dan od dva dana

Bilo je sunčano, pas me izcmiljio iz kreveta (to je ono kad sjedne na rub i tiho šalje zov: cmii, cmii, cmiiii). Zna se da će mama dati doručak, jel, pa mama nahrani malog Drageca.
Napravim kavu, sjednem i zapalim, tek evo prvog poziva, broj nepoznat.
Halo? Vi ste Jadranka? Da. Ja sam Neno. Baš mi je drago.
Čovjek pravnik mi odgovara na mail jučer poslan u ministarstvo. Bogami, dug je bio taj mail, imao je i slike, pa nije bilo smisla da mi piše mail, jer je prekomplicirano (složili smo se).
Uglavnom, moje pitanje je bilo, prevedeno, - Tko je tu lud? (ili ono - Tko tu koga *?!)

Priča koja stoji iza ovoga, ukratko da vam ispričam je slijedeća:
Krajem srpnja stiže meni Rješenje o ovrsi (šok, naravno, jer ni lipu ne dugujem nikome).
Jedna telekomunikacijska kuća kaže da sam dužna 197 kuna za 12/ 2011. i 1/ 2012.

Odvjetničko društvo to-i-to i javna bilježniCA ta-i-ta kažu da imam rok ODMAH i SAD platiti 425 kuna i ako ne platim to će prijeći na 930 kn plus dodatni troškovi.
Ja šokirana, vidim samo iznose i prijetnje, izumim novce i platim 425 kn.
UPOZORENJE: Tražite da vam se temeljito objasni ono o zastari, jer godina dana nije godina dana, kao što vidite, 2011. godina je bila prije 4 godine.
Nazovem gđu odvjetnicu, pošaljem joj uplatnicu, tražim da mi da napismeno da je to riješeno, no ona kaže: Nije! Platili ste samo dio troškova, još vam ostaje dug od 328 kn.

WTF???

Najbolji dio ove priče je - da ja uopće nisam bila njihov korisnik jer sam u 11/ 2011. prešla u drugu TELEkomunikacijsku kuću (mislim reći, ja sam bila očito tele i ovca, ne radi se o Gregoru)
Zovem ovu drugu kuću, nemaju pojma šta ja hoću. Pišem prvoj, nek pogledaju opet, neka greška,
oni odgovaraju da su temeljito sve provjerili i da sam dužna, kažu da zovem odvjetnicu da mi kaže koji su to računi, pišem njoj, ona je, kaže, dobila samo iznos i nema te podatke, pa neka za to pitam opet ove prve; pišem njima opet, tražim karticu uplata, nemaju, ne daju; zovu me iz one druge kuće da će mi nešto pismeno poslat (nije nikad stiglo), pišem opet ovima prvima jer mi nije jasno zašto je ovrha pisana na adresu s koje sam im javila da odlazim i dala im novu na koju su dalje stizali računi bar godinu dana (a ni na jednoj od njih nisam bila prijavljena - podstanarka) pa nijednu nisu mogli dobiti od policije i zašto mi nisu u tih godinu dana naveli kakav dug sa stare adrese; e sad oni meni prijete uz to što ne daju ispis poziva ni karticu, da je sve to poslano na utuženje.

Onda sam poslala gore navedeni mail da me upute što da radim, i - nisam trebala platiti onih prvih 425 kn nego odmah zvati onu javnu bilježnicu, a ovako ispada da potvrđujem da sam dužna.
UPOZORENJE broj 2: Nemojte plaćati od prve, nego tražite prvo dokaze, napišite prigovor. Vjerujte mi.
Budući da sam priznala dug, kako se to tumači zakonski, bolje da brzo uplatim ostatak jer će me opet tužiti i onda će trošak narasti do nebesa, možda malo dalje.
Internet bankarstvo, na računu 7 kuna i 108 eura, pretvorim ih u kune, zovem odvjetnicu da je pitam za poziv na broj, platim.
Znači platila sam 753 kune za nepostojeće račune, na adresi na kojoj nisam bila, nikad ih dobila, ni njih niti opomenu. Ne znam otkud su izvukli tj izmislili dug od 197 kn. Niti ću ikad saznati. Plaćeno, riješeno. Jer za privatnu tužbu i odvjetnika nemam novaca.

Pa kad već radim takve stvari, ajd da nazovem Elektru jer je stigla opomena u iznosu 1968,29, što je nemoguće jer plaćam od prvog do prvog. Na opomeni su napisani brojevi telefona "za sve nejasnoće obratite se", njih 8. Zovem centralu, on mi da dva druga broja (ti su vam za opomene).
Brojala sam: čovjek mi se javio na 28. poziv.
Šesnaesti poziv je bio upućen opet centrali, pitala sam -jel ima tamo netko tko radi, dajte mi njegov/njen broj. Kaže: Rade oni, rade! (ja ne znam šta rade), dodao mi još jedan broj na koji mogu nazvati. Ah, da, prvi put mi je rekao da su svi na pauzi i da zovem poslije 11.

Broj 28 mi kaže najprije: Dvi iljade kuna!! (uzvik iznenađenja, ha!) Onda natezanje, evo stanja brojila, pa ne znam, nešto se mijenjalo od 9. mjeseca, pa procjene, pa ovo i ono, i izračuna dug od 891,31. Definitivno, vjerujte meni, kaže. I tu se mi dogovorimo da mogu dalje nastaviti plaćati po potrošnji, pa ga pitam koja je cijena VT i NT, pošto se nešto mijenjalo i počne on meni ovo bez pdv-a, ono bez pdv-a... Rekoh, dajte mi cijenu sa pdv-om i paušalom, kad sam zadnji put zvala rekli su mi VT 1,11 kn, NT 0,57, paušal 21,75 kn.
- Ne može to, ne valja, nije tako, lagali su vam! -Pa dobro, recite mi onda vi! - A ne znam, tu vam ide viša tarifa, niža tarifa, naknada za ovo i ono, paušal, uglavnom ono po brojilu plus još četiri stavke. -Pa dobro, koliko je to?
Odgovor nisam dobila. Jer NE ZNA!! Ajde adio, adio.
Još nazovem onaj potrošački broj stisnite tipku 1,2,3,5,6, bla, da bi doznali cijenu; stisnem, a stroj stade recitirati Hasanaginicu, bogami. Cijene bez pdv-a za jednotarifno, dvotarifno bijelo, narančasto, crno...Prekinula sam. Nazvat ću onog u drugom gradu sutra, taj bar zna razgovarati.

Nisam spomenula da sam Elektru zvala i jučer. To je izgledalo ovako:
Centrala.
ON se javi, uspuhano: DA?
Ja: Dobar dan. Evo ovako da..
ON: (prekine me)- Kako?
Ja: Dobila sam opomenu
ON: (prekine me opet) - Zovite sutra!
Ja: Zašto sutra?
ON: Zato što ove dvije koje to rade danas ne rade.
Ja: Blago njima
ON: (smije se)
Ja: Pa dobro, recite mi, moram li nekom pismeno poslati da plaćam po potrošnji?
ON: Nemam pojma. Zovite sutra. Ja stvarno ne znam. Ja to ne radim. Pa uopće ne znam šta da vam kažem. Zovite sutra. Ne znam ja.
Ja: (smijem se ko luda već) - OK, zvat ću sutra. Zabavljajte se i dalje!
ON: (smije se, hihihi) - OK, bok!
Ja: Ajde bok.

Nakon mog sretnika broj 28, otišla sam do pošte i PETI put poslala mobitel na servis. I još mi ne daju drugi, a u godini dana je radio ukupno 2 mjeseca.

I boljela me vena od silnih uboda od operacije srca, desna u preponi; lijevo koljeno, koje još čeka novu operaciju, ono mjesto gdje kreće išijas i ukočio mi se vrat.

Već u 14 nula nula sam bila doma, skuhala ručak i zamrla u krevetu nešto iza 15 sati.
Oko 17 sati počeo je novi dan; cmii, cmii, cmii....hrani psa, kuhaj kavu....

I evo me tu.
Živa.

I stvarno, više ne mogu ostati ozbiljna kad krenem rješavati ovakve stvari, nema smisla ni ljutiti se, već samo smijati se, smijati, i smijati do suza, toliko je tragično!

bog, batina i domoljublje

Čitam tako, okolo, rasprave, svađe, vrijeđanje, pametovanje, sve oko religije.
Neću pisati o ovom ratu, Parizu, svađama oko religija u svijetu.

Nego, vidim da je u ovoj zemlji sve raširenija potpuno nova religija, kakve nema nigdje na svijetu.
Morat ćete mi pomoći da joj damo ime.

Evo ovako stvari stoje: rodi se čovjek, ljudsko biće, svi u početku isti, odrasta, igra se s vršnjacima, ide u školu, pola života provede u školama da bi, jel, postao obrazovan, pametan i odgojen.
I sad, nikako da shvatim otkud dolaze sveprisutne zapovijedi, u kojem kamenu i gdje su uklesane, tko je prvi počeo, a zatim se počele širiti kao epidemija.

Dakle, ovdje vrijede slijedeće zapovijedi:

1.  Ja sam ovdje bog i batina, dakle moje je sve.
2.  Ukradi sve što možeš.
3.  Uvijek imaj u rezervi amneziju.
4.  Ako te uhvate u nedjelu, ne brini, pravosuđe će te osloboditi.
5.  Bolje da ubiješ nekog umjesto da mu opališ pljusku.
6.  Laži sve dok se sam ne uvjeriš da je to istina.
7.  Ako imaš sve, traži socijalno, dobit ćeš, jer ti treba.
8.  Uvijek je netko drugi kriv.
9.  Ljubi ženu bližnjeg svog dok je on na poslu.
10. Mito je tvoj prijatelj.
11. Poštenje je precijenjeno, strašan grijeh.
12. Kad netko posrne, dokusuri ga.
13. Nemoj dati da prestane II svjetski rat.
14. Možeš imati svoje mišljenje, ali ne smiješ se slagati s njim.
15. Vrijeđaj kad god stigneš.
16. Bolje nož u leđa nego istina oči u oči.
17. Što si veći lopov, to si cjenjeniji i slobodniji.
18. Popljuj sve političare, a onda glasaj za njih.
19. Tvoj susjed je tvoj neprijatelj.
20. Dvoličnost je tvoja najbolja osobina.
21. .........

I tako dalje, i tako dalje. Gazi kog stigneš; što više poreza ne platiš to će ti više oprostiti; ne gledaj svoja posla dok ima tuđih; brini tuđu brigu - za tvoju ima vremena....

A onda kad kažem da sam protiv, onda sam izdajica koja ne voli svoju državu i sigurno mi je netko od predaka došao od nekud pa me nije naučio kako se ovdje živi.

Jebiga, ja sam ateist, antiteist, izrod, antikrist - iš sotono od mene, i šta sad filozofiraš ko da te Aristotel podučavao, vidi se da ne gledaš televiziju, nemaš pojma šta je život....

Nosite si svoju HReligiju tamo gdje ste je izvukli.
Vjerojatno iz onog mjesta koje Sunce u životu nikad ne vidi.

dirty old town

Vjerojatno vas ima sretnika koji ne znate - osobno - što je opstipacija. Blago vama.
Isto vrijedi i za dijareju.
Iliti, po naški, il nemoš srat, il zasereš sve okolo.
Da se razumijemo, jel.

U ovom selu u većini su seronje, da prostite. Neću širiti priču na druga mjesta - znam da ste i sami pomislili na šire prostore. Naravno. Tako je.

Hodam okolo i vidim da se gomila kuća prodaje. Više njih prodaju istu kuću drugim ljudima, zanimljivo, svi imaju neke papire. Podosta muljatora koji si navodno zasluženo uzimaju proviziju.
Uredno se smiju, ne opstitiraju, a to što se prostituiraju na ovaj način magično djeluje na lokalne lokalce koji, nadajući se rundi, čekaju u redu da se uguraju dotičnima u, hm, auspuh.

