Naravno da jeste.
Trenutak kad shvatite da morate ići na neki šalter je instant okidač za najcrnje raspoloženje, priželjkivanje smrti, povremeno misli na masovna ubojstva, psovanja države, šalteruša, sistema.
Rekli su nam kad su uvodili kompjutere u sve službe, kako će odsada biti sve jednostavnije, kako će se sve moći obaviti s jednog mjesta, smanjiti potrošnja papira...
Toliko su pojednostavili stvari da za jedan od mnogobrojnih neophodnih dokumenata morate uzeti manji godišnji odmor, a nakon obavljenog morate na bolovanje.
Svi to znamo, jel.
Osobno, imam toliko primjera s raznoraznim službama, da mi je žao što nisam svaki put zapisivala sve od početka do kraja. U mnogo gradova - svaki ima svoja pravila i zakone koji, navodno, vrijede u cijeloj državi. Ha ha.
To nije za ljude tankih živaca i kratkog fitilja. Još mi je i čudno što nema više prekršajnih djela, napada, davljenja i gorih stvari, kako stvari stoje.
Samo za nas koji imamo konjske živce i gledamo probleme sa smiješne strane,moguće je preživjeti bez bolovanja. Za nas kažu da nismo normalni.
Jedan mali primjer:
Budući da svatko od nas nema svog vlastitog vrhunskog pravnika, doušnika, detektiva, nemoguće je saznati kad se šta promijenilo, kad je isteklo dopunsko osiguranje i slično.
Samo jednog dana kaže vam medicinska sestra nakon pregleda kod doktora: Morate platiti, isteklo vam je osiguranje (da dodam, ove godine sam se sjetila da je to negdje u svibnju, našla na službenim stranicama HZZO-a da iskaznica vrijedi, ali nema datuma, pa ću opet doći do podatka kad mi istekne). Nitko neće unaprijed reći.
Tako, prije nekoliko godina, doznam da moram vaditi novo dopunsko, kod doktora, a nekako istovremeno kaže zubarka kćeri da nema ni osnovno osiguranje. HA!!
Prvi korak - HZZO. Kaže gospođa na šalteru kćeri- Trebam svjedodžbu o završenoj srednjoj školi.
Mislim, srednju je završila prije dvije godine, kog vraga ovoj sad to treba, ali ova neće reći ništa drugo osim- donesite svjedodžbu. Kad smo već tamo, pitam šta mi treba za dopunsko, ova trzne glavom na šalter preko puta, jedno dva metra dalje-to je njen odgovor.
Odem na šalter preko puta gdje čeka jedno 6 ljudi, da riješim stvar da ne moram trošiti dodatne dane, dođem na red za tili čas, jedno sat vremena, pitam- Molim vas, možete li mi reći što mi treba za dopunsko..Ona upadne i kaže- sve vam piše na vratima. :)
Na vratima piše tri stavke, jedna iz porezne uprave, dva papira koja se podižu na porti, jedan sa biroa.
Prepišem sve, da ne bi nešto zaboravila,taj dan se više ništa nije moglo obaviti, odemo doma.
Drugi dan krenemo ranije, ponesemo svjedodžbu, put pod noge.
Na birou kažu da nemaju ništa sa HZZO, to je ukinuto prije par godina, ja nekako izmolim da mi isprinta po jedan papir za svaku, lupi žig, gotovo.
Sad,i sve ostalo treba izvaditi i za moje već punoljetno potomče. Uzmem joj osobnu, tražit ću u poreznoj upravi da mi daju potvrdu o 0,00 dohotka za obje, odlazim sama.
U Zadru je porezna uprava kilometrima daleko od HZZO-a, hodam do besvijesti, dočepam se šaltera kao da sam Sunce samo ugledala, kaže teta na šalteru da ne može s njenom osobnom, da kćer mora doći sama. Nikad neću saznati iz kog razloga, u drugim gradovima možeš to isto dići bez problema.
Da, ljetno prijepodne, Sunce se visoko popelo, jedno milijun stupnjeva. Sjednem u kafić, nazovem kćer i čekam. Dođe, uzme osobnu, ode po potvrdu, nit je šta morala potpisati, niti postoji ikakav prihvatljiv razlog zašto je i ona morala prelaziti sve te kilometre...misterija ostaje zauvijek. Snage za povratak na Poluotok više nemamo, uspijemo se dovući doma. Nastavit ćemo sutra.
