----------------------------
Prolaze tako sati, nas troje pokušavamo održati raspoloženje na sve mile i nemile načine, prolaze SATI, mi čekamo....
Kad, odjednom, pojavi se neki majstor i izrecitira: - Pogledali smo vaš auto, treba mu napraviti ......(milijardu stvari) ..ali ne može ući u garažu prije 15.1. Iduće godine.Pa vi vidite.
Ha, ja sam planirala do navečer biti u Splitu!
I sjetim se putovati 30.12.!
Kad nitko nigdje više ništa ne radi, svi misle na doček Nove godine....
Sjednem, zapalim, razmišljam o sudbini, ovoj tragikomediji, dal da šaljem auto u Viroviticu- previše mi je za platit, dal da se smijem ili plačem...
Odjednom, pojavi se moj spasitelj, procjenjitelj vrijednosti auta dotične auto- kuće, pita me hoću li prodati auto! Naravno da hoću, šta drugo!
Pogleda auto, kaže 1000€- ljudi moji, da je rekao 100 eura, ja bi rekla- može, vozi!
Moj junak, moj spasilac, moja zadnja slamčica...
Trk do bilježnika, potpiši, plati, trk natrag, evo vam sve, i jastučić! Bio je toliko ljubazan da je nazvao taxi da me odveze na Glavni kolodvor!!
Zaključak ovog dijela- auto kupljen za 2000 eura, u njega ulupano uzalud još 2000 eura, sretno prodan za 1000 eura.
Ako netko ne zna kako izgubiti novce, nek mi se slobodno obrati, ja svaku kunu znam pretvoriti u lipu! :)
Pet popodne, dolazi taxi, Mercedes naravno. Vozač, kad je vidio šta treba utrpati u gepek, samo je rekao: UH. Uspjela sam utrpati procjenitelju bocu vina, a onda je nastao pretovar, bogami kao iz brodskog kontejnera u vagon!
No, dobro, uspjeli smo, odvezao nas je na Glavni kolodvor, uzeo 100 kuna. Sav taj drlog smo izbacili ispred ulaza, taj dan više nijedan vlak nije vozio za Split, pa sam uzela onaj ormarić za 15 kuna za 24 sata. Ne zaboravimo mačka. Na tri- četiri puta smo većinu stvari utrpale u ormarić, svima je jezik bio ne do poda, nego do podruma. Nazvala sam frendicu da dođe po nas da prespavamo kod nje.
Zagreb, pred novu godinu, zvuči gore nego usred rata. To nisu obične petarde, to grmi, tutnji, topovi, urnebes. Mačak izbezumljen, kćer pri slomu živaca, svi prolaze, svi se guraju, svi viču, onaj prostor odzvanja od pucanja, glasova, hodanja, onu borčinu od 20 metara nasadili nasred ulaza, pjevaju kineski djeda Mrazovi, sviraju ukrasi, lampice, kič, nered, svoje misli ne možeš čuti.
Frendica dolazi, na pidžamu navukla kaput. Tramvaj, autobus, Novi Zagreb, Štefek mijauče, viče, opća ludnica. Napokon u stanu, 17. kat, debeli mrak. Kava, tuš, tablete za spavanje, krevet.
OK, nemam više auto, ali ovo još nije kraj!!
Rano ujutro se dižemo, uzimamo od nje još jedan kofer veličine dvokrilnog ormara i jedan malo manji (jer, naravno, kad nekud ideš sa svojim vozilom, nema potrebe pakirati stvari u torbe- gurneš gdje šta stane), jurimo na kolodvor, pobjegne nam bus, naravno, čekamo drugi koji umjesto za 5 minuta dolazi za 25 minuta, na kolodvoru pretovarujemo šta možemo u veće kofere da možemo odvući do vlaka. Dobro da sam uspjela večer prije kupiti karte- onog trena kad je zadnji komad utrpan u vlak, vlak je krenuo! Stigli smo doslovno u zadnjoj sekundi!
Sjednemo u nagibni vlak, stavimo mačka u košari ispod sjedala, odahnemo- napokon idemo prema prvobitnom cilju!
Kad, kaže moje potomče: - Mama...jel osjetiš...mislim da se Štef usro!
Da usro! Zasrao i košaru i jastuk pod sobom i ugazio u sve to skupa, sa sve četiri noge i repom!
Ja, kao građanka s nešto savjesti, uzmem tu spodobu u košari i brzo u wc, zatvorim vrata, pustim mačića u lavabo, voda, peri, smrdi nemjerljivom snagom- ne možeš smrad mjeriti ni decibelima, ni hercima, metrima, kilama, njutnima ni celzijevcima, nešto što se može samo nazvati- grozno!
Mačak, naravno, ne voli vodu, otima se kao Houdini iz lanaca. Lupanje po vratima, ne kucanje, nego lupanje- tzv. domaćica vlaka drekne - Šta se to tako jako čuje? (u smislu čuju ti se noge, čuju se čarape, čuje se smrad- volim ovu zemlju!) Rekoh- mačak se usro, šta ću...
- Jel vi znate da se životinje ne smiju voziti u vlaku??? - Ne znam. (stvarno nisam znala, eto)
- Nosite ga tamo među prtljagu, ako naiđe kakva kontrola kazna je ta i ta, bla bla....
Dobro, dobro. Jadnom Štefu sam stavila sloj papira da ne bude samo na šibama, stavila ga među ostalu prtljagu, sjela pored kćeri i onda je nastao urnebes od smijeha. Mislim da smo se smijale i cerekale cijelim putem.
Srećom, uspjela sam dobiti susjeda da dođe autom po nas u Split, jer kad samo pomislim da sam slučajno još morala sve to skupa s mačkom vući i utrpati u Prometov autobus ovo bi izašlo i u Slobodnoj Dalmaciji i išlo dalje širom svijeta pod rubrikom "Da ne povjerujete".
A ja bih pisala i III dio kako ostadoh bez auta.
Nema komentara:
Objavi komentar