Ovdje nije nogom kročila nikakva inspekcija da vidi kako snalažljivi ljudi mogu biti. Radi se o
tzv socijalnim slučajevima. Dobili su kuće, razna prava, novce, a onda te kuće iznajmljuju i dolaze iz Slavonije, Bosne, bogtepita otkud, jednom mjesečno, da si podignu socijalu i najamninu.
Onda, npr, bračni par se rastane da bi dobivali po dvije socijale. I dalje žive zajedno, sretno.

Onda, tip razbija ženu, žena naleti na bicikl, godinu dana po sudu, daje 5-6 različitih izjava, pa se na kraju totalno pogubio u lažima, izgubio sud. Digao je novu tužbu da traži novce od roditelja momka koji je nesrećom vozio bicikl, jer jadan, nema da kupi novi bicikl djetetu koji je razbio bacajući ga po cesti i vičući da će ga ubiti. Kaže da ima PTSP kao HRVI i svi znaju da je to kupljeno. K njemu dvaput tjedno dolazi kamion s pumpom za pražnjenje septičke jame.

Ludilo, tako mi svega. Drobio je kaktus u rakiju i prodavao kao lijek od aloa vere; kupci naivci su
doslovno danima grijali školjke psujući mu sve po spisku. Netko ga je spasio od linča.
Čujem da je izjavio da ga policija štiti jer je krao skupa s njima.

Druga ulica, jednom mjesečno stiže pošiljka droge, vidi se kad je prometno po ulici dugoj 100 metara. Jednom su došli zabunom k meni, promašili su adresu.

Malo dalje, čovjek je ogradio dvorište bodljikavom žicom. Pamet? Pamet uhvatila opstipacija.

Čovjek s kapuljačom, starac, noću masturbira pod prozorom 70-godišnje dame.
Nije baš oduševljena.

Moj susjed s lijeve strane, kladim se da mu je stado magaraca prdnulo u uvo, fućka 24 sata na dan. Horor. Malo kaže da je rastavljen, malo da nije, žena je u prizemlju, on na tavanu. A inače, cijeli dan su skupa. Nedavno je susjedu u auto umjesto benzina ulio naftu; eno ga po cijele dane hoda po ulici, fućka i smije se.


Kud su svi seronje, još se prave i ludi. I svatko je ponaosob iznimno pametan i sve zna.

Još malo pa će biti 3 godine kako to gledam i slušam. Pitam se, ima li uvrnutijeg mjesta od ovog?

Netko je ubio najsretnijeg psa u selu vatrenim oružjem. Nikad nikakav odgovor.

Osobno znam 4 (ČETIRI) normalne osobe s kojima se može razgovarati.
Draže mi je ostati u kući i zabavljati se sa psom, nego izaći i sresti bilo koga. Svima samo "dobar dan". Praviti šale na facebooku. Spavati.

Pa se pitam - o, karmo, kud baš ovamo??
Valjda ima neki razlog.
Još ne znam.

biram, biram....pa ne biram....

Uzela sam si malo truda i prevrnula Google da vidim što se to zapravo dešava.
Opet izbori, ovaj put za saborske zastupnike, stranke, premijera.
Budući da nemam živaca to gledati na tv, rekoh- ajd da se malo informiram, ipak ću u nedjelju otići odraditi svoju građansku dužnost pa da vidim što me čeka.

Dakle, izgubila sam se. U ovoj državi svaki punoljetan stanovnik ima svoju stranku, a tako su maštoviti da im se kratice ne mogu zapamtiti. Zato mi je cijeli dan u glavi ona pjesma iz filma "Kosa", pa lagano pjevušim onaj dio "LSD, THC, SDP, HDZ, UIO, NLO....."

Pročitala sam i sve liste i stranke u svim izbornim jedinicama, a ona tzv. dijaspora- nedostaje bar milijun živih Kineza- ukratko im pokušamo objasniti o čemu se tu radi i tutnemo listiće.
Da bismo bili u ravnoteži sa ovima za koje kažu da je javna tajna da dovoze gomile autobusa na glasanje i plaćaju ih neke stranke da bi glasali za njih. Nisam vidjela, samo mi pričaju da se to radi.
Kao i podosta mrtvaca koji, eto, ustanu na jedan dan, da glasaju za svoju bolju budućnost. Pa se vrate. Kao i ovi što imaju dvojno državljanstvo pa trk u jednu pa u drugu zemlju, svaki se glas broji, jelte.
Dvaput.

Ovo JE zemlja apsurda. Da postoji itko tko je u stanju dovesti stvari u red, da svima bude sve jasno i dostupno, da zakoni ne budu više jednaki za sve, a ne za neke jednakiji, bilo bi puno lakše izabrati.

Listam tako, piše neka Odluka; ispod nje piše Odluka o izmjeni Odluke. Njome se poništava prva Odluka. Nakon rasprave i dvadeset i devet čitanja, kada više nitko ne zna o čemu se uopće radi.

Jedan simpatičan, nadasve, primjer, za koji znam da nisam jedina koji ga proživljava: Zbog raznih bolesti koje su se nakupile tijekom godina i sad sve došle na naplatu, u Zavodu za zapošljavanje su me proglasili nezapošljivom i poslali u Centar za socijalnu skrb. Da se razumijemo, radim štošta oduvijek, velikom većinom na crno- jer stalno netko nekog štiti i podmićuje itd- tako da u radnoj knjižici imam nešto manje od 11 (JEDANAEST!) godina radnog staža. Sad će mi 49.Dakle, penziju neću doživjeti, raditi ne mogu, a simpatičan zakon kaže da ne daje socijalnu pomoć dok je osoba na liječenju. HA. Ne samo ja, nego ima nas, koji se moramo zbog raznoraznih razloga liječiti doživotno.
Iliti, uzimamo lijekove koji nam pomažu da preživimo; bez njih ne funkcioniramo.

Nikako to ne mogu posložiti u glavu nekim razumnim putem.

Usput, kaže statistika da ima oko 70000 HRVI. Ne znam baš... tko će dati odgovor?

Ako hoćeš raditi kao čistačica, moraš imati B dozvolu, govoriti 2 strana jezika, SSS nekog smjera, donijeti potvrdu da nisi kažnjavan, domovnicu, rodni list i po mogućnosti preporuku.

A onda pogledaš sastav Vlade, Sabora, i uz časne izuzetke, shvatiš da njima ne treba baš ništa od svega toga, osim da znaju govoriti i po mogućnosti vrijeđati - a dobar dio njih je i osuđen i pod istragom, i opet ispada da dok pametni šute- budale vladaju. I vuku nas za nos.

Tako, pitam se, može li se ova zemlja i dalje ovako sramotiti? Govorim o zadnjih dvadesetak godina.

Na snazi je nova narodna: "Glup, gluplji, političar!"
I još jedna: "Što gluplje ovce, veći ovan na vlasti"

U zdravlje vam, i pazite što radite u nedjelju!

zloćo i namćori

Daj mi temu, izvrnut ću je i napraviti smiješnom. Ne znam se ljutiti, ne znam se svađati. Niti želim.
Slobodna sam. Ne drži me nikakva osveta, nikoga ne mrzim, nikome ne želim zlo, smrti se ne bojim.
Da, to je prava sloboda!

Tako, mogu se posvetiti dopunjavanju svog znanja, recimo.
Sada znam sve o srcu, bradikardijama, tahikardijama, protoku krvi, koliko bolesti može biti, cijeli kardiovaskularni sistem sam usvojila, bravo ja.

Evo: sve je počelo ovdje:
                                           

                                                                            

Ova stolica u čekaonici ispred ambulante već je savršeno oblikovana po mjeri mog gluteusa maximusa koji je više minimus, ali nema veze, odavno smo si ovak, na ti.

Kaže kardiolog, ajmo mi sredit to srce pa da više nema problema. A mene kao da je teško nagovorit, rekoh - ajmo. Pita - Kad? Rekoh - Svejedno. Riješeno. Idi na 3. kat, reci sestri i ona će ti sve objasnit.

OK. Kaže glavna sestra - dođi za tri tjedna u 8 ujutro natašte, obrijanih prepona. Super, mislim si, kroz trnje do zvijezda, a do srca...ajd dobro.

Dođe i taj dan, ajmo. Operaciona sala, svemirski blok III, ima svačega čemu ni približno ne znam ime. Rendgen tipa okruglog letećeg tanjura koji se vrti u svim smjerovima, puna soba monitora, raznih sprava za mučenje. Naravno, jedan dio je bio neispravan pa ga je trebalo najprije popraviti. Smijeh, galama, psovanje, pjevanje, dobra muzika. Prekrili me stoljnjakom sa rupama na preponama - samoljepljivim. Dva doktora, jedna asistentica, Četvrta od Devet.

Prvome koji je navukao na sebe antiradijacijsku opremu rekla sam - Gdje je šešir, kauboju?

Drugi se jedva utrpao u to, zategnut jače od švargla; njemu sam rekla - Kiborg!

Kiborg je bio glavni. Opalio mi injekciju u desnu preponu, pričekao da vena otkaže osjetljivost, i-

ajmo na posao. Do tada sam još mrdala nožnim palcima u ritmu muzike. E, pa, prestala sam. Ne svojom voljom! Kažu, ne boli. Vraga ne boli!

Prvo je rekao - Šta mi dolazite takve suve ko barut?! Ja njemu: šta će ti rendgen, staviš žarulju od 100 watta ispod mene i vidiš sve; osim toga baš imam lijepe vene. Kaže on - Nemaš. E pa imam. Baš.

Ljudi moji, kad je stao trpati kroz venu jedan pa drugi pa treći kabel-kateter-sondu-šta li.. Pa kaže - ovaj je pretanak, daj mi deblji; jedan vadi, drugi trpa; drugi vadi, treći trpa.... i sve to kroz moju venu do srca. Pa kad malo skrene u pritoke vene i ja kažem- Aj, aj! -on kaže- Znam, znam...

Natrpali u mene tih sajli i kablova kao da će u najmanju ruku FAP-u ili MAN-u prepraviti motor da ide na smjesu benzina, nafte,vodika, kerozina, helija i auto plina, a sve to kroz auspuh...

Onda su išli izazivati vraga, to jest tahikardiju, da vide otkud dolazi. Koji doživljaj! Daj 20 Volti! Daj 30! I to je trajalo par beskonačnosti. Kojiput je Kiborg rekao: Sad će vas možda malo zabolit....

Da MOŽDA!! Da MALO!! Gledam otkucaje srca svoga na monitoru, 83..97..116..168..270..STOP!! Koji vražji warp!

Jadranka, jel to to? Mislim si- ubojico!! I sve to dok nisu ustanovili da je to baš ono što je Kiborg mislio, ali da ne bude baš jednostavno, reče: A sad ozbiljno, mirno i polako. Jedan drhtaj ruke, jedan pogrešan milimetar i završit ćete na premosnici. Ha. Bezobrazna veničica koju je trebalo spržit našla se na najnezgodnijem mogućem mjestu. Došao je upomoć još jedan specijalist; pilili me, pržili, sjeckali...i napokon - gotovo. Uh. Ostale mi 4 rupe na preponi.

SPVT nije prešao u PTSP.

Kaže- tri sata strogog mirovanja. Ovo je trajalo dva sata, a onda sam još 4 prespavala.

I?

Otišla u kafić da na miru zapalim i popijem kavu.

Još uvijek sam pacijent iz noćne more.

Ali, rekao je Kiborg: Nikad nisam vidio ovako cool pacijenta! E, da su mi svi ovakvi....

Ovaj ili idući mjesec imam operaciju koljena. Treći put. Ili možda četvrti, više ne znam.

Ako nabasate na raščupanu žensku spodobu sa štakama kako sjedi u kafiću, to sam ja.

