Ima neka tajna urota biljaka protiv mene. Naročito raznog cvijeća koje dođe do mene posađeno u teglama. Ne znam šta sam im skrivila, oko svake se trudim, puštam im Mozarta, mazim ih, razgovaram s njima, sve im radim kao da su moji rođeni.
Ali.
Bezbroj tih utegljenih biljaka je počinilo samoubojstvo kod mene. Baš samoubojstvo, nijednu nisam ubila. Ne donosite mi ih. Nikad.
Dobila sam tako žutu papučicu. Za dva dana se izula i legla zauvijek.
Drvo života odbacilo je svaki svoj listić, jedan po jedan, dok nije postao štap u tegli.
Afričke ljubičice su valjda pobjegle u Afriku.
Konvoji cvijeća koji su stigli do moje ljubavi, nisu trajali ni toliko da im zapamtim imena. sjećam se neke ljubičaste penjačice, naglo se objesila.
Ono zeleno što lijepo pada u svakoj kuhinji, kod mene je to bilo padajuće granje bez listova.
Jedna krasna yucca je davala znakove napretka. Odlučila sam je presaditi van u dvorište.
Preko nje je prešla kosilica. Kaže, nije ju vidio...
Smokva, koja raste iz zida na tri metra visine, koja raste sama od sebe, meni je rekla- ne.
A krasnu sadnicu sam posadila, brinula o njoj, ogledala je svaki dan..i ona je pobacala lišće, onda je stajala, stajala, i postala suhi štap koji se jednog dana samo izvrnuo.
Kod mene su trajali samo mali kaktusići, imala sam lijepu zbirku, stvarno lijepu. Jedan je čak i procvao! S njima sam baš bila sretna.
Kad sam se nekud selila, odnijela sam ih mami. Za par tjedana nisam ih mogla prepoznati! Neki su bili veličine košarkaške lopte, neki su dobili mlade, popunili su balkon. Vidjelo se na njima da uživaju, druže se, šale, da su stvarno sretni.
Dotuklo me.
Što je to u meni da tako djelujem na biljke?
Samo jedna je preživjela sa mnom dvadesetak godina čak!
Tamo negdje devedeset i koje, ugledala sam biljku u izlogu cvjećarne. Osvojila me na prvi pogled.
Ušla sam unutra, kao začarana, pitala kakva je ono biljka... Nolina, ili Slonova noga. Prvi put sam je vidjela. Predivne zelene kose koja se kao slap spuštala, visoka i hrabra, divna i čvrsta..Kažem, ljubav na prvi pogled. Ali, cijena...219,00 kn, devedeset i neke..Bol me ošinula takvom snagom, kao nikad.
Nikad prije niti poslije nisam nešto tako žarko željela. Cijelu noć nisam spavala, stalno mi je bila pred očima, smišljala od čega da otkinem tolike novce, stvarno je to bilo puno. Zaključila sam da bez te Noline neću moći preživjeti! I čekala do 7 ujutro da se cvjećarnica otvori, zgrabila novce, pa makar krepala od gladi, otrčala po nju, bojala sam se da je netko nije odnio!
Nije! Cvjećar me uputio u osnove održavanja, umotao malo teglu u bijeli papir, doviđenja.
Taj osjećaj nikad neću zaboraviti. Bio je to najsretniji dan u mom životu. U zagrljaju sam je pažljivo odnijela doma, srce mi je bilo prepuno, smjestila sam je i sjela da je gledam. Ona je bila moja, ja sam bila njena. Kud sam selila ja, selila se i ona sa mnom. Čisti odnos obožavanja.
Prije par godina, kad sam opet nekud odlazila, nisam je mogla ponijeti sa sobom. Ostala je kod mojih.
Ne znam šta se dešavalo, taj dio priče sam izbrisala iz sjećanja, uglavnom, dugo mi se nitko nije usudio reći da je poginula. Nekako.
-"Čuj, moram ti nešto reći..." Odmah znaš da nije dobro. To je bilo to.
Nakon toga, jednom zgodom sam kupila lijepi umjetni cvijet, evo, već godinama cvate. Jedino takva biljka dolazi u obzir.
Kad mi se približavao predzadnji rođendan, unaprijed sam rekla nezakonitom:
"Samo mi nemoj kupiti cvijet u tegli!"
Eno ga kod njega, u boravku. Još je živ. Zaboravila sam mu ime.
Za svoj rođendan donio mi je mali kaktus.
Gledam ga, kad god pružim ruku, nabodem se na njega.
Mislim da ću ga odnijeti u boravak.
Usput, kako bi bilo da taj svoj skriveni talent preusmjerim s biljaka na ljude....?
Nema komentara:
Objavi komentar