crna ovca

Ja.

Dok su curice oblačile lutkice, ja sam s dečkima naganjala loptu. Od prvog razreda sam sklopila s njima sporazum - Ako se nećete sa mnom družiti normalno, onda tutanj; imate dosta cura za štipkanje, čupanje za kečke i ostale takve gluposti.
Pristali su. I družili smo se, razgovarali, bili prijatelji.
I dan-danas sam u boljim odnosima s muškom populacijom nego s takozvanim ljepšim spolom.
Dok su se birale suknjice, haljinice, cipelice, na meni su bile Wranglerice i bilo koja majica.
Ljeti espadrile, zimi visoke cipele.
Pentranje po drveću, lunjanje po šumama, treniranje bešumnog hoda kako je učio Winnetou, bicikl,
košarka, nogomet, rukomet - sve je to u meni. Ludlum, Shakespeare, Dostojevski...čitala sam po 60-tak knjiga godišnje.

U srednjoj sam markirala do mile volje, kad god se pojavio novi razrednik umirale su mi babe, djedovi, bogami pokopala sam ih jedno 7-8 puta.
Malo sapuna u oko i eto ispričnice za tjedan dana zbog upale oka. Piece of cake.
"Pišite neopravdano" je bilo kad mi ništa drugo nije palo na pamet.
Morala sam kod raznih doktora i subotom kad je trebalo bit u školi, kod ortopeda bar jednom tjedno.
Tahikardije su zahtijevale puno pretraga. Grijala sam toplomjer na radijatoru u čekaonici.

Zadnja dva razreda srednje, u Zagrebu, haj lajf. Unaprijed sam lijepo upozorila mamu da ako je slučajno nazove razrednica da nešto o meni kaže, da joj odgovori: -
- Da, znam, rekla mi je, istina je.

I u srednjoj i na faksu, živjelo se.
Lumpalo se, visilo u Lapu, išlo na svaki koncert gdje god da se održavao, nemam pojma gdje i kod kog sam sve bila na tulumima, bilo je važno da se tulumari. Volim jazz. Volim klasiku. Volim snooker. Znala sam desetljećima sve nogometaše, trenere, suce, tko je kuda prešao. Jedino mi je domaća liga bila dosadna. I danas je.

Za to vrijeme su djevojke plakale zbog slomljenih srdašaca, pisale blentave stihove "ti si mi sve, ne mogu bez tebe", šminkale se i oblačile satima samo da bi ga vidjele na pet minuta, odnosno da budu viđene. Hrana za tjedan dana. Pih.
Ja sam kupovala ploče i knjige. I išla s dečkima na bambus, pivo i amaro, utakmicu, pratilo se Svjetsko prvenstvo u nogometu...cure su stvarno bile dosadne! Sve te drame, cendranje, cviljenje, ma daj, razbudi se!
Sa one četiri razumne sam i sad u kontaktu!

Svi su brbljavi, ja sam šutljiva. Teorija o ženskoj brbljavosti kod mene pada u vodu.
Nedavno sam rješavala neki test gdje je ispalo da mi je mozak 85% muški i 15% ženski.
I slažem se s tim, i meni ne smeta. Znam spojiti kablove, s alatom sam si - ovak!, znam nabiti prase na ražanj, lopatati, raditi na miješalici za beton, čistiti sifone, cijepati, ložiti, piliti drva. Ne da sam vidjela kako se to radi, nego sam to i radila.


Jedina sam u široj obitelji koja se rastala. Odselila od svih 600 km daleko. Samo ja znam reći NE.
Kupujem nove cipele kad stare dobiju alanfordovsku rupu. Mrzim kupovat.
Imam jednu torbicu u kojoj je novčanik, cigarete, dva upaljača, olovka i mobitel. I švicarski nož. Ne kopam po njoj i ne potrošim pola dana da iskopam nešto. Nema 30 kila. Vidjela sam svojim očima kako se ženska iskrivljeno grbavi i muči tegleći torbu veličine brodskog kontejnera, a u njoj nosi pola kuće: osim novčanika i mobitela, tu se nalaze patike, balerinke (kad zabole noge od štikli), kišobran, dva para najlonki, majica i gaće za presvlačenje, bomboni, papiri od žvaka, prastari računi, paket uložaka,sjenila svih boja, puderi, maskare, kreme za ruke, za lice, škare, pincete, kopče za kosu, rezervni grudnjak, vesta ako zahladi, četka za kosu, četkica i pasta za zube....bogami, stvarno je istina da je moraš dvaput zvati - prvi put da čuje da negdje zvoni, i drugi put da se javi kad iskopa mobitel.

Pokušavali su me nagovoriti da idemo "malo obilaziti" dućane, tipa Supernova, City centar, ali, uzalud. Hodat po dućanima, a ništa ti ne treba?! Kilometri za razgledavanje nečega što nikad nećeš kupiti? Koja je to zabava?! Ja napišem na papir- kruh, mrkva, kava...i odem to kupiti kad moram.
Jedne sunčane naočale sam kupila i nosila dok se nisu stvarno raspale. Onda sam nekoliko godina hodala bez njih, pa sam odlučila kupiti nove. To je dva komada naočala u dvadeset godina.

Ne šminkam se, nemam nijednu suknju, koliko god to nevjerojatno zvučalo; već su me pitali imam li ja noge. Mrzim frizere, kosa mi je duga i kad oslijepim, stanem pred ogledalo i cvaknem šiške.
Uvijek netko kaže da su grbave. Pa jesu. Pa šta onda.

Prosječna klompa broj 37 je romantičnija od mene na entu. Mrzim kad dobijem teglu sa cvijećem. Kaktus može proć. Isti dezodorans i šampon koristim dvadeset godina. I više.Meni je dobar.
Ne lakiram nokte. Imam isti lančić s privjeskom oko vrata jedno 18 godina. Jedan prsten koji mi je kupila mama prije pet godina. Volim životinje više nego ljude. Ne gledam tv. Apsolutno.

Znate što ću vam reći za zaključak?

Ja sam cura i pol!!