                                                            

mrtav život

Volio ju je.
A onda je više nije volio.
Jer se zauzela za svoj život.
Zatim ju je zamrzio. Sve više, sve jače.
Zamrzio je sve njeno, sve što je ikad bilo, sve što će
ikad biti. Nju, njen život, njenu djecu, njenu unučad.
Zemlju po kojoj je hodala, zrak koji je udisala.
Cijeli život je posvetio mržnji; zaslijepljen mržnjom
širio je pakao oko sebe.
Ona se borila, hvatala zrak, tražila izlaz.
Nije joj dao.
Pokušavao je ubiti joj dijete, želio je satrati svaki njen trag
postojanja, želio je uništenje.
Ona je patila, šutjela, prestala šutjeti.
Nikad nije provela noć ljubavi.
Nikad se nije prestala boriti.
Nikad se nije prestala nadati
nekakvom životu.
Djeca su odrastala okružena
najvećom mogućom ljubavi
i najvećom mogućom mržnjom.
Njena je ljubav jača od svega,
nemjerljiva, neusporediva.
On je dolijevao alkohol na mržnju
kao benzin na vatru.
Taj ga je pakleni spoj ubio odavno,
mrtav je, nije vidio život od mržnje.
On je samo ljuštura
već pola stoljeća.
I dalje mrzi.
I ne zna drugačije. Niti želi.
Uskoro će ta ljuštura pod zemlju.
Ne shvaćajući da nitko neće pustiti suzu za njim.
Ona će ga šutke ispratiti.
Samo će
nastati
olakšanje.
I više ga nitko neće
spomenuti.

ubojita telekomunikacija - ili umreš od smijeha ili od jada

Sigurno ste svi kad-tad u životu morali zvati razne korisničke službe. Nekad davno, kad su se mobiteli tek pojavili (sjećate se npr Croneta?), nazvali ste i čovjek vam je objasnio kako stvari funkcioniraju.

A sada - bez oduševljenja nema ništa. 

Moderniziralo se, živog čovjeka ne možeš dobiti. Tek sad, nakon godina i godina iskustva, uspijem u 3 koraka razgovarati s nekim. Prvo, razgovor ugodni sa iritantnim snimljenim glasom, ako ćete ovo, izaberite 1, ako ono, izaberite 2...itd do milijun. Kad napokon izaberete taj jedan broj, opet isto: ako ćete ovo, birajte broj...Pa treći put...Pa usput, onako, dok već čekate, izrecitira vam 101 reklamu i ako imate sreće javi se neki neznalica, traži sve podatke - broj, ime, broj sa računa, Ojeb; onda prtlja li prtlja, na kraju ništa ne napravi, proslijedi tehničkom odjelu i u roku 48 sati popravljaju stvar.

Već dva i pol dana nemam internet. Zato što su nam poslali novi modem za brži internet. Toliko je brz da na kraju ne radi ni tv ni telefon ni internet.

Zvali smo nekih 11-12 puta i isto toliko dobili različitih odgovora. :) Ovaj put u pitanju je T-com, odnosno, Jebo T-com, tako se zove.

Poziv prvi - prvi slobodni agent kaže: samo ubacite nove kablove gdje su bili stari. Jednostavno. 

Pa ovaj ne paše, onaj što je bio crven sad je žut, ono što je pisalo na starom, uopće ne piše na novom, rupe ne pašu...šta ćeš, zovi ponovo, nakon što sam uspjela sve ugurati na pravo mjesto.

Agent izmišljenog imena, svaka čast, maštoviti su - čudi se: kakav žuti kabel?? Razjasnimo kud je šta uštekano, pa kaže, evo sad će to iz centrale sve srediti i proradit će za 10 minuta.

Nakon pola sata, pošto se ništa nije desilo, zovem opet. Novi agent: pa morate spojiti laptop i konfigurirati postavke. Ajd, uštekam žuti kabel u laptop, klikni ovo, klikni ono, pojavio se Google, upiši ono 192.bla.1.1 i pojave se podaci čing šing dong kineskog modema, pišem ime i neku lozinku koju mi on govori - usput, zvučao je kao da mu za 5 minuta polijeće avion, ili kao da je baš dobio dizenteriju. Uglavnom, veza se prekine.

Zovem opet, sad se javi neka ženska osoba. Opet ispočetka, ali ova prvo traži ojeb vlasnika linije; još nisam skopčala kako se na mom pametnjakoviću od smartfona stavi poziv na čekanje, pa sam prtljala i dok sam našla oib, nisam se više znala vratiti, stiskala kojekakve tipke i ne mogu garantirati da li je prekinula ona ili ja.

Sretna što imam sve podatke, odmah ponovo zovem. Javlja se novi. Ispričam mu sve, a ovaj kaže. ma kakav laptop itd, dajte mi podatke pa ćemo to odmah srediti. Ovaj traži i oib i neki broj sa računa, ime, adresu, broj telefona. Dobije sve, pa kaže - sad ja to šaljem tamo i tamo i za 7-8 minuta će proraditi. Hm.

Naravno, nije proradilo, ajmo opet na mobitel. Nova ženska. Opet vuci laptop, žutu pertlu, nađemo gdje se upisalo par podataka čang šlang dingu, e, ali ova nastavlja i dalje. Sad odite na ovo pa tu upišite ono, pa vremensku zonu, pa dsl internet, pa upišite šifru mreže koju mi je dao pitaj boga koji od njih, pa ovo pa ono, pa je svaki čas bilo "molim vas, pričekajte malo", nema problema, (mislim, ženska se STVARNO trudila!!) i opet ništa nije uspjelo, ničeg nema, ne znam više u kojem trenutku se izgubila televizija, poslala je prioritetno (pazi ovo: PRIORITETNO!) zahtjev da tehničari dođu k nama doma.

U međuvremenu, moj nezakoniti je zvao manje-više svađalačkim tonom. Dobili smo par obećanja od toga da će doći jučer, najkasnije danas, danas čekamo cijeli dan i opet zovemo, ma sigurno će doći danas, oni rade do 8 navečer, pa, bit će u roku 48 sati. Danas u 7 navečer mi je agent izmišljenog imena rekao da će sutra SIGURNO doći. :))))))

Provela sam s njima 128 minuta i 20 sekundi na svom mobitelu i još najmanje 50 minuta na nezakonitovom, Još da dodam, ja sam zadužena za te stvari, jer on nikad nije pipnuo laptop, i neću mu dati ni blizu, jer bi trajao najviše 6 minuta. Previše je tih stvari, tableta, mobitela itd ubio, opet sam mu naručila novi tablet, nek se iživljava. I čudom se čudio kako ja išta mogu raditi na laptopu kad nema interneta. :)

Njegov najveći problem je što ne može gledati pokretne slike na toj kutiji od tv-a, jako pati, ne bi ga ni bog ni vrag natjerao da pročita neku knjigu. Ako nema tv-a, nema se šta u životu raditi. Oko 8 je došao "daj mi neku tabletu za spavanje", moja greška što mu nisam dala polovicu, pa je sav sretan drogiran i izgubljen otišao u krevet. Kasnije je umjesto u wc došao k meni u sobu, kad sam se digla da ga odvedem u pravom smjeru, vratio se u svoju sobu, pa sam ga odvukla u kupaonicu i onda je cvilio da hoće spavat sa psom, i rekao "Ja sam pas!" Šta mi je preostalo nego - da ga utrpam kod Drageca.

Nastavit ću sutra kako je završila avantura sa Jebo T-comom. Ako završi. Kad bih nabrojala sve problematične situacije poput ove, knjiga "Rat i mir" bi se mogla nazvati slikovnicom.

Baš se pitam - kako s ovim izlaze na kraj ljudi sa kratkim fitiljem.... XD

Evo, u mogućnosti sam da dovršim priču. Sad je subota, na internetu sam :)

Prvi poziv Jebo T-comu je bio 8.10. u 13:07 sati.

Danas, 10.10.2015. od jutra smo na mobitelima, na smjenu.

Moram reći da sam fascinirana načinom njihovog rada - koliko god tih agenata ima, kako baš svaki od njih zna reći drugačiju informaciju? Kako? A imaju sve podatke ISTE na ISTOM broju telefona. Imam osjećaj da sam ovih dana prošla Kinu, Mađarsku, Finsku, UAE, Japan i Australiju, najblaže rečeno, svatko je govorio svojim jezikom!

Prvi jutarnji poziv, ono grozomorno cvrkutanje "Dobro jutro, izmišljeno ime, kako vam mogu pomoći?" Upada u svoj tamo kompjuter pa kaže- da, vidim da je kvar prijavljen 9.10. u 17 sati, da, vi ste zvali u 13 sati ali ste onda sami pokušavali popraviti stvar pa kad niste uspjeli, prijavljen je kvar u 17 sati. -Gospođice, kvar je prijavljen 8.10! - Joj joj, ne znam, evo ja ću opet prijaviti kvar, bit će riješeno do 19 sati.

Drugi poziv, muški duh: Da, kvar je prijavljen 8.10. u 17:28; tehničari rade danas do 16 sati. Ako ne dođu, zovite nas u 18 da pošaljemo dopis da vam smanje račun. Ha ha.

Treći poziv. Kaže tajna agentica: Da, kvar je prijavljen, tehničari su na terenu do 20 sati, a ako ne dođu, nazovite da im pošaljemo požurnicu.

Četvrti. Slow motion: Daaa vidimooooo...vidim da je rješavanje prooblema u tooooku, Ja nemam njihov broj na terenu, no trebali bi doći do 17; ako ne dođu, nazovite da im pošaljemo novu požurnicu...

Mislim, jel oni gledaju u kristalnu kuglu, karte ili grah?

Peti poziv: bla bla, nezakoniti njima- a ako ne dođu, imam zakonsko pravo prekinuti ugovor bez naknade, jel tako? Ako ne znate, pogledajte u zakon...Gđica, valjda Anestezija :) moli za još malo strpljenja, hvala.

14 sati 45 minuta: dolazi bijeli kombi neke privatne firme na kojem piše građevinarstvo i komunikacije. Dva mlada momka, mole da maknem dogu Drageca, zatim ulaze. S nogu zovu nekoga, čujem neke šifre, aha, pa to je prebačeno na Huawei prije desetak dana...Kažu - idemo do centrale, vraćamo se za deset minuta.

Evo ih u 15:07. Kod mene se nakon žute zvjezdice pojavio internet, zelene se dvije crtice signala, spojim se, piše- pristup javnoj mreži (?!). TV ne daje znakove života.

15:17. Proradio telefon, pojavila se slika na tv-u. Što se interneta tiče, kaže, nemam pojma zato piše javna mreža, to samo inženjeri znaju...I- pa pa!

Sve u svemu, preživjeli smo, sad se više ne moramo družit (ha ha ha ha ha!!) :)

Ostaje pitanje zašto plaćamo 30-tak kuna mjesečno održavanje, zar T-com ima samo 2 terenca, zapravo jednog, jer ovaj drugi dečko je bio usputna pratnja, i, kad dočekamo kraj ugovora u veljači iduće godine, kome ćemo prijeći. Ova tragikomedija je prešla sve granice.

Što se tiče bržeg interneta, u pola sata triput je nešto zablokiralo. Možda mu treba mjesec-dva da dostigne radnu temperaturu.

Nažalost, do veljače je još o-ho-ho vremena; ostaje mi nada da se neću vraćati na temu.

zubi za osmijeh i zubi za režanje

Ideš fino, s pažnjom slušajući - ispadneš beskičmenjak.
Probaš izraziti svoje mišljenje koje je suprotno - gle budale.
Probaš grubo - šta je tebi, nikad nisi bila takva?!
Ignoriraš - šta, sve mora bit po njenom?!
Pokušaš nježno dati nešto do znanja - šta se petljaš??
Razuman savjet ne dolazi u obzir - zamrze te.
Našalim se - 1 od 100 ima smisla za humor.
Napraviš nešto pogrešno - nesposobna si.
Kažeš istinu - lažeš!
Postaviš direktno pitanje - zaobilaznim putem NE dobiješ odgovor.
Nervozna si - pa tebi nikad ništa ne valja!!
Smiješ se - kako ti je do smijeha u ovoj situaciji?!
Ostaneš bez novaca - ostaneš bez prijatelja.
Posudiš novce - ostaneš bez prijatelja.

Dakako, uvijek sam ja kriva.

Zanimljivo kako niti jedno ponašanje ne dobije pozitivnu ocjenu. Iz svega toga ispostavilo se da nema nikakve potrebe da marim za druge ljude, jednostavno, nećete vi mene, neću ni ja vas.

Sada je nastupila promjena, a to je da ja odlučujem kad i šta hoću ili neću. Take it or leave it.

Nemam para za plaćenike da mi utjeraju dugove; Vlada RH mi je rekla "nismo sigurni da li je u svemu tome nešto nezakonito(??!!?) (VLADA RH!)

Ono što me spašava cijeli život je moj flegmatični karakter, pa se ne ljutim i od svega napravim smijuriju.

Jer, smijmo se dok još imamo zube! :)

ukratko

Malo sam stala na loptu i stavila cijeli život na reviziju.
Uvijek se držim onoga da je sad i samo sad bitno, i da je išta moglo biti drugačije, i bilo bi drugačije.
Ili, što se kaže- da pas nije srao, ulovio bi zeca. E, ali nije.

Tvoje odluke su - tvoje odluke. Koju god doneseš, stani iza nje. Bilo što, od izbora čarapa, odluke o braku makar znaš da nije dobro, odluke o rastavi, dnevnom rasporedu, itd- o svakoj smo odluci razmislili i baš tu jednu izabrali.

I - svi imamo pravo na promjenu mišljenja; zapravo, znamo da se jedino budale drže jednog te istog i nikad ga ne mijenjaju. Znam par takvih; zapravo su umrli još tamo negdje u dvadesetoj, a bit će pokopani 50, 60, 70 godina kasnije.

Tako, ja još uvijek istražujem, učim, preispitujem, i još uvijek ne znam gdje želim živjeti i što želim raditi kad budem velika.
Makar sam vrlo blizu pola stoljeća mlada.

Moj nezakoniti je odlučio živjeti do 93. godine. Bog te vidio, ali tko će izdržat s tobom još 30-tak godina?! Pa ja ne znam ni kad ću večeras u krevet, ni šta ću sutra radit! Znam da ću piti kavu, popušit kutiju i pol, i upaliti laptop. Naravno, ako uopće preživim do sutra :)

Tako me prije par mjeseci opalila činjenica da nemam želja, ciljeva, planova, ideja, da mi je svejedno. Mogla bih biti ostatak života sama u sobi uz laptop i knjige. Samo sam vegetirala iz dana u dan.
Došao je i deseti mjesec i onda sam shvatila i ovo: ove godine sam otišla na kavu u kafić dvaput da se nađem sa dva čovjeka; jedno tri puta kad sam išla u banku u Zadar, dvaput u Biogradu kad sam išla doktorima; dvaput u Benkovcu kad sam morala nešto obaviti, jednom u Gospiću nakon mri, i jedno 3-4 puta u Obrovcu kad je trebalo tamo nešto obaviti. Znači, nijednom nisam tek tako dobrovoljno rekla- Idem na kavu- i izašla. Jednom sam bila na plaži, nijednom se nisam okupala u moru, par dana sam bila na Murteru s namjerom da odradim sezonu, ali me 4. dan uhvatio išijas; i prošetala sam sa psom različitim stazama više puta. Otprilike, kad sve zbrojim, od devet mjeseci i tri dana, 8,5 sam provela u 4 zida.

No, meni to paše! Stvarno, previše volim biti sama.

Za to vrijeme, nasvađala sam se sa desecima raznih likova preko emaila, i to sa guštom, čak i van zemlje; a doma, hiiiiii, više nego čitav život sve zajedno.

Nemjerljivo mi je zadovoljstvo kad nekog krenem zezat a ne shvati na prvu :)
Npr, neki dan donosim Mu uputnicu za CT mozga i kažem:
- Evo ti, pa da vidimo jel imaš šta u glavi.
On, iz topa: - NEMAM!
Sekunda tišine, pa opaki pogled u mene i kaže: Maaaarš :)
Hihi, jupi, nasjeo je! S kojim guštom sam se ismijala!!

Bez obzira na sve, ne smatram ovu godinu izgubljenom; naprotiv! Revizija je završila, vratila sam se u duhovni plus, svaki dan sam se nasmijala.

A ono pitanje - koji je smisao života?- ima tako jednostavan odgovor:

- Biti sretan.

vražja posla

Ima tome par godina, baš iskrsnulo iz sjećanja.

Uvijek sam se voljela družiti s ljudima preko interneta, dopisivati se, upoznavati, stjecati nove prijatelje, vidjeti ih uživo. Internet mi je izvor neprekidnog smijeha, život bez kuknjave, neiscrpno vrelo novih smicalica i viceva, u mom laptopu su svi moji prijatelji.

Tako sam se jednom prilikom dugo dopisivala sa jednim čovjekom, lijepo smo razgovarali, slobodan on, slobodna ja, šalili se, čuli se telefonom, i- jednog dana je odlučio doći do mene, da se upoznamo i uživo. Nije mu smetalo nekih 250 kilometara kroz šume i doline, par promjena klimatskih doba, sjeo je na motor i dojahao u suton. Našli se, upoznali, sve OK, došli smo k meni, svidio se i kćeri, ispričali se kao da se oduvijek znamo, sjedili do neka doba noći, pijuckali pivo i bilo nam je super. Idući dan smo malo obišli grad, trgovine, ručali, otišao je doma s naznakom da će se idući put vratiti autom.

I dalje smo se dopisivali, razgovarali, zezali, ma baš da ga takvog imaš doma!

Došao je i taj drugi put, dokotrljao se autom, sve super, malo do trgovine, pa poneko pivce, malo klope, šala, muzika i razgovor...

I onda dolazimo do malog problema. Ha. Imala sam problema sa nesanicom, i ne samo s njom - novi grad, bez posla, pa tjeskoba, s njom i depresija- ali, nekako sam se držala na površini.
I sve bi bilo u redu i ne bi bilo ove priče da ja nisam odlučila otići na spavanje i uzela duplu dozu onih skupih plavih tableta za spavanje.

Za boga miloga, to su tablete za onesvješćivanje u budnom stanju! Ako odmah ne legneš nakon što ih popiješ, ujutro te čeka jako puno iznenađenja; npr. prazan frižider, pojedeno sve što je bilo jestivo, telefonski razgovori bez imalo smisla, poruke koje ne možeš dešifrirat pa da si sam pentagonski google...A ja sam taj put uzela dvije!

I tako, nas dvoje sjedimo i dalje, čavrljamo, kćer za kompjuterom nešto radi. I sjećam se ja svega! Aha! Malo morgen! Ono čega se ja sjećam to je kako govorim da idem spavat, dignem se, popijem gutljaj piva i gotovo....

Međutim...jok.

Ujutro se budim, tišina, izlazim iz sobe, nigdje nikoga, kćer još spava, svjetlo upaljeno.
Vidim, nema njegove torbe, nema piva iz frižidera, nema njega. Šta se desilo, k vragu?

Kad se digla kćer, pitam je- gdje je T? A ona pita mene- gdje je T? Špijuniramo vlastiti stan, nigdje nikoga. Tad je rekla- Mama, jel se ti sjećaš šta od sinoć?? Naravno, ispričam joj kako sam otišla spavat. Ha. Kaže- nisi!! I pita me jesam li uzela tabletu za spavanje, jesam, aha, sve jasno, potjerala si čovjeka, pobjegao je glavom bez obzira usred noći!!

Evo šta je rekla: "Sjedila sam za kompjuterom, nisam obraćala pažnju na vas, tek odjednom skužim da frfljaš, sliniš, čudno govoriš, cviliš o bivšoj ljubavi, on sjedi i čudno te gleda - kako i ne bi, ni ja te takvu nikad nisam vidjela- i onda sam skočila i odvlačila te u krevet, ti se nisi dala, jedva sam te odvukla! A ti stalno- ček da još jednu zapalim, htjela sam te istuć i ubit! I kad sam te strpala u krevet, i ja sam rekla laku noć i otišla u svoju sobu i zaspala."

A gdje je bio on? -Ostao u boravku.

Đizs, mislim da je čovjek zapalio još jednu, uhvatio se za glavu, pitao se- kud sam ja to zašao, zaključio da sam definitivno luda, spakirao se i pobjegao u debelu hladnu noć. I ponio dva piva jer dug je to put. Apsolutno ga razumijem, da sam ja bila u takvoj situaciji, i ja bih rekla- to meni ne treba, zbogom zauvijek.

Nisam mu se usudila ni poruku poslati, dugo. Ali poslao je on, ipak, nakon nekog vremena, kad sam ga dovoljno uvjerila da nisam narkomanka i tabletomanka, da ne trošim lijekove s alkoholom itd.
Trajalo je, ali govorila sam istinu, i opet smo počeli normalno komunicirati.
Otišla sam na tjedan dana k njemu, pokazao mi je gomilu prirodnih ljepota svog kraja, tih dana smo se lijepo družili, i zaključili da bi mogli pokušati zajedno živjeti.

Ha ha. Za nekoliko mjeseci ja se stvarno preselila k njemu. Plijevila vrt, kuhala finu klopu...
Tako, mislila sam da imamo neki normalan život.

Dok negdje peti dan nije izrecitirao da očekuje od mene da mu juha bude na stolu u 5 ujutro i još sto čuda.... Juha, kuhana, 5 ujutro??!

Onda sam sjela, zapalila, uhvatila se za glavu, zaključila- meni ovo ne treba-
i nazvala čovjeka s kombijem da dođe po mene.
Srećom, bio je brz!

jesi lud il ti noge smrde?

Priznajte, svima vam se desilo da netko u društvu kad-tad započne neku "smrdljivu" temu i tek u pola razgovora netko konstatira- E, jesmo našli temu dok jedemo! I koliko god plakali od smijeha, jer čovjek ne može ostat ozbiljan čim netko prdne, uvijek se iznova smijete i iznova prepričavate temu jer je, naprosto, beskrajna. Tako se skupilo naše malo društvo; dobili smo upalu mišića trbušnjaka od smijeha, a razgovor je ostao nezaboravan.

Počelo je time da je jedna od dama iz društva, nazovimo ju A. rekla:

- "Mom kolegi na poslu smrde noge. Blago meni."

Nastala je salva upita i savjeta, svi želimo da joj bude dobro na poslu, naravno.

- Jel se izuo ili kroz cipele?
- Kupi mu prašak za čarape, možda shvati!
- Bolje da bljak izgleda nego da bljak smrdi- bljak izgleda sebi, a smrdi tebi!
- Ma reci mu da mu smrde nogari i nek poduzme nešo!
- Jel stavljaš pod nos onu mast što stavljaju mrtvozornici pri obdukciji trule lešine?
- Reci mu da postoji dezodorant za noge, nek proba!
- Ako ti je neugodno, pusti olovku da padne pod sttol i zasprejaj mu nožurde; usput i kihni da misli da je nešto drugo orosilo!

A. je rekla:
- Tako je svako ljeto kad obuje sandale na bosu nogu. Svaki čas me zapuhne smrad kroz sandale. Nadam se da će taj uskoro na godišnji. A opet, zimi drugi kolega smrdi...Zbilja, ko da radim u zoološkom vrtu!

- Jesi čula da po noći treba staviti kolutove luka u čarape? Reci mu to!
- Nego šta- smrad luka ubije smrad nogu, nema više da se čuju!
- Eto, ja bih radije luk mirisala nego noge!
- Ma šta, nagni dupence i pozdravi ga iz unutrašnjosti! Reci da je izašao Aladin!

A A. će:
- Ma meni je neugodno prigovarati; nit bih mogla beknuti da mu smrde noge, nit psujem, nit sam sklona podvalama. A još da biram između smrada nogu i luka.... Ajooooj...Morala sam podijeliti svoju muku!

- Eh, živio kolega. Predloži mu amputaciju!
- Pazi ovo, tebi je neugodno reći mu da mu smrde noge; on smrdi, ti patiš- pa tko je tu lud?
- Uh, ja uvijek zamišljam kako taj njihov smrad ulazi u moj organizam i truje me na neki kancerogeni način, podmuklo, iznutra..Ali ja se izderem pa se svi maknu!

Upad muškog pripadnika:
- A tek žensko, pa još k tome dlakavo, fuuuj!

- Neserder, bogati, znaš da se sve ovdje depiliramo! Oprosti na sranju, reći ću to finije: ne defeciraj!
- Ta defekacija mi zvuči deset puta ružnije nego obično seljačko sranje!
- A tek kad doktor na nalazu napiše koliko čovjek ima evakuacija dnevno! Ja jadna, mislim- opet se zapucalo, pa koliko je puta jadan bježao u podrum, a oni o sranju!!
- Nemoj zezat da doktori takve bedastoće pišu?! Pa nek napiše da je imao stolicu!
- Više puta sam dobila takav nalaz u ruke! Ajd ostani ozbiljan!
- Strašno. Bolje da napišu "triput srao" nego da se tako blamiraju!
- Hahahahaha, a mi mislimo da pišu na latinskom...
- Medicinski latinski očito ne znaju, bolje da pišu popovski latinski!

- Uh, imala sam davno frenda kojem je iz usta smrdilo ko da triput dnevno jede govna, i još za međuobroke, a bogami i grickalice...Srećom, sjetila se nositi sa sobom Orbit bombone i stalno mu nudila- i tako se riješila muke na fini način. :)
- Eh, a kad je k nama nekad dolazio pokojni rođak, pa se ispred vrata počeo izuvat, a mi svi u isti glas: NEEEEEE!! Bogati, bolje zaprljaj nego zasmrdi!
- I moj bivši je bio nogosmrdljivac, ali ono, tipa- tvor se usro i krepo- falabogu, spasile me 100% pamučne čarape! Tapete se odljepljivale, žbuka otpadala, cvijeće uvelo...
- Meni neki dan za vratom dahće neki lik u dućanu, a naždro se češnjaka..Oči mi se napunile suzama, okrenula sam se i lijepo ga zamolila: Molim vas nemojte puhati u mene jer ću vas zabljuvati s tim vašim češnjakom. Nastao je muk, tip se maknuo. Jedino je prodavačica rekla- Jel to sve? Da, hvala, žurim na svježi zrak disati.
- A ono kad se u busu svi usaftaju, pa dignu ruke da se pridrže...Ma kakva droga...
-  Najgore su one sintetičke - plastične majice; kad se to ufulji plus smrad iz usta...do papaka ni ne stignem, krepam usput...
- A moja frendica, imala je pokvaren zub, šta to može smrditi! Rekla sam joj nek sredi taj grobić u ustima, a ona meni- kak si znala da imam pokvaren zub? Ženo, ubi me smrad, svi oko tebe se ruše, kako ne bih znala! A ne prestaje pričat i još ti se unese u facu...brrrr!

- Kod mene, kad brat izuje one airmax nike patike - umrem, reinkarniram se u pile i vratim ko plavojka, sve u pet minuta!
- Pa da, i moj sin ih ima, smrde ko crkotina, a 800 kuna sam ih platila!!
- Mom sinu se noge usmrde i u japankama. Tako sa sinovima mora bit.
- Ja ih nisam platila, ali kad svaki put kad ih dođe ostavit na balkon crknem momentalno.
- Bljak, imala sam i ja jedne takve, možeš noge prat 10 puta i sve uzalud. Bacila ih nove novcate.
- He, ja sam frenda pitala- koliko ti nogu imaš? Jer toliki smrad ne može doći od samo dvije noge!
- Moj prijatelj, koji je valjda najčistiji stvor koji je kročio na planetu, zadnjih 20 godina se kod mene ne izuva. Jadan on. Sve je probao, nema šta nije; ali- ljudi moji- on izađe iz mora, a ono- noge mu smrde nadaleko!! Žao mi ga je, drag je, ali kao da su mu cipele pune krepane mačadi!
- Joj, dešava se. Moji su imali nekog prijatelja kojem ni kao mala nisam voljela ići, cijela kuća je smrdila ko otvorena bačva kiselog kupusa. Umro je, jadan, sad sigurno smrdi među anđelima, tako je bio dobar.
- Valjda nam neće anđeli s neba počet padat...
- Imao sam jednu zaposlenicu, dolazila u T shirt majicama a ono kolutovi oko pazuha. Prvo sam mislio da su neke tufne, dizajn, kroj..a ono znoj! A kad se to osušilo, svi smo bili na dijeti!
- Dobro, i ja se malo više znojim, to budu lepinje ispod pazuha, ali meni su hormoni, genetika...al ne smrdim! Cijelo porodično stablo mi je znojno!


- Cure, ja ću onaj kolač malo kasnije, preplavile me spoznaje i informacije....

ljeto

Danas je i službeno prvi dan ljeta.
Moram reći da se u većini slučajeva koje većinski dio stanovništva smatra normalnim, temeljito i ozbiljno protivim i tako ispadnem čudakinjom, freakom i slično. Doduše, mene to ne dira, jer u mom nezaštićenom manjinskom svijetu, ta tzv. normala baš i nije nešto vrijedno razmišljanja ili sekiranja.

Tako, danas je ovom kućom prodefiliralo nekoliko ljudi - ono, neka normala, kavica, rakijica. Čak se i ne ljutim što je najveća navala naišla baš onog trena kad sam stavila topli ručak na stol - za dva sata sam ga podgrijala i nikom ništa. Bar sam se onako gladna dobro nasmijala; susjed Aco je u ta dva sata bar 5-6 puta rekao da je stavio grah da se kuha i da mora ići doma doliti vode jer "ona baba" neće ni zaviriti pod poklopac, pa taman da sve pregori i nastane požar. Pitat ću ga sutra za krajnji ishod.

No, prije toga je došao jedan bračni par sa malenom djevojčicom; iznijeli smo na terasu kavu i rakiju. Onda sam išla po gornji dio trenirke, dugih rukava, naravno. Bilo mi je hladno. Sve ispod 30° Celzijevih u mene vapi za čarapama, dugim rukavima, maltene kapom i šalom.

A onda me žena pitala: "Jel ideš na kupanje?"

Ha ha. Ne idem ni na tuširanje toplom vodom navečer! Spavam u pidžami! Na meni je tri sloja odjeće! Kad ovom barom počnu plivat kuhane ribe, skinut ću čarape i moooožda zaplivati. Zavirila sam slučajno u tv prognozu kad su na ekranu pisale temperature mora, čula sam "oko 21 ili 22 stupnja, ugodno za kupanje". Svašta; da sam ja bila pred kamerama, to ne bi čuli od mene dok temperatura mora ne bude 27- 28°. Znam da imam istomišljenika i srećom - nismo meteorolozi.

Jutros u šetnji sa psom kojeg ne brine ni bura ni kiša ni Sunce, smrzla sam se; kihala, šmrcala, balavila. Sretala sam ljude u kupaćim kostimima sa šeširićima i ručnicima koji idu na plažu. Žena koja me pitala idem li na kupanje rekla je - "Jooj, mi smo se kupali i prije dva tjedna, more je super!" Njen muž je glasno potvrđivao. Oduševljeno.
Hvala lijepa, ali, jok ja. Još prije mjesec dana moj muški je počeo gunđat kako je vruće, palio klimu, ventilator, hodao u kratkim hlačama...Cvokoćući sam kuhala objede, kave, čajeve, navlačila na sebe još robe. Mislim da me hoće ubiti. Moram sastaviti oporuku!

Dakle, ako ovih dana u medijima osvane naslov: "Prva žrtva ovogodišnjih vrućina" - nije to što mislite. Mogu zamisliti članak:

"Jay G. (48; podaci poznati redakciji) prva je poznata žrtva ovogodišnjeg toplinskog vala koji je zahvatio veći dio države. Njen partner, Š.D. (64; podaci poznati redakciji) uključio je klima uređaj i nakon cjelodnevnog rashlađivanja, Jay G. je podlegla strašnim smrzotinama. Iako je bila potpuno i višeslojno odjevena, njen organizam nije izdržao strahovitu hladnoću. Dvadeset i nešto celzijevaca nije bilo dovoljno da održi svoju normalnu tjelesnu toplinu. Cirkulacija joj je potpuno stala, srce je prestalo kucati i nije joj bilo više spasa. Liječnik hitne medicinske pomoći koji je prvi stigao na mjesto nesreće (Andrija Jarak nije bio ni blizu), izjavio je da su joj noge, ruke i nos bili potpuno plavi i da takav slučaj smrzavanja nije vidio u svojoj 30-godišnjoj praksi, iako je bio na specijalizaciji na Aljasci. Š.D. je zadržan na 48-satnom ispitivanju, u pritvoru, dok se ne izvrši očevid. Zasad se brani tvrdnjom da je rashlađivanje ljeti normalna i uobičajena potreba. Slučaj ćemo pratiti i dalje."

Molim lijepo, ako imate nekog u Kataru, Dohi, Dubaiju, pitajte bi li me posvojio!
Ili barem zaposlio, samo za stan, hranu i toplinu.

Dok još nije prekasno.

pronalazak novog prijatelja

Probudila se rano. Usred noći, u 03:00. Prolistala novinske portale.
Zamišljam kako bi to izgledalo da upadne vanzemaljac na ovu planetu i vidi što se ovdje događa.

- Haj, kud sam to upao?
- Na Zemlju, brate!
- I vi ovdje živite??
- Jok, preživljavamo.
- Daj mi reci kako se zove ovo mjesto.
- Vidiš, ovdje su ti ljudi podijelili Zemlju na države. Ovo se zove Hrvatska.
- Ma, obletio sam malo okolo, pa mi ništa nije jasno.
- Znam, brate, nije ni nama!
- Znaš, dobio sam nekoliko mjeseci slobodno, uzeo tanjur pa obilazim ovu planetu. Tu sam našao zgodno mjesto da stanem. Hoćeš da malo razjasnimo stvari?
- Misliš da bi mogli??
- Gle, ja ću ti reći što sam primijetio. Za početak uzet ću samo ovu drmžavu, jesam dobro rekao?
- Zapravo, jesi.
- Vas ima oko 4 milijuna. Kod mene je to omanje selo. Mi smo ti, znaš, prilično inteligentna bića, odmah znamo i prošlost i budućnost, čim se pogledamo. Ovdje pola ljudi o istoj stvari tvrdi jedno, a druga polovica suprotno- kako je to moguće, ako je istina jedna??
- Ovdje ti je uređenje takvo da tko bolje laže, bolje prolazi. I nema te inteligencije da se uopće vidi sadašnjost, a kamoli da se usuglase stavovi oko prošlosti, a na budućnost nitko ne misli.
- Jel ti to mene zezaš?
- Ne. Htio si da razjasnimo.
- Hm, da, to sam i vidio zapravo. Moram ti priznati da je ovo nešto najčudnije što sam doživio. Vladaju ljudi koji su drugima uzeli živote, prevarili nekoga, lažno obećavali, nalaze se par puta godišnje da bi zagorčali život onim drugima. Vidio sam neke da kopaju po nečem smrdljivom i vade nešto, šta je to?
- To su ti kontejneri za smeće, tu puno ljudi traži nešto da pojede.
- Pa jel uz toliko lijepe zemlje nemate šta posaditi, pojesti, zar kod vas nema novca da se kupuje hrana?
- Pa sad, imaš dvije vrste ljudi ovdje- nekih 20% su uzeli sve, a ovih 80% ljudi ne znaju kako će preživjeti do sutra.
- To ti je malo čudno! A šta su vam oni u dugačkim zlatnim haljinama, okićeni, mašu štapovima, posvuda ih ima?
- Vidiš, to su ti ljudi koji kažu da ih je poslao bog da pomogne siromašnima.
- Šta ti je to- bog?
- A ovi u haljinama kažu da je to neko biće na nebu koje će ljude ako budu siromašni jednom kad umru odvesti u lijepo mjesto koje se zove Raj i da će tamo imati šta za jesti i da će biti sretni.
- A zašto onda ti bogati ne pomognu ovima koji nemaju haljine da jedu sada?
- Kažu da nemaju novaca i da se mole za njih.
- Šta ti to znači?
- Pa kažu da obični ljudi moraju biti strpljivi i gladni, a oni recitiraju stihove koje navodno bog čuje i to se zove moliti. Pa mole za gladne, siromašne, da se ne ratuje, tako.
- To znači da su niškoristi? Pa da, sad razumijem zašto su uz ove koji vladaju. Znači li to da ovdje svi lažu?
- Ne...Vidiš, za one koji se usude reći istinu, dodaje se novi kontejner. Oni koji vide kako stvari stoje budu izopćeni iz svijeta lažljivih, onda lažljivi njih proglase lažljivcima.. A narod ti je takav da od gluposti ne može pobjeći pa radije vjeruje lažljivima, misle da ako lažljivi imaju novce i moć, da će i njima pomoći. Ovdje narod zovemo - ovce.
- Uh, nije vama lako, teško je to za shvatit. Znaš šta, vidio sam neke ljude na nekoj zelenoj livadi, svi trče, njih dvadesetak, a milijuni ljudi psuje, govori ružne riječi. Šta je to?
- To je takozvana igra, zove se nogomet, i sve ovce misle da bi bolje trčali za tom loptom nego ovi što se zovu igrači. A viču i zato što igrači imaju novce pa misle da će i oni onda imati.
- A neće, jel?
- Normalno da neće. Igrači zarađuju za sebe.
- Još da te pitam, nije mi nikako jasno, uz tu igru sam čuo puno pojmova kao na primjer ustaše, četnici, za dom spremni, fašisti, pa neki HNS, pa spominju neke nacističke simbole...šta im to znači?
- Uh, stvarno si svašta uspio primijetiti. Šta da ti kažem ukratko? Narod je glup. Cijela država ne funkcionira, pred svijetom se pravi fina, a u biti svi su skloni stvarati neke teorije urote, krivotvoriti povijest, iskrivljavati činjenice. Kaže ovaj narod da je ostvario svoj tisućljetni san- moram priznati da ovo izgleda kao ostvarena noćna mora. Kažu da ih je uvijek netko iskorištavao i da je san bio da imaju svoju državu. E pa kad je narod dobio svoju državu, onda više ne zna šta bi s njom, kužiš, naučili su samo sanjati i boriti se protiv raznoraznih neprijatelja. Država je stvorena u ratu, teškom i krvavom, a ratnici koji su preživjeli- izgubili su sve. Da bude kompliciranije, i oni u haljama i oni što vladaju - ne vole te ratnike, jer mnogi od njih vide istinu, pa kad je kažu, nije dobro. I sad kad nema nikog da napada tu državu, stvaraju sami sebi neprijatelje među sobom.
- Auuu, pa vi ste tu katastofa! Odat ću ti tajnu, ono što sam rekao da vidim budućnost- vi propadate! Svijet će vidjeti golemu količinu dvosmislenosti, obmanjivanja javnosti, prebacivanja odgovornosti s jednih na druge. No, daj mi još reci - gdje su pametni i učeni ljudi?
- Napustili su ovu državu.
- Ahaaa, pametno, shvatio sam! Šta će biti s tobom?

