKAD više nećete dopustiti. Nikad. Dođe vam da jecate, ridate, tulite i vrištite, ali, nemate snage. Te su žene povampirene, maskirane pritajene verbalne psihopatkinje koje talno vrebaju nove i nove žrtve ne bi li im nagazile na nogu i prisilile ih na "druženje" uz kavu.
Obično počnu legendarnom rečenicom: "Nije da tračam, božesačuvaj, ne bih JA nikad.." i onda krene dugačak konvoj tračeva gdje uglavnom ne znate o kome se radi, zašto, kako ona to zna, prepriča sve od riječi do riječi kao da je bila "tamo", uz puno "a on njoj kaže.." i "onda je ona njemu rekla" i "sjedio je baš tu gdje ti sad sjediš, a ona tu, ne, na onoj stolici", "ma znaš ga, onaj sa zelenim autom, uvijek je parkiran kraj kuće mame od onog čija sestra se udala za onog majstora što je prevario onog susjeda, ma znaš, onog čiji su rođaci kupili onu žutu kuću...." (ne popuštaju i objašnjavaju dokle god ne kažete- aha, sad znam!) pa slijedi potpun pregled svih znanih i neznanih sa svim detaljima o kupovinama, rođacima, prijateljima i neprijateljima, gdje j tko s kim viđen, tko je kome muž, žena, ljubavnik, ljubavnica, djeca, gdje se tko sastaje s kim i zašto i, usput, šta su pričali, kako je tko glup i šta treba napravit i kako ne razumiju zašto ta-i-ta ide u dućan pet puta na dan, i šta je kupila, i kako nemaju novaca, i tko šta pije, tko ima svinje, kokoši, tko ima veći grašak i kukuruz...
Toliko riječi uz jednu takvu društvenu kavu ja ne izgovorim u cijeloj godini. Časna riječ.
Kad se jednom iščupate iz kandži napasne i nadasve naporne vještice, ako je slučajno izdaleka ugledate u gradu, isti tren se aktivira unutrašnji GPS i idete doma preko Havaja, Islanda, Estonije, Mađarske i slavite ostatak dana što ste uspješno eskivirali novu tešku dramu.
Ako imate doma nekoga, pa kažete da ste bili kod te-i-te na kavi, pa dobijete pitanje "šta je rekla?" jedini mogući odgovor je: NIŠTA. Kako ništa? Tako, ništa. Baš ništa.
Osim ako i sami niste takva osoba koja ne voli piti kavu sama. Onda ste presretni, puni dojmova, želite sve nekome prepričati...Molim, budite pažljivi, ima ljudi, vjerovali ili ne - koje takva priča NE zanima!
Volim piti kavu sama. Ne treba mi nitko. Pogotovo za prvu jutarnju, hoću samo tišinu, da polako i na miru dođem k sebi od napornog spavanja. Želim se na miru razbuditi, razmisliti, opustiti i pripremiti za dan. Tišina, samo to.
Ima dana kad to ne uspijevam i taj dan se može slobodno odmah otkazati, proglasiti propalim.
Kad mi ujutro netko upadne, ili zazvoni mobitel, mora osjetiti da ga u tom trenu mrzim iz dna duše.
Bila sam podstanarka kod jednog čovjeka koji je ujutro vikao i lupao da je kava gotova, ajde diži se, Jadro, dosta si spavala, ohladit će se kava, ajde gdje si.....molila sam ga da šuti. Vikala sam da ušuti.
Jadro, daj duvan, bogati, znaš da nemam, nemam ni para, ajd oćeš mi kupit kutiju, usput donesi i koje pivo, a nema doma ni kruha, ja sam sinoć pojeo sve što je ostalo, trebo bi ić radit kod onoga, a i zadnji put mi nije platija, da im ovo i ono, svi bi da im se radi mukte, đava ih odnija, imam iljade eura okolo a ne mogu doći do njih, nitko nema para, daj, bogati, još jedan duvan, sinoć su bili tu Ivo, Ante, Šime, bla, bla, onaj je donija meso, pravili smo gradele, bogati šta šutiš toliko, ma kako ne možeš doći do riječi, e, doći će mi danas bivša, šta ima ona bit ljubomorna na tebe, koza jedna, nisam te nikad ni prstom taka, e, a gle susjeda kako viri šta mi se veš suši vani, sve mi smokve pobro, tu svi dođu i samo uzimaju šta im treba, nikad ne vrate, ma kud ćeš??
Mislim da razumijete. Otkad sam odselila, nismo se nikad čuli. Ne bih mogla više. Usput, čekao je budan kad bih navečer dolazila s posla, bila to ponoć, sat ranije ili kasnije...i samo nastavio govorit, govorit, govorit...Mislim da je ovo bilo puno gore i od poziva usamljenih ocvalih baba na društvenu kavicu. Da je bar jednom ušutio na 5 minuta, ma samo na minutu...Otkud nekima toliko riječi, zašto imaju potrebu govoriti i govoriti...
Unajmila sam stan u kojem nije bilo žive duše, izbacila tv iz stana, nisam imala ni laptop ni smartphone ni radio...samo su se čule ptičice, vjetar, ma kao da sam se ponovo rodila!
Najljepše razdoblje mog života!
Ha, a sada imam tu veliku njemačku dogu, moj dragi Dragec, sunce moje, reducirao je broj posjetitelja na minimum :) On je dušica, velika beba, umiljata, ali, mislim da ni papa toliko puta nije čuo "Isuseeee" koliko puta to izgovore ovdje kad ugledaju Drageca :)
Ako ste voljni umjereno pričati, razgovarati, slušati i ne tračati, rado ću s vama popiti kavu.
Dragec ionako legne na trosjed i spava :)
Nema komentara:
Objavi komentar