Normalno da nitko nije rekao da treba usput kupiti i biljege za poreznike, to je samo još pola kilometra, sitnica.
Novi dan, nove pobjede! Evo nas za pola sata hoda u HZZO-u, dajemo teti šalteruši svjedodžbu, a ona kaže: -Ne može to, prošlo je dvije godine! Zašto nije prijavljena u roku od 30 dana od završetka škole? Donesite radnu knjižicu! Ha. Usput, trebalo je donijeti fotokopiju ovog pa onog, srećom je trafika sa svim tim bila blizu, sa čovjekom koji je bio vlasnik te radnjice treći put smo bile na ti, smijao se skupa s nama, kladim se da nas je zauvijek zapamtio kad je rekao da smo nas dvije jedine koje dolaze smijući se; svi drugi psuju, gunđaju, kukaju, rekao je da će prvom prilikom tamo otvoriti trgovinu oružjem i da će posao ići kao lud :) Odmah da vam kažem da smo se još puno puta vidjeli, dogovorili kavu, itd.
Normalno, radnu knjižicu nitko ne nosi sa sobom. Taj dio je propao za taj dan. No, kad sam već tamo, prijeđem na drugi šalter i sva ponosna istresem drugoj teti sve papire koji su bili navedeni na vratima.
A ona kaže:- A gdje vam je rodni list za samce?? - Molim? TO postoji? Gdje, kako, zašto..? - U Županiji preko puta mosta pa vamo tamo, bla bla.
Ajd, odemo do tamo. Brko na vratima kaže- radno vrijeme im je gotovo. Rade do pola 12.
Super. No, bio je dobra duša pa nam dao neke papire koje treba ispuniti prije toga, da ne moramo drugi dan. Hvala mu. Ajmo doma.
Eto i novog dana, idemo u Županiju po taj idiotski papir, brko nas uputi niz stepenice pa lijevo, vrata ta-i-ta. Kuc kuc, ulazimo. Prostorija od brat bratu sto kvadrata, fino klimatizirana, u njoj sjede žensko i muško biće. Skoro pa ljudi. Kažem šta trebamo, to radi žensko biće. Dam joj ispunjene papire koje nam je dao brko...A ona cikne- Pa vi niste rođene u Zadru! Ja moram zvati Viroviticu, dođite u ponedjeljak. Mislim, pored nje je telefon, kompjuter, printer, sva moguća tehnika i mehanizacija, a ona ne može sad nazvati? Nema vremena? Gužva? Jesam li spomenula da nikog nigdje nije bilo?
Dakle, za taj tjedan smo gotove, ne možemo ništa do ponedjeljka.
Ponedjeljak ujutro, dolazimo tamo u "radno" vrijeme, pokupimo rodne listove za samce, natrag u HZZO. Teta na šalteru: -Pa nema u knjižici ništa upisano! Na osnovu čega da joj dam zdravstveno osiguranje???? Idite gore kod pravnika! Drugi kat, pravnica kaže: Ima tri rješenja: ili da se zaposli (wroaahahahaha!) ili da se uda pa osigura preko muža (grmbrwruahahahaha; imala je 19 godina) ili da ju netko bar fiktivno prijavi na tjedan dana, da joj u knjižici bar nešto piše. Nakon puno muka iščupale smo fiktivnu prijavu na dva dana, što je trajalo - da bi otišlo i došlo - oko tjedan dana.
Nakon X-tog dana, s pol tone fotokopija koječega, tete šalteruše su nam dale osiguranja. Uz još samo jednu sitnicu, pričekajte da upišemo novu adresu. Kako ljubazno od njih, to su odmah napravile!
Zapravo, nisu nam dale ništa, samo su rekle- evo, sad vam vrijede iskaznice.
Otišle smo se još pozdraviti s prijateljem iz trafike, izljubili se, izgrlili, i na kraju samo rekli:
- Vidimo se nagodinu!
Sitnica, ti mali dokumentići!
Nema komentara:
Objavi komentar