- Čuj, bi li me poveo?

- Nego šta, obuvaj se!

nema ovdje spavanja!

Najnovije vijesti iz zadarskog zaleđa iz još uvijek trulog malog mjesta!

Jučer se dogodila nezapamćena novost, još nikad zabilježena na ovim prostorima:
-smetlari su pokupili smeće prije nego što se većina ljudi probudila i odvukla zelene kante na
odredišta! Prije 7 ujutro! U ovim krajevima napokon su se svi primirili, pomirili s time da kamion odvozi otpad ponedjeljkom i četvrtkom oko 8 kroz II ulicu, a oko 11,30 kroz gornju, neasfaltiranu; shvatili su da kante ne nestaju, da ih nitko ne krade, i što je najvažnije, ako je kanta druge boje, a ne zelene, da ćete je dobiti natrag punu kakvu ste je i ostavili. Plave i crvene kante kamion neće, trebat će ih obojati zeleno. Cijelo mjesto je bilo uznemireno, svi su galamili. Općina Obrovac, kojem ovo mjesto službeno pripada, ima komunalce koji su tamo u klimatiziranom prostoru i ne rade ama baš ništa, ne odazivaju se na pozive građana, ne poduzimaju ništa kako bi se riješila sva pitanja oko uređenja plaže, mjesta, pravljenja reda oko raznih šiljaka zabodenih uz obalu gdje se tko sjetio napraviti vez za čamac, kao i čudnih navika nekih doseljenika da ostatke svoje hrane i kostiju naprosto izbace s vanjske strane ograde, pa se nakupljaju galebovi, psi i mačke lutalice, štakori, da ne pričam o opasnostima za djecu ili zgražanju prolaznika.

Dakle, tko je ikad vidio Dalmatinca koji nešto radi u ta doba- pa to je ovdje još noć!

Živjela sam u podosta mjesta uz našu obalu i - svaka čast izuzecima - svud je isto. Kao prvo, nijedna cesta se ne popravlja po lijepom vremenu u proljeće ili jesen, nego kad počne turistička sezona, e onda se netko sjeti- ajmo radit, valjda da stranci misle kako je vrijedan ovaj narod.
Jedan dan stave znakove upozorenja o radovima na cesti, smanjenju brzine i slično i dovezu ih na odredište. Drugi dan ih rasporede uz cestu. Treći dan od 8 do 10 gledaju otkud će počet, pa je vrijeme za marendu i nitko se ne vraća. Četvrti dan čekaju da dođe bager. Poslije marende počinje vikend. U ponedjeljak se nikome ne radi, par ljudi oslonjeno na lopate do marende. I tako cijelo ljeto.
Sjeverna, srednja, južna Dalmacija, nema razlike. Ljudi, oni po dvojica prenose letvu dvadesetak metara! Gledala sam svakodnevno s jedne terase u Kaštelima kako asfaltiraju raskršće 4 godine. Kad napokon misliš da su gotovi, sjete se da nisu ugradili neku cijev, pa opet ispočetka, bušenje, kopanje, ronioc, cijev, bla bla...I onda kad dođu gospoda u odijelima i s aktovkama i ustvrde da je na jednom dijelu pad ceste loš, zadržava se voda, pa opet saniraju. Vjerujem da su još tamo. Bili su i prije mene.

Prvo mi je bilo čudno što do 13 sati svi govore "dobro jutro" a od 16 sati "laku noć". Navikla sam na to nekako, ovdje je svud sve zabava i "pomalo".

Slijedeća nevjerojatna novost u našem malom mjestu je, zamislite- tko je bio glup, postao je još gluplji! Djevojke koje su tražile bon za fotografije svojih cica, sada za isti iznos slikaju cijela gola tijela; zakon ponude i potražnje se poremetio. Svi žele sve više za što manje novca.

Udane žene koje ionako ne znaju šta bi sa djecom, opet su trudne. Mislite da ih žalim? Nimalo. Muževi ih maltretiraju, ljubomorni su, tuku ih- mene takav ne bi nikad više vidio u roku od minute, ali njima je valjda normalno biti u jezivom braku samo da se zovu "udane". Ja sam se rastala, bila crna ovca u obitelji, bila samohrana majka, i opet bih- jer sam sačuvala svoje ja. Ovdje čuvaju svoje "on". Valjda samo zato da im donesu kune pa da se našminkaju i ništa ne rade, jer žele biti- "dame".

Sinoć sam iz vica otišla nezakonitom u sobu, da vidim reakciju psa. Pas je legao pod noge i spavao, pa otišao u boravak. Mi smo se tukli oko prekrivača, pojeli me komarci, digla sam se u 5 i to je dosta eksperimenta za ovu godinu. U svojoj sobi držim sad Raid i električni aparatić s tabletama; nek njemu budu i pas i komarci cijelu noć. Mrežicu ipak moram kupiti jer na tavanu nema tako velike koliki mi je prozor. Komarci koji su ostali zakeljeni za zid za upozorenje drugima- to ne funkcionira. Samo kemija i mrežice na prozorima.

I još jedno- kako da odem na kupanje kad se smrzavam svaki dan? Klima je u boravku, i svaki put kad odem do tamo ili do kuhinje, zaledim se. Oblačim duge rukave, čarape, hlače. Nos mi je začepljen, kišem. A oni tamo uživaju, muški pas spava tako da moram provjerit jel uopće živ, a muški čovjek sretan gleda tv samo u kratkim hlačicama.

Vrijeme je da donesem odluku: ili kava broj dva, ili natrag na spavanje.
Znam, sav normalan svijet još spava...
Ali, znate gdje ja živim...

gdje živjeti?

Dopalo me pitanje: "Kad bi mogla birati, gdje bi htjela živjeti?"

Mislila sam da ću lako naći odgovor. No, jedino što je ovdje bilo lako, to je - zakomplicirati.
Pregledala sam kartu svijeta, prelistala knjige u kojima je navedeno činjenično stanje BDP-a,
jezika, državnih ustroja, nezaposlenosti, dohotka po glavi stanovnika, broj zubate stoke, puno sitnih stvari koje su mi pokvarile dan.

Stvarno sam mislila da će biti jednostavnije. Ćorak!

Europa: Norveška, Finska, Švedska, Island, i ti sjeverniji krajevi ne dolaze u obzir zbog zime. Čak i da naučim te čudesne jezikolomne vještine govora, sav bi mi se vokabular sveo na "brrrrrrr". Na hladnoći ne funkcioniram, otpada.
Engleska- stalno pada kiša. Osim toga, ako nisi Englez, nećeš baš lako pomaknut ikakvu karijeru s mrtve točke. Možeš probati promijeniti ime, ali ni time nećeš puno postići.
Poljska, Češka, Slovačka, Austrija, Švicarska- nit mora nit Sunca, niti išta interesantno što bi me moglo zadržati.Kao kad učiteljica pita Ivicu što misli o sirenama, a on kaže- pih, nit jest, nit jebat!

Njemačka- ne znam turski. A i klima nije neka.
Španjolska, Portugal, Francuska- stalno su problematične, imaju i previše izbjeglica da bih se mogla opustiti. Jedino da sam 24 sata u stanu i gledam nogomet.
Za Monako nemam novaca.
Italija- gore hladno, dolje naviru opet izbjeglice, Berlusconija mi je previše i odavde, a ne da mi se spanđat s mafijom, previše posla. Ja sam miroljubiva.
Mađarska- nemam toliko života još da polomim jezik učeći mađarski, a i ljuta sam jer su sve babe u ulici moje bake, skupa s njom, govorile mađarski i nisu me htjele naučiti.
Bugarska, Rumunjska- tko bi išao tamo, i zašto?
Ukrajina ratuje, Grčka propada, u Turskoj nije baš sigurno osim ako si bogati turist pa odeš na 10 dana; osim toga, ne volim se cjenkat, izopćili bi me i uhapsili zbog nepoštivanja životnih pravila.
Oko Hrvatske je bez veze, kog bi vraga u Sloveniji kad ne znam skijat, u Srbiji je kaos, u BiH još gori. Možda bi mi se svidjelo ležat sa Crnogorcima pod drvetom i ne raditi ništa, ali od nečeg se mora i živjeti.

Azijski dio svijeta- šta da kažem- Rusi su živa opasnost na cesti, votku ne pijem, dalje je opet hladan Sibir, kud ću s Putinom. Kaže se- put in the jail. Hm. Tko koga, lako pitanje.
Kina isključena- da mi cijeli svijet psuje pa da krepam od štucanja jer je Made in PRC najviđenija trorječna složenica na svijetu (viđenija i od Coca Cole!) i nema onog tko bar jednom dnevno ne opsuje Kineze, em zato što prave nekvalitetno SVE, em zato što su im jadni radnici izrabljivani do smrti svakodnevno. Doslovno.
Mongolija- jok. Nepal, isto. Afganistan- sprovod bi mi bio sutra ujutro.
Japan- uzalud ti izlazeće Sunce kad ti potresi svakodnevno rasturaju kamence u bubrezima. Osim toga, nerado i teško primaju strance, i za boga miloga- tko bi htio toliko raditi???
Koreje- koja će koju nikad ne znaš. I, svi su Kimovi.
Oni sitniši, Tajvan, Tajland, Vijetnam, Butan, Laos, Kambodža, Bangladeš- nit ih znam niti razlikujem; svaki put kad čujem da je tamo negdje bio neki potres, poplava, kojekakve katastrofe i zla, moram ih tražiti po karti; ono što znam je da nema tamo novaca, a i silne bogove ne mogu ni popamtiti pa bi me svejedno prognali. Iz Indije isto, jer da se poklonim kravi sjetila bih se da sam danas imala goveđu juhu i teletinu na salatu- ne bih mogla ostati ozbiljna. Osim toga, siromaštvo je pregolemo i općenito, život tamo je jako jadan, a opet- bogataš nisam.

Ajmo dalje. Bliski Istok ne moram ni spomenuti. Bradu nemam, nesklona sam ubijanju i životu pod mračnim ženskim šatorom, rat je oduvijek i zauvijek će i biti, granice se stalno mijenjaju, teroristički napadi posvuda, to me dovodi odmah do Afrike, gdje je stanje isto. Ne bih ja to. Neki dan sam primijetila da me na facebooku prati neki tip iz Mozambika! Gdje me nađe, da mi je znat! Uglavnom, cijela Afrika mi nije dovoljno civilizacijski prihvatljiva.

Što se tiče Južne Amerike, cijeli život imam problem s tim koja od tih zemalja je tamo, a koja u Africi. Imaju najveću dnevnu stopu ubojstava na svijetu, krkne te na cesti bilo tko, kako se kome svidi, kokain i ostale droge i šverc me ne zanimaju, u Argentinu bježe samo oni koji su nešto skrivili u ostatku svijeta, pa su tu opet i potresi, nije sigurno. Čile, ista stvar.

Panama, Costa Rica, Nikaragva, Salvador- niske plaće, klima takva da su i najbezazlenije bolesti ubojite jer vlaga i vrućina naprosto ne dopuštaju zarastanje rana; socijalne razlike su strahovite, mnoštva plemena su strašno ugrožena. Ne idem ni tamo.

Meksiko bih rado posjetila samo kao turist, da se nagledam i naslikam onih kaktusa.
Kuba možda čak i ne bi bila loš izbor, komunizam smo apsolvirali, vidi, vidi, moram se detaljnije raspitati! Bar ima cigara, pravih.

Oni otočići okolo, to bi mi brzo dosadilo, svaki možeš prešetati za par sati uzduž, poprijeko i okolo.

Sjedinjene Američke Države. Jok. More nema miris mora, gradovi su prenapučeni, uz obalu Pacifika je danju pakleno, noću ledeno, prestara sam da bih se pokazivala po L.A., Hollywoodu, San Franciscu itd. Isto i na suprotnoj obali, čovjek na čovjeku, previše politike, premalo zdravstva, previše patriotizma u riječima, previše petljanja u ostatak svijeta u djelima. Osim toga, svaka država ima neke svoje čudne zakone, tako da ne znam bih li negdje završila u zatvoru zato što imam dugu kosu, ili zato što nemam čizme, svatko te smije ubiti na svom posjedu, previše oružja za moj ukus.

Kanada mi zvuči dosta miroljubivo, ali kad se sjetim svih onih jezera, sobova, medvjeda, snijega, ne znam baš. Čak me jedan gospodin zvao u Toronto, ali kad je rekao da si odem kupiti povratnu kartu, spriječio me smijeh. I odmah je rekao da je pušenje zabranjeno, i posvuda, i kod njega doma. Svaka daljnja rasprava je suvišna.

Ostade mi Australija, ali tamo je toliko pustinje, životinja, obale izgledaju kao sam kraj Zemlje, a po velikim gradovima neću zbog gužve, a opet, malo dalje kad ti je prvi susjed na 300 km, a trebaš šalicu šećera...ne znam baš... A i letjeti do tamo 36 sati...baš daleko!
Novi Zeland. Na slikama lijepo izgleda, čujem i da su ljudi ljubazni. Ako doznam da mogu tamo živjeti bez ijedne ovce, možda i razmislim.

Među pingvinima ili polarnim medvjedima nemam šta tražiti.

I, šta se desilo?
Ostaje mi Hrvatska. Gdje je more bistrije od ljudi. A ljudi su toliko bistri da im možeš kroz glavu vidjeti Velebit. Čak i iz Slavonije. I iz svih kutaka Žalosne Naše.

Tako da sam na najsigurnijem mjestu na svijetu, nema tsunamija, potresi su rijetki i nisu jaki, manje od 4 milijuna ljudi ima 5,5 milijuna mišljenja i bar dva milijuna boljih izbornika nogometne reprezentacije od bilo kojeg trenutnog. Gdje se svake 4 godine izabere nova Vlada koja iskoristi mandat da bi pljuvala po prethodnoj. Pa iduće 4 godine isto. I tako stalno. Svaka vrati državu za po jedno stoljeće unatrag. Zemlja u kojoj se nitko ne drži niti jednog zakona, pa čak ni Ustava. Totalna sloboda. Zemlja iznenađenja, gdje pošteni ljudi idu u zatvor za sitnicu, a šljam koji je učinio najgora moguća nedjela slobodno šeta, gdje je amnezija po potrebi najnormalnija pojava, zemlja u čijem sastavu Sabora ima više osuđenih i osumnjičenih ljudi, ubojica i lažova nego što ih ima vani, zemlja koja pljuje i gazi po onima koji su je stvorili.

Tako, odlučila sam ostati ovdje. Tu sam najslobodnija.

Jedino što se u ovoj zemlji ne smije, to je- reći istinu.

Dalmacija u mom srcu

Nema zemlje do ove zemlje.
Navikavanje na novo mjesto odabrano za život uvijek donosi iznenađenja, zabavu, čuđenje,

Tako su dvije Slavonke sjele u auto i otišle put juga. Pošto kod nas nije baš nikad bilo "onako kako treba biti", što znači u ovom slučaju- prespavati noć, pa krenuti ujutro rano dok još nije vruće, stići na odredište za 8 sati, jel, nama je palo na pamet da krenemo čim smo natrpale sve što god je stalo u auto, i u 22 sata- ajmo krenuti odmah. Ne pokušavajte to kod kuće. Ako vam je život mio.

Auto je bio pun puncat, nas dvije smo se jedva ugurale, i još moje dvije štake jer sam bila šepava od posljednje operacije koljena. Noć, magla, od brda stvari retrovizor je izgubio funkciju. Dovukle se do autoceste Kutina-Zagreb, pa do Karlovca...Ajme...duša spava, proklinjem glupu odluku da krenem ujutro, ne mogu više, svaki čas stajemo da malo odspavamo, naprosto ne ide brže, neće po planu. Do Splita smo stigle za 14 SATI!! Treba 8 sati lagane vožnje, rekoh. Drugi stignu tamo i nazad za 14 sati. Njihov problem. Nisam ja Montoya.

Prvo što sam naučila u Splitu je da nitko ne zna krenuti brzinom manjom od sto na sat. Drugo, šparaju žmigavce. Treće, kroz žuto se prolazi makar ono bilo crveno. Obilaznica još nje bila gotova, grad ne poznam, ne znam gdje se prestrojiti, pa, k vragu, stalno vozim nekud uzbrdo...sto čuda!!

I uselimo u novu kuću, Ha ha. Mjesto indijanskog naziva Tugare; bogami, dok nisam došla do tamo, nikad u životu nisam čula za njega! Kuća bez krova, na brzinu uglavljena drvena vrata i prozori, ožbukano tipa ni sebi ni svom. nova naučena lekcija. ako hoćeš da nešto bude napravljeno kako treba, ili, na vrijeme, ne daj ništa u ruke slobodnim Dalmatinciima u okolici koji "sve znaju", nego unajmi pravu firmu, neka je skupa, ali će ti napraviti korektno posao.....jer, inače, izgledalo je kao da su se djeca igrala malo tu, malo tamo- dok im nije dosadilo. Sve je ostalo nedovršeno. Sve.

Kuća pod ravnom dekom, predviđena za nadogradnju; deka premazana šta-ja-znam nekakvom smolom, zaljepljen ter- papir. Crno. Ljeto došlo, Elektra gnjavi i oteže s postavljanjem struje - nisu htjeli ni iskopati rupu za banderu! Našao se susjed, odmotao kablove, tako da smo imale jednu žarulju. Voda se spojila; kuhalo na nekakvom kuhalu našarafljenom na plinsku bocu.

Za dva tjedna je taj susjed odnio kablove- ha, jer je odlazio na dva tjedna u Split (koji je udaljen 14 kilometara) pa nije htio da to ostane. Neki dalmatinski zakoni. Još jedna lekcija- nikad ne vjeruj susjedima. Potvrđeno više puta!

Veselje! Nema struje, ne radi frižider, mračna doba srednjeg vijeka, svaki dan gnjavim Elektru...
Uđeš u kuću, šta god pipneš- vruće je. Zidovi, stol, kreveti, sve, doslovno sve! Najprije sam poubijala raznu gamad, zatim stavila mreže na prozore. Najveselija stvar je bila kad smo našle debelu svijeću, ukrasnu, koja se od topline otopila i iskrivila. Ne vjerujem da je bilo manje od 50 stupnjeva, samo više. Normalno, spavati se nije moglo; budući da je iza kuće bilo prostora taman za zgodan vrt, dizala sam se oko 5 ujutro, uzela kramp u ruke, s namjerom da nam posadim i posijem nešto povrća.

Ha. Gdje zabodem, kamen. Gdje GOD zabodem kramp- kamen. Za veličinu jedne gredice omjer je bio- tona kamena i šaka zemlje. Slagala sam kamen na hrpu, uskoro se do ulice nije vidjelo. Trajalo je to dosta dugo, ali pošto sam uporna ko Sizif, napravila sam i posao kao on. Posijala veselo rotkvice, mrkvu, peršin, celer, sve i svašta, uredno zalijevala ujutro i navečer; pošto sam naučila u Slavoniji da to brzo nikne i raste, očekivala sam isto i ovdje. I zaista, za par dana počnu izlaziti mali zeleni listići, ja sretna, zalijevam i dalje redovito.....znate šta: onako kako je niklo, do pola cm iznad tla- tako je i ostalo. Zauvijek! Pa to ne raste!! Ne miče se, nema ni trave, kćerin zaključak: Ha, iskopala si grob!

Kad sam već bila na izmaku svih snaga, rubu plača, pred slomom živaca, pojavila se Elektra i pustila nam struju! Izbili su mi pare iz džepa baš kao kad golfer oplete po svojoj loptici pa to nestane na kraj svijeta, ne vidiš više. Jučer me pita kćer- a kako smo se mi ono tuširale dok nije bilo struje?
Ubij me, ne sjećam se. To mračno doba ostalo je u potpunom mraku.
A ja mrzim bit u mraku i svaki put kad se selim prvo nakupujem žarulje od 100 W, jer želim vidjeti!

Budući da je nestalo novac da se to sve završi kako treba, nastavilo je samo propadati. Odselile smo u Kaštel neki, još nisam bila načisto s onom lekcijom o susjedima- ostavila sam im ključ da mi bar tu i tamo otvore prozore. Zaboravili zatvoriti i vrata, prozori širom otvoreni po najvećem pljusku, pola stvari se upljesnivilo. Pokradeno mi je ekspres lonaca, plinskih boca, raznog suđa, alat, kramp, kosir, sve željezno što se dalo prodat na kile- nije nitko, naravno. Veći dio ciglenih blokova koje sam kupila za kat, nestao je.

Bilo nam je lijepo tamo, stvarno lijepo. Da sam imala sa čime dovršiti kuću, i sad bi bile tamo. Ali nisam. Pa sam je prodala, za par godina.Da sam je prodala prvi put kad sam dala oglas, mogla sam dobiti bez greške 80000€. Na kraju, prodala sam je za 41500€, Baš sam dokazani trgovac i pol.

Sad sam sretna, nemam ništa. Kćer se vratila u Viroviticu, ja sam nakon svega završila u Karinu.
Još se mogu nasmijat svom računu u banci na kojem je 80 kuna, taman za zadnju ratu za kauč od 74,50 kn koja dolazi na naplatu za 6 dana.

Ali nemam namjeru žalit se niti kukati- imam struju, ventilator mi puše u leđa, dragi mi je skuhao kavu, makar je sad 4:52 ujutro- on se naspavao od 22 do sad.

Jedino me muči što pas dođe u moj krevet samo kad dođe s plivanja i kupanja- mokar ko pas, nasloni se na mene i kunja. A cijeli dan me suh izbjegava. Da mi je znati šta sam mu se tako zamjerila.
Dragi me zove da dođem k njemu u sobu, u veliki krevet, ali prevruće mi je to. A i pas bi se uglavio.

Svanulo je, vrijeme da dovršim kavu i raširim se po tom krevetu koji će biti otplaćen za 6 dana.

Dobro vam jutro, a sebi želim manjak noćnih mora.
I, da znate, obožavam Dalmaciju!

Nigdje kamena!

:

seks ujutro

Upade ON u 3 ujutro s pitanjem: "Jel ti možeš spavat???"
Mislim, probudi me da me to pita.
Pa spavam!
- "Ja ne mogu; gdje su ti tablete za spavanje, ma neću; hoćeš kavu?"
Neću, spavam.

Za pet minuta: "Cmii, cmiii, cmiii, cmii...."
Psa je pustio van, a to ustrašeno pasje siroče stoji pred otvorenim vratima i čeka da mu se kaže
da smije ući. Da mi je znati tko ga je maltretirao prije nego što je došao k nama. Jadničak, još
uvijek se ne usudi ući nigdje sam, sigurno mu je sve bilo zabranjeno!

Naravno, dižem se, zovem dragog klempavog Drageca unutra, i- jebiga, kuham kavu.
Sad bih već mogla drugu.
Ptičice se raspjevale, zapravo urlaju u osvit dana. Sretna sam što ih čujem, jer kasnije neću čuti
ništa osim svakodnevnog brušenja, bušenja, okolnih svađa i naravno galame i vrištanja.
Lani su nam lastavice počele graditi gnijezdo na terasi, ali su pobjegle od tolike galame - a
ne šalim se! Jedna susjeda se udavala pa je sve treštalo tjednima, a drugoj je dolazio neki maloumni
blesan sa puno zvučnika u autu i grlatiji od Stevena Taylora. Mislim da su ga se jedva riješili.

Dakle, NJEMU, mom nezakonitom, bilo je vruće, nafrljio je klimu, a da ujutro ne bi čitali u novinama da je prva žrtva ovogodišnjih vrućina (Jay Gee, 48) otegla papke zbog smrzavanja, otišla sam u sobu.
Poznata sam kao najzimogroznije stvorenje na svijetu; vlastita kćer je izjavila:
-"Kad temperatuure postanu neizdržive, kad posvuda jure kola Hitne pomoći da spašavaju
ljude podlegle sunčanici, kad se svijeće u kući počnu topiti i ljudi dahću i umiru od vrućine,
e, tad moja mama skine jedan par čarapa sa sebe."

Nazvala me smrzotinom posebne vrste i to je ušlo u obiteljsku upotrebu- onda se zna da se radi o meni. Naravno da sam sad u gornjem dijelu trenirke i trapericama. O čarapama još razmišljam.

Takve stvari se redovito dešavaju kad ja kasno legnem i navijem alarm rano ujutro jer moram nekud ići. Imam zakazan sastanak u Zadru oko 8- 8,30, trebala sam se dići u 6,30 da na miru popijem kavu,
i znam da ću bit mrtva pospana i krepana kad to bude najnepotrebnije i najnezgodnije.
Dobro da ne idem sama, vozit ću nekog tko će me održavati budnom i na životu.
Samo jednom sam išla vaditi krv baš natašte, bez popijene kave- užas!- pa to se nema refleksa, bježi cesta, bankine sve bliže, par puta sam skoro promašila ravnu cestu, i od onda- nikad više van bez kave. Nikad. Baš nikad. Nemam oči, gumena sam, daleko od radne temperature, neuračunljiva i opasna po sebe i okolinu. U ambulanti sam zavapila "Dajte mi kavu!!"-i to me spasilo.

Znala sam! Otišla sam napraviti novu nesicu - njih dvojica spavaju ko topovi, zagrljeni, klima radi, vanjska vrata otvorena. Muški pas i muški čovjek, već su srasli jedan za drugog. Navodno živimo zajedno. Kad ih treba nahraniti, da. Inače mi kaže da sam ko podstanar. Ha. On je jutarnji tip, i bogami, sa svojom jutarnjom energijom mogao bi otvoriti privatnu strujnu stanicu i sam osvjetljavati
Las Vegas, samo pričanjem. I zahtjevima; ako se desi da zajedno pijemo tu prvu kavu, bar 50 puta
se dižem- dodaj mi kliješta, škare, pusti psa, nahrani psa, daj telefon, gdje su mi hlače, šta ćemo ručat, bla bla bla....meni mrska jutarnja gimnastika.

E, to se zove jutarnji seks.
Drito u mozak.

tragikomičan spoj razuma i gluposti

Par činjenica o detaljima iz našeg zdravstva, osobno proživljenih, svojim očima gledanih, svojim ušima odslušanih. Tako da ne mislite da je ovo science fiction prepisan iz nekog nezamislivog romana kojeg su svi nakladnici odbili, jer je preglup da bi to normalan čovjek pojmio.

Umalo sam sama sebe proglasila neprilagođenom, prilično ozbiljno poremećenom, posumnjala u svoj vid, sluh, osjete i opipe i, bogami, zdrav razum općenito.
Doduše, neki ionako sumnjaju u moj zdrav razum, ali to neka je njima na dušu i to je za neku drugu priču. Lako za to, mnogi bi trebali pomesti ispred svoga praga....

Dakle, doktori su učene glave, k njima idemo neki iz dosade, neki iz panike, neki baš kad se mora na hitnu. Ne želim generalizirati, srela sam stvarno divne liječnike, divne ljude s kojima se može razgovarati kao čovjek sa čovjekom, koji pamte što sam prolazila, koje lijekove ne smijem kombinirati; neki su me čak zvali i privatno da me pitaju za moje stanje ili da mi kažu nešto što su otkrili u mojim nalazima. Zbog takvih sam iz drugog grada dolazila jer nisam htjela nekog novog!

Sad malo o mojim tragikomičnim doživljajima. Ukratko.

Imam tahikardije cijeli život, još otkad nisam ni znala za taj pojam. Jednostavno, srce preskoči, počne lupati kao pomahnitalo crnačko pleme za vrijeme nekog obreda inicijacije na extasyju, zacrni mi se pred očima, padne tlak. Obilazila doktore, nosila holtere, bezbroj EKG-a; ne godinama, nego - desetljećima. Nikad ništa. Nema ničega. Kardiolozi bez glasa. Tako, moja dr opće prakse prepiše kutiju Praxitena. Hej. Praxitena! Nek se nađe, kaže. Nema više razgovora. Napadi su i dalje nastavili po svom, naučila sam živjeti s tim, nekad su trajali par sekundi, nekad satima, par puta me hitna nafiksala apaurinom, pacijent preživio. Ha ha.
U međuvremenu sam promijenila nekoliko gradova i doktora, nosila se s tim napadima, dok me nije jedan uhvatio na poslu kad mi je bilo 40. Počelo je u 8 ujutro, nisam ga mogla zaustaviti jer su me stalno ometali, sjela u auto, otišla na hitnu, dobila kojekakvih injekcija, ostavili me sa konjem od medicinskog brata koji mi se stalno upucavao i oblizivao i slinio; u 4 popodne sam uspjela svojim metodama prekinuti napad, otišla doma. Naravno, kod kardiologa se moglo naručiti odmah za tri mjeseca, blaženi HZZO, ujutro sam otišla privatno i doznala: to je bolest koja ima ime i koja se liječi.
Tako jednostavno. Pregled, dijagnoza, lijek, u sat vremena je riješeno moje 40-godišnje lutanje, bogati, prešišala sam i Mojsija po pustinji. Jednostavno, SVPT, nakon toga nije bilo napada, i dalje sam na 3x1 tableti, 8 godina ne osjećam da se stalno ljuljam sa svakim otkucajem srca.

A ovaj slučaj koji mi je sad pao na pamet je naprosto neprejebiv, nema boljeg izraza! Lani me uhvatio išijas, boli ko sto vragova, više ne znam ni koliko pregleda i u koliko gradova sam bila. Ukratko, magnetska rezonanca je pokazala herniju diska na C4-C5 i C5-C6, no bol se širila od križa niz lijevu nogu. Tu se dolazi do neurokirurga; najprije je psovao na mobitel nekome da mu je već dosta za danas, da se nije naspavao, onako, zdravoseljački i kočijaški. Kad je završio, pogledao je nalaze kao da gleda kroz prozor,htio me na brzinu poslati na fizikalnu terapiju na 10 dana (svi znamo da od toga nema ništa koristi) i onda izjavio legendarno: "Te hernije diska nemaju ništa zajedničko sa boli od leđa niz nogu" Čak i ja znam nešto o kičmenom stupu, jel, pa ga pitam- A otkud onda ova bol?
A on, kao iz topa: "Šta ja znam, možda imate neki tumor ili tako nešto"
Ostala sam bez teksta buljeći u tog čovjeka, s mješavinom pitanja u glavi: "jel ovo idiot -jel da prasnem u smijeh- jel čuje on sebe- tko je ovog idiota tu zaposlio" Usput, bio je onaj neki štrajk, ne znam zbog čega, ali ovome je definitivno štrajkao mozak.

Skratit ću, jer imam stvarno materijala za debeli roman.

Kad mi je kćer imala 4-5 godina, vadili su joj treći krajnik. Dođem k njoj u bolnicu, slažem krevet, nađem debelu zakrivljenu krvavu iglu. Poludim, odem sestrama (koje nikad ne možeš naći),  a one meni kažu: "Valjda su se djeca igrala". Jel? S igletinom poput one za štrikanje? Na dječjem odjelu?
Drugi put dolazim, čujem s početka hodnika da mi mala plače, a neka baba se dere na nju da mora jest, da prestane urlat i još puno ružnih riječi. tu sam potrčala i izbacila babu van. Dali su čistačici da pazi dijete dok jede.

Kad mi je puklo koljeno, ortoped mi je rekao da ga tuširam toplom vodom. I mažem Voltarenom.

Kad sam rađala, i djetetova glavica je već bila na izlasku, potjerali su me da odem u drugu sobu.
Sama, na svojim nogama. Pješke.
Kad sam rodila, doktor se izderao na mene da sigurno pušim kad mi je beba tako mala.
Za koji dan medicinska sestra mi je doslovno otimala bebu od sisanja uz "šta, još nije gotova??" .
Par dana kasnije, donosi naramak beba, moje nema. Na pitanje gdje je moje dijete dobila sam odgovor - "A, valjda tamo na infuziji".

Kad mi je prokrvario madež na licu, na šalteru su mi rekli da dođem za 3 mjeseca. Tad sam pitala jel me može upisat za nagodinu za svaki slučaj ako mi se nešto desi.

Trombozu sam liječila 3 godine jer liječnica koja mi je prepisala famozni Martefarin nikad nije bila dostupna da mi kaže koliko dugo ga moram trošiti. U drugom gradu napokon nađem kompetentnu dr; pita me ona "A zašto vi to pijete? Jel znate šta je to? Pa to je otrov za štakore!" Ha. Ha.

Pri prometnoj nezgodi dobila sam potres mozga, trzajnu ozljedu vrata, bila poluslijepa 4-5 dana. Na hitnoj su rekli da mi nije ništa i poslali me doma. Bez Shanzovog ovratnika, nikom ništa, kao da se ništa nije desilo.

Priče o hitnim službama i ginekologiji zaslužuju poseban tom.

Uglavnom, nikad nisam dobila dijagnozu na prvu, ima toga još. Prišili su mi da imam kamence iza uha, okoštavanje mišića; da, onaj gore navedeni idiot mi je napisao u nalazu da bolujem od hipertenzije (nije me nitko pitao, moj prosječni tlak je 110/70), neurolog je napisao da imam neurozu, okulist me pitao nakon pregleda jel hoću naočale za blizu ili daleko, jedna fizijatrica se derala na mene da sam neozbiljna (jer su me poslali k njoj zbog izravnanja vratne lordoze...)Ahhhh...

Tako sam postala pacijent iz najgorih noćnih mora svakog doktora.
Ako moram u bolnicu, sigurno ćete me naći vani na klupi sa cigaretom u ruci, štake pored mene, kava, ptičice pjevaju, svijet je lijep.

Doktori su